U izuzetnim prilikama kišne dove je, prema sačuvanoj tradiciji, činio i sam Muhammed, a.s.,  a u islamskoj tradiciji Bošnjaka činile su se u prilikama kada je suša prijetila da uništi usjeve i ljetinu. Za kišne dove, u odnosu na godišnje dove koje su se u nekim našim krajevima održavale pod vedrim nebom prema Enveru Mulahaliloviću, koji je pisao o vjerskim običajima Bošnjaka muslimana, karakteristično je sljedeće:

- činile su se prema ukazanoj potrebi,
- obavljale su se isključivo petkom, i to većinom kod džamija, rjeđe na dovištima, u prirodi
- na njima su učestvovali samo muškarci, uključujući i odrasliju mušku djecu.

Ima više načina na koje su se održavale kišne dove, a jedna je uobičajena u većini naših krajeva, a druga je ona koja se činila na kamenčiće, i to samo u slučajevima kada nije pala kiša poslije prethodno održanih nekoliko uobičajenih kišnih dova zaredom u nekoliko određenih mjesta.

Za održavanje kišne dove u jednom mjestu, ili u više mjesta u jednom ciklusu, vršile su se obimne pripreme. Kada bi se zakazala dova u jednom mjestu, svi mještani su se pripremali da što bolje dočekaju i ugoste učesnike dove: kuće su se temeljito čistile i uređivale; hrana se pripremala u većim količinama za učesnike musafire. Bez obzira na broj učesnika ne zna se da je ikada na jednoj kišnoj dovi ostao netko neugošćen i da je ostao bez ručka, gladan. Običaj je bio da imućniji domaćini u
mjestu, u kojem se dova održava, pomažu siromašnijim domaćinstvima da se snabdiju najnužnijim namirnicama, kako bi i oni mogli na dan održavanja dove ugostiti svoje goste.

JANJA JE SPECIFIČNA

Kada se radilo o pripremama za održavanje dova u Janji se, izgleda, u tome najdalje otišlo. Pored niza priprema koje su se obavljale pod rukovodstvom Ali ef. Sadikovića (1872-1936), muderrisa i imama u Janji, on je običavao pozvati sve zavađene džematlije da se između sebe halale i jedni drugima oproste; preporučivao bi i tražio da se posjete i obiđu bolesni, iznemogli samohrani starci i starice i da se po potrebi i mogućnostima pomognu i opskrbe itd. I kada bi se i sam uvjerio da su sve pripreme izvršene, onda bi zakazao kišnu dovu na kamenčiće i provodio je vrlo odgovorno i savjesno na uobičajeni način.

Temeljite pripreme za održavanje kišnih dova, koje su se održavale na području nekadašnjeg sreza Brčko vršio je i njima na jedan izuzetan i vrlo autoritativan način rukovodio hadži Abdulgani ef. Hadžiibrahimbegović (preselio 21. 10. 1945. godine), muderris i upravitelj Čačak medrese u Brčkom. Kasnije, kišne dove na ovom području organizovali su i održavali Ahmed ef. Abdurahmanović iz Čelića i hadži hafiz Zaim ef. Huskanović (1915-1987) iz Brčkog i dr.

Uobičajene kišne dove su najčešće održavane u selima: Šatorovići, Vražići, Velino Selo, Maoča, Gornji Rahić i Brka, a dova na kamenčiće, na kraju, održavala se u Palanci, s kojom bi se završavao ciklus kišnih dova u jednom ljetu.

UOBIČAJENE KIŠNE DOVE

Na dan održavanja kišne dove u jednom mjestu pohrlili bi ljudi iz okolnih mjesta na dovu. Najviše se išlo organizovano, u povorkama, u kojima su naprijed išla muška djeca iz mekteba. Na čelu povorke išli su dječaci koji su učili lutfi dove i ilahije, naročito kada bi na putu prolazili kroz naseljena mjesta i kada bi se približavali mjestu u kome se održavala dova. Lutfi dove bi učila po dva dječaka zajedno, u isti glas, a poslije svakog proučenog bejta, svi u povorci su izgovarali gromkim glasom: „Amin!"

Za učenje lutfi dova i ilahija imami i muallimi su odabirali dječake sa lijepim glasom i nekoliko dana pred održavanje dove bi ih uvježbavali kako bi što je moguće bolje savladali pravilno izgovaranje tekstova i melodiju lutfi dova i ilahija, da bi u njihovom učenju često i sami učestvovali. To su za učače bile prilike da se dokažu i postignu što bolje uspjehe u učenju ilahija, o čemu se danima poslije održane dove prepričavalo po selima. Tako su kišne dove bile, na određen način, smotre na kojima su se održavala prava takmičenja lijepog učenja lutfi dova i ilahija.

Evo kako glasi jedna lutfi-dova koja se učila u povorci prilikom održavanja kišnih dova u Posavini, koja je bila većim dijelom na turskom, a manjem na arapskom jeziku, a koju je Enver Mulahalilović zabilježio od Husein ef. Kujundžića iz Gornjeg Rahića. U prijevodu prof. Ahmeda O. Mešića ova lutfi dova na našem jeziku glasi:

1) O moj Bože, učini vjernicima dobročistvo i ukaži im Svoju Plemenitost!
2) O moj Bože, učini veselim (zadovoljnim) ovu zajednicu (ovaj džema'at) vjernika!
3) Učini nježnost i dobrotu! Ne gledaj u grijehe! Pogledaj (čuj) „Amin" ove djece (čuj kako ona kliču „Amin". Uslišaj!)!
4) Oprosti (nam) naše drskosti (prema Tebi)! O Ti koji mnogo praštaš, o Milostivi!
5) Tako Ti hurmeta (svetosti) svih osam dženneta daruj nam kišu!
6) Tako Ti svetosti Tvoga Najvećeg Imena daruj nam kišu!
7) Tako Ti svetosti svih pejgambera - vjerovjesnika - daruj nam kišu!
8) Tako Ti svetosti kur'anskih odredaba - daruj nam kišu!
9) Tako Ti svetosti Muhammeda-pejgambera - daruj nam kišu!
10) Napoji nas obilnim napitkom (kišom)! Oslobodi nas onoga čega se mi plašimo!
11) Uslišaj, uslišaj, hiljadu puta uslišaj (Amin!) o Gospodaru svih svjetova!

U lutfi dovi, koja se učila na kišnim dovama u okolini Brčkog, a koju je Enver Mulahalilović dobio od Alije Sadikovića, nalaze se i bejtovi kojih nema u donesenoj lutfi dovi od Husein ef. Kujundžića, iz Gornjeg Rahića. Evo tih bejtova:

1) Učini dobrotu i olakšanje, daruj nam kišu!
2) Tako Ti svetosti Ponosa svijeta (Alejhisselama), pokloni nam kišu!
3) Tako Ti svetosti hiljadu i jednog imena Tvoga, udijeli nam kišu!
4) Svo bilje (i zelenilo) oslabi i obolje, čak i svaka niska travka koja niče (dolazi)!
5) Tako Ti svetosti džennetskih bašča, podari nam kišu!

Na kišnim dovama u Janji učila se lutfi dova koju je sastavio Ali ef. Sadiković (1871-1936), muderris iz Janje. Dova je na turskom jeziku i ima dvadeset osam bejtova, a iza svaka tri ponavlja se refren od dva bejta. Prva tri bejta navedene lutfi dove, do prvog refrena glase:

„Jâ ilahi ja Hû ja Rabb,
jâ Rahmânu ja Rahim!

Jâ Halimu ja Alimu,
ja Alijju ja Azim!

Šermile kâpûna gjelmiš,
asi kuller ja Kerim!"

Prijevod po prof. Ahmedu O. Mešiću glasi:

1) „O moj Bože, o Hu, o Gospodaru,
o Milostivi, o Samilosni!

2) O Blagi, o Znani,
o Visoki, o Veliki!

3) Sa stidom (sramom) na Tvoju kapiju došli su,
griješni robovi, o Plemeniti!"

Bejtovi koji se javljaju kao refren poslije svaka tri bejta glase:

„Lutf idup isjâne bakma,
âmîni sibjâna bak!

Džūdû fadlinle ejle ja Rabb,
nešri rahmet ber ibâd!"

Prijevod po prof. Ahmedu O. Mešiću glasi:

1) „Učini dobrotu, ne gledaj grijehe,
pogledaj dječije „Amin!"

2) Svojom darežljivošću i dobrotom, o Gospodaru,
prospi Svoju milost na robove!"

U gore navedenoj lutfi dovi nalazi se jedino jedan bejt, i to onaj prvi u refrenu, koji se nalazi i u lutfi dovi, koja je ranije navedena, a koja se učila u okolini Brčkog. Dovu su najviše učile softe, po dvojica naizmjenično, a poslije svakog bejta su djeca i ostali u povorci, glasno i u jedan glas izgovarali „Amin!"

Kada bi sa svih strana pristigle povorke učesnika, i pošto bi se odmorili, uzeli abdest, sačekali bi vrijeme podne i onda bi se zajednički klanjala džum'a-namaz. Iza džum'e-namaza netko od prisutnih alima bi održao prisutnim prigodan vaz, nakon što bi u uvodnom dijelu obavezno obnovio, zajedno s prisutnim slušaocima, naglas tevbei-istigfar.

To su obično bili područni muderrisi okružnih ili sreskih medresa, muftije i dr. Nakon vaza bi se učila kišna dova tako što bi se svi prisutni (odrasli i djeca) u haremu, pred džamijom, svrstali i stali u safove, okrenuti prema kibli. Ispred učesnika u safovima izdvojili bi se alim koji je održao vaz i grupa starijih i uglednijih imama odmah iza njega. Prvi bi dovu učio muderris ili netko drugi koji je održao vaz, a poslije njega bi dovu učili izdvojeni imami po starosti i ugledu, jedan po jedan. Za cijelo vrijeme učenja dove prisutni bi glasno aminali uzdignutih ruku i dlanovima okrenutim prema zemlji.

Kada bi se dova završila, mještani bi sve prisutne učesnike sa strane vodili svojim kućama i ugostili ih ručkom i kahvom. Poslije ručka i odmora, kada bi se još klanjala i ikindija- namaz, učesnici sa strane bi se razilazili i vraćali svojim kućama, i to u manjim grupama i pojedinačno, bez povorki i učenja lutfi dova i ilahija, često praćeni grmljavinom i pljuskovima željene kiše.

KIŠNE DOVE NA KAMENČIĆE

Ukoliko kiša ne bi pala ni poslije učinjenih dova u nekoliko uzastopnih petaka, onda bi se pristupilo pripremama i održavanju kišne dove na kamenčiće. Te su dove obično održavane u mjestima, kroz koja ili pored kojih teku rijeke. U Posavini i Semberiji kišne dove na kamenčiće održavale su se u Brci i Palanci kod Brčkog, zatim u Janji kod Bijeljine i, možda, još nekim. Pripreme za održavanje kišne dove na kamenčiće sastojale su se, pored ostalog, u tome što je trebalo izvaditi iz rijeke, oprati i u posebne vreće staviti ukupno 70.000 kamenčića, po mogućnosti približne veličine i ovalnog oblika.

Na dan održavanja dove u određenom mjestu došli bi mladi i stari sa svih strana iz okolnih mjesta u povorkama, učeći lutfi dove i ilahije, kao i prilikom održavanja dova koje su joj prethodile. Na podesnom mjestu negdje pored rijeke, gdje su mještani prethodno pripremili kamenčiće, brojne ekipe i grupe priučenih i iskusnih ljudi: imama, muallima, muezzina, učenika medresa i drugih, proučili bi na 70.000 kamenčića, i to na svaki kamenčić pojedinačno, 28. ajet iz sure Eš-Šura (Kur'an, 42: 28), koje glasi: „On šalje kišu kad oni izgube svaku nadu i rasprostire blagoslov Svoj; On je zaštitnik pravi i jedini dostojan hvale."

Na svakih stotinu kamenčića, na koje je proučeno navedeni ajet iz Kur'ana, proučila bi se sljedeća dova: „Allahu moj, nemoj uništiti pokrajine Svoje i naselja Svoja zbog grijeha potčinjenih Svojih robova; tako Ti Tvoje neizmjerne i sveobuhvatne milosti, podari nam obilnu kišu, kojom ćeš oživjeti zemlju i život joj povratiti i napojiti žedne; Ti si, zaista, Svemoćan."

Kamenčići, na koje bi se pojedinačno proučilo navedeni ajet iz Kur'ana i na svaku stotinu kamenčića navedena dova, smjestili bi se u dvije čvrste vreće, učvršćena konopcima i uz učenje tekbira spustili u vodu.

Iza toga netko od prisutnih hafiza, koji ima dobar glas i lijep mekam, proučio bi 71. sure Kur'ana (Sura Nûh).

Poslije toga se učila kišna dova, kao i kod ostalih kišnih dova, kako je naprijed navedeno. Nekoliko dana kasnije, vreće s kamenčićima, koje su čuvali posebni čuvari na smjenu, izvadile bi se iz vode, prenijele i pokopale u zemlju, obično negdje u najbližem haremu, uz prisustvo mjesnog imama i džematlija - mještana i učenje tekbira. Zadnja kišna dova na kamenčiće u Posavini održana je u Palanci kod Brčkog 1968. godine.

Enver Mulahalilović je napomenuo da sve što je rečeno o dočeku i ugošćavanju stranih učesnika na običnim kišnim dovama, to u svemu je važilo i za kišne dove na kamenčiće. Kišne dove u Sarajevu su se održavale najviše na Obhođi kod mezarluka, gdje ima ukopanih šehida.

I na kraju treba posebno napomenuti da se prilikom održavanja kišnih dova u selima u okolini Brčkog u povorkama prolazilo kroz susjedna sela, naseljena često katoličkim ili pravoslavním žiteljima. Ne pamti se gotovo nijedan slučaj da se prilikom prolaska povorki kroz ta sela, a nekada i preko njihovih posjeda, preko kojih vode pješačke staze, dogodio bilo kakav izgred ili nešto slično. Te povorke su, naprotiv, u navedenim prilikama, posmatrane sa međusobnim i uzajamnim poštovanjem i uvažavanjem.