„Jednostavnost je osnovni biljeg Softićevog rukopisa”, kaže Marko Vešović u pogovoru knjige Strašan je zid bez sjene Faiza Softića. On, također, bilježi još jednu ključnu opservaciju u vezi s pjesnikom Softićem, a koju bismo mirne duše mogli prikačiti za rever i nekolicini tada mlađih, a sad bošnjačkih pjesnika srednje generacije. Vešović, dakle, kaže: „Od Faiza Softića, ovaj rat je napravio pjesnika. Prvo borca, a potom pjesnika. Rodno mjesto ovih pjesama je Trebević. Tu, na Trebeviću, napisane su neke od Softićevih pjesama. Druge, začinjane su na straži, a dovršavane su kod kuće. Treće, opet, pravljene su od iskustava doživljenih u rovu, ili od sanjarskih bjegova iz rova u svijet zavičajni, tačnije, u svijet pjesnikovog sandžačkog djetinjstva.“
Softićeva lirika okrenuta je životu svom svojom snagom, jer je život najugroženija kategorija u vremenu nastanka njegovih ratnih pjesama. Valjalo bi temeljno ući u svaki stih knjige Strašan je zid bez sjene, u svaku dramu ove poetske ispovijesti pa da se dokuči snaga pjesme, njezino u tim okolnostima sedativno dejstvo. Također, čini mi se potpuno nepotrebnim, bar ovom prilikom, zadirati u dublje slojeve Softićevog poetičkog obrasca u ovoj knjizi, posebno kada uz nju dobijamo i sjajan esej Marka Vešovića.
Ilustracije radi citiram Vešovićeve opservacije o pjesmi Pod vješalima: „Ovo je jedna od najboljih pjesama u knjizi. Djeluje i krajnje stvarno i skroz halucinantno. Pozornica na kojoj se vrši smaknuće – kosmička je. Podvucimo snagu, pjesničku, sadržanu u riječi „upreden“. Taj pridjev nagovještava samrtne muke, grčeve, izvijanje obješenog, od čega je tijelo postalo „upredeno“. Ali „upreden“ korespondira i s konopcem koji također nastaje „predenjem“. S druge strane, i glagol „sudarati“ u poenti pjesme vrlo je reljefan smislom. Tijela obješenih neće se „sudarati“ jer su „upredena“, izdužena, izgubila su prirodnu voluminoznost, iščezla je iz njih tvarnost. Ali sudaranje upućuje i na život satkan od ljudskih sukoba. Ta stravična idila s onu stranu smrti crnohumorne je prirode i sadrži gorku procjenu ljudskog postojanja na zemlji, nagovještavajući kako na onom svijetu ima dovoljno prostora za sve, dovoljno širine da se izbjegne svako sudaranje, kao da je svako od obješenih konačno osvojio vlastiti nepovredivi prostor koji ne može biti napadnut od drugih“.
Softićeve pjesme iz knjiga Čovjek na rasputici, Dok vode teku, te one koje nekoliko godina unazad objavljuje u časopisima zbirka su dinamičnih i kodiranih, ponekad rijetko korištenih leksema što zadiru u mnoga životna područja i dok se čitatelj ovakve poezije ne navikne na dominantni, zavičajni jezički idiom, što svjesno bombardira i baca na koljena onoga koji je u tekst (ne)svjesno ušao, aktivira istraživačku čitateljsku akciju te susret s punoćom i meditativnošću ovakvoga stihotvorstva.
Pjesnik je u ovim pjesmama posegnuo za njemu dobro poznatim i neiscrpnim motivima: majka, otac, sestra, zavičaj (Bihor), melanholična hibernacija življenja. Softićeva poezija ne odiše nikakvim proročanskim zanosom, niti prometejskom pobunom. Kao što prihvata mogućnost postojanja varnice koja će pokrenuti unutrašnji požar u stvarima, tako prihvata i činjenicu da je ljudsko saznanje ograničeno i da je njegov osnovni paradoks to što teži da bude sveobuhvatno. Teme koje Faiz Softić pretače u poeziju pokazuju da se suvremena poezija ponovo uspravlja na noge i da s velikim potencijalom teži da povrati svoj identitet u vremenu dominacije proznih formi, čijem iskušenju ni Softić nije mogao odoljeti. Kroz lirsko Ja revitalizira se klasična forma pjesme, pretvarajući gotovo svaki stih u svojevrsnu maksimu, oživljavajući istovremeno ritualno, drevno i magijsko koje se vješto prepliće sa svakodnevnim. Stilski i strukturalni kvaliteti ovih pjesama postavljaju nove kriterije pjesnicima ovog podneblja i utvrđuju smjer kretanja koji promišlja ljudsku problematiku pristupajući joj s još više obilja u raznorodnosti, a manje gorke ironije i više humora, te pokazuje od kakvog i kolikog je značaja za bošnjačku poeziju bitno postojanje takvog glasa.
Iz personalizirane, emotivne perspektive, Faiz Softić komunicira s prostorom i vremenom, svjetovima i vjekovima, s minulim i ovovremenim. Pulsiraju duša i damari osjetljivog lirskog subjekta, ponekad duboko stišani, a na momente glasni. Sabira se život, evociraju slike i uspomene, melanholično pjeva o prolaznosti i vječnom, svevremenim vrijednostima i suštinama. Kroz poeziju Faiza Softića defiluju doživljaji, predjeli, prostori, ljepote, rustikalni ljudi i glasovi. Lirika Faiza Softića je razumljiva, jasnih misli i poruka, jezički i stilski čista, s brojnim izvrsnim poetskim i emotivnim uzletima. Ona je milozvučna, pitoma i senzibilna, s muškom toplinom i očinskom mehkoćom.
Na život i svijet Softić gleda očima putnika koji je očaran duhovnim i svjetovnim biserima, nadahnut i ljepotama narodnog stvaralačkog uma, kadencama usmene lirike, glorificirajući na izvjestan način običan život (život običnog čovjeka), prošlost i sačuvano pamćenje.
Progovori u novim Softićevim pjesma i kritički glas, kao svjedoka koji promišlja i topografira ovovremene civilizacijske ponore i sunovrate. U stvaralačkom postupku pjesnik Softić kao poetsku podlogu ili kao sadržajni nadeho koristi i naše pamćenje, našu historiju, našu erudiciju, uspostavljajući međuuzajamnu kontekstualnost ili metatekstualnost unutar brojnih njegovih pjesama. U svom stvaralačkom palimpsestnom obrascu pjesnik upotrebljava, s mjerom i skladom, i asocijacije po značenjskoj sličnosti, naprimjer, u pjesmi „Ja, crni ja“. Ima u ovoj poeziji i oporog, tvrdog izraza koji katkad zasmeta lahkoći slika i koji usporava ritam pjesme. Ali, pjesnik kao da namjerno usporava pa čak i osporava ritam pjesme, kao da želi da stvori sklad između svojih unutarnjih težnji, svog „stida“ nad i pred svijetom i, vanjskog haosa u kome su poremećeni svi redoslijedi, sva pravila, sva ona sitna poštivanja koje ljude čine ljudima.
