Francuzi su jedan od većih i imperijalnih naroda Evrope koji su veći dio svoje snage, počevši od kolonijalnog perioda, ostvarili preko leđa muslimana. Bolje rečeno, na štetu i na osnovu žrtve muslimana, koji su s jedne strane bili žrtve iskazanog otpora francuskom imperijalizmu ili s druge strane bili žrtva borbe za francuski interes u svjetskim ratovima i drugim sukobima. Nažalost, ta je žrtva samo na simboličkoj ravni priznata, a ljudska prava muslimana u petoj republici gotovo se svakodnevno krše. Francuska je tradicionalno predvodnik islamofobije u Evropi kroz ono što oni predstavljaju kao “vrijednosti francuskog društva” i kroz političko djelovanje vlasti u cilju pridobivanja sve zahtjevnijeg i brojnijeg desnog izbornog tijela.

“Muslimanima koji ne mare za politiku vladat će političari koji ne mare za islam” jedna je od Erbakanovih izjava kojima je želio javnosti da dočara uzročno-posljedične odnose između muslimana i sekularne vlasti koja u Evropi u pravilu ima kršćansku osnovu i ksenofobnu odliku. U težem stanju od apolitičnih muslimana jesu one zajednice koje su se potčinile vlasti iz prije svega raznoraznih ličnih interesa i opće inferiornosti. Najtragičniji primjer takvog odnosa gledamo zadnjih mjeseci kroz djelovanje predsjednika Čečenije u ruskoj agresiji na Ukrajinu.

Godinama u Evropi aktuelna tema jesu glavni gradovi bez džamija. Takav epitet još uvijek imaju Bratislava i Atina, a Ljubljani je trebalo jako mnogo godina da prihvati izgradnju džamije. Za mnoge države izgradnja džamije je bilo samo ispunjenje formalnosti u zadovoljavanju potreba muslimana i pranje savjesti nakon stoljeća kolonijalizma. Očekivano, prvi glavni i veći gradovi u Evropi koji su dobili reprezentativne džamijske objekte bili su oni koji su imali brojnu muslimansku zajednicu iz svojih kolonija. Često se prednost u izgradnji davala pojedinim muslimanskim sektama ili pravcima te etničkim zajednicama koje su bile bliže vlasti ili podložnije kontroli.

U Prvom svjetskom ratu oko 70.000 muslimana dalo je svoj život za odbranu Francuske, pa su njene vlasti osjećale dug prema žrtvi muslimana. Tako je 1922. godine počela izgradnja prve velike džamije u Parizu.

MACRONOVA POSJETA U JEKU ANTIDŽAMIJSKE KAMPANJE

Predsjednik Francuske Emmanuel Macron posjetio je 19. 10. 2022. godine glavnu džamiju u Parizu radi obilježavanja 100. godišnjice postojanja tog zdanja, čime je želio pokazati da kao predsjednik predstavlja sve segmente francuskog društva, ujedinjenog pod kapom sekularne republike.

Nažalost, ovaj događaj veliki je čin licemjerstva francuske vlasti koja zadnjih godina intenzivno zatvara džamije za koje smatra da krše stroge sekularne zakone ili ugrožavaju nacionalnu sigurnost. Velika džamija oaza je u Latinskoj četvrti, daleko od siromašnijeg svijeta perifernih improviziranih mesdžida koji su često pod utjecajem radikalnijih elemenata, a gdje je često prisutna represivna državna politika.

Do posjete Velikoj pariškoj džamiji došlo je samo nekoliko mjeseci nakon što je Macron ponovo izabran za predsjednika, a u izbornoj trci je politički “vruć krompir” bila ponovo uloga islama u sekularnoj Francuskoj, domovini najveće evropske populacije muslimana. Macron je na izborima pobijedio predstavnicu krajnje desnice Marine Le Pen, čiji je politički program antiislamski, zbog čega su upravo muslimani ponovo glasali za Macrona, koji im se zahvalio kroz zatvaranje džamija.

Na ceremoniji, kojoj su prisustvovali francuski ministri unutrašnjih poslova i odbrane, Macron je otkrio spomen-ploču kojom se obilježava “priznanje” Francuske svojim vojnicima muslimanima. On je imama džamije Chems-Eddina Hafiza odlikovao Legijom časti, najvišim civilnim priznanjem koje dodjeljuje francuska država.

Chems-Eddine Hafiz rođen je u tada još uvijek francuskom Alžiru. Njegov stariji brat poginuo je u ratu za nezavisnost, a sestru tinejdžericu mučili su francuski padobranci. Devedesetih se nastanio kao advokat u Parizu i vratio francusku nacionalnost. Vješt u lobijima Pariza i Alžira, odlikovao ga je Nicolas Sarkozy. Kritiziran je i zbog toga što je kao advokat zastupao Veliku džamiju u postupku protiv književnika Michela Houellebecqa, koji je izjavio da je “islam najidiotskija religija”, a 2006. godine protiv novina Charlie Hebdo nakon prvog objavljivanja karikatura. Oba je procesa izgubio. Tražio je da suci postave granice slobode izražavanja, a kad je izgubio, prihvatio je presudu i nije se žalio na nju. Zbog svojih stavova, Hafiz ima policijsku zaštitu, uzima tablete za smirenje i ima problema sa spavanjem.

ANTIFAŠISTIČKO NASLIJEĐE

Iako je prvi objekt za namaz u Parizu izgrađen od Osmanske ambasade, godina 1922. je bila presudna za izgradnju centralne džamije u Parizu. Bilo je i ranijih pokušaja i ideja za izgradnju džamije, ali Prvi svjetski rat je zaustavio takve projekte. Malo je poznato da je džamija kao objekat i pravno tijelo u toku nacističke okupacije Francuske spasila mnoge Jevreje od smrti izdavajući im potvrde da su muslimani. Različiti istraživači navode da se taj broj kreće između 500 i 1 600 osoba. Također, džamija je bila i centar otpora muslimana okupatoru i bila je dio podrške saveznicima.

Džamija je kroz obrazovno, kulturno i informativno djelovanje učinila mnogo na afirmaciji islama. Međutim, nju su najviše priznavali Alžirci, dok su otklon imali Marokanci i Tunižani. Nažalost, vremenom džamija postala sve više bliža vlastima, a dalja od vjernika. Iako je upravljanje džamijom s Francuske vlade 1982. godine prebačeno na Alžirsku vladu, potčinjenost uprave džamije službenom Parizu nikad nije bila upitna.

Uprava džamije od 1994. godine izdaje i potvrde o halal-statusu mesa i drugih proizvoda, a tradicionalno ova džamija određuje datume vjerskih blagdana.

Sličnu ulogu ima i Velika džamija u Rimu, koja je zasebno pravno tijelo kao jedno od mnogih koje predstavlja rastuću muslimansku zajednicu u Italiji. Nama najbliži primjer manipulacije džamijom je Beograd, gdje je jedna džamija preživjela iz osmanskog perioda. Nažalost, i džamije u većinski muslimanskim državama koje imaju službeni status često su lišene svoje prirodne pokretačke energije jer ih službeni diskurs naglašenom administrativnošću umrtvljuje.