Za Foču se smatra da je bila najljepša varoš i najbogatiji šeher u hercegovačkom sandžaku, naravno uz Mostar. Očaravajući grad bremenite historije na dvije velike rijeke, sa bogatom arhitekturom javnih ustanova, sa lijepim i prostranim bosanskim kućama fočanskog tipa, sa velikom čaršijom koju čine trgovački, uslužni i zanatski dućani, sa sakralnim objektima gdje se ističu mnogobrojne fočanske džamije, sa stambenim kvartovima-mahalama.

Foča kao urbana cjelina ostaje neizmjenjena sve do austrougarskog perioda koji joj inicira novi zapadno-evropski trend koji, ističe Faruk Muftić u svojoj monografiji „Foča kroz vrijeme“, obogaćuje privredni i kulturni razvoj, ali u odnosu na druge gradove u Bosni i njihov razvoj u tom periodu, ona ipak stagnira. Naime, gubi svoj raniji značaj centra trgovine i zanatstva, a postaje centar vojno strateškog značaja.

U tom periodu grade se nove i adaptiraju stare vojne zgrade-kasarne i Foča postaje pogranično mjesto s velikim brojem vojnika, a tu je i nova upravna postaja. U periodu od 1885. do 1896. godine, utrošeno je 282.330 kruna za potrebe vojske, dok je za period od 1878. do 1905. godine, za civilne objekte u gradu: škole, bolnicu, klaonicu, sušaru za voće, sušaru za kožu, i magacine, pa za vodosnabdjevanje, kanalizaciju, održavanje ulica i trgova, održavanje i izgradnju mostova, saobraćajnica utrošeno 41.809 kruna. Nešto većih investicija bilo je kasnije kao što je: magacinski prostor za duhan 1893. i 1910., zgrade suda i gruntovnice 1906., sreza 1908., željezničkih mostova na Drini 1906., ceste Foča Gacko 1906.godine.

Austrougarska vlast, ulažući državni novac, pokušala je spasiti neke zanate od izumiranja. Nastojali su iskoristiti tradiciju i jeftinu domaću sirovinu i materijalno su pomogli održivost nekih zanata. Ta akcija je bila dobra ali se nije do kraja sprovela.

Arsa Šundurika nauči zanat od svoga oca, a otac je pirlitao za turskog vakta oklope na puškama i drugom orušju kada je oružje bilo kič i ukrašavalo bensilah pa je taj zanat cvatao. Zabranom nošenja oružja (male puške, jatagani koji su se nosili zabodeni u bensilah) od strane okupacionih vlasti (ono se samo moglo nositu u izuzetnim prilikama) počeo je stagnirati čuveni oružarski fočanski zanat. Da bi se sačuvao i održao u Foči je 1887. godine osnovana vladina radionica za instrukciju koja je bila filijala Ateljea za umjetne zanate u Sarajevu.

Vlada je davala neku potporu učenicima koji su učili taj zanat kod Riste i njegovog sina Arse Šundurike. U svojoj radioni počeše pirlitati po štapovima, po raznim ručkama, lulama i cigaršpicima, ukrasnim kutijama, džepnim nožićima i ramovima. Pirlitali su se detalji iz narodnih motiva uz kopiranje arapskog veza. Ovako ukrašeni predmeti prodavali su se po Bosni i Hercegovini, a bilo je isporuka za Beč i Peštu.

POZNATI FOČANSKI NOŽEVI I PORODICE KOJE SU IH PROIZVODILE

Najveći domet u zanatstvu Foče postignut je kod izrade noževa koji su na balkanskom tržištu bili poznatiji od bilo kog drugog proizvoda. Hamdija Kreševljaković je pisao da je Foča bila osobito poznata po izradi noževa i po zlatarskom obrtu. Noževe su izrađivali muslimani. Tu su izrađivane sve vrste noževa, počev od handžara i jatagana do malih šklopaca. U tom obrtu foćanski su se majstori mogli jedino uporediti s majstorima Istanbula.

Važnije porodice koje su se bavile ovim obertom u Foči su: Bičani, Jagnje, Kolubare, Kadribegovići, Karabegovići, Krami, Mezburi, Letići, Polje i Redže. Poneki članovi tih porodica bavili su se tim zanatom i poslije okupacije ali su pravili samo male, džepne noževe pa su im davali oblik ubojitih dugih noževa prijašnjih vremena jer je proizvodnja handžara i jatagana bila zabranjena.

Te godine kada je vlada odlučila zanatstvo i materijalno pomoći da bi ih spasila od propadanja i izumiranja, u Foči je boravio folklorist Vid Vuletić-Vukasović pa se i zainteresovao za stare obrte u Foči. Pažnju su mu privukli radovi Arsa Šundurike i Mustafe Letića, pa je o njima napisao članak koji prenosimo iz knjige Alije Bejtića o povijesti i umjetnosti Foče.

"Odavno su poznati fočanski noževi i fočanske rezbarije, te im se i dan-danas čovjek može diviti, a i vlada podupire takve zanatlije, daje im potporu i alat, da vježbaju zanatnike u zanatu. Mladi šegrti primaju mjesečno malenu potporu, pa je ovo neka vrsta škole, najpraktičnije. Na 22. septembra 1887. posjetio sam s Jovanom Čokićem, referentom obrtne struke u fočanskom kotaru, radionicu rezanja u drvu ispunjenjem narodnih motiva srebrnim nakitom itd. Gazda radionice je i učitelj momčadi mladi Arsa Šundurika. On je naučio zanat od oca, a otac mu je pirlitao za turskog vakta oklope na puškama i na drugom oružju te je taj zanat tjerao sve do okupacije.

Sada narod ne nosi oružja, pa eto Šundurike vezu srebrom i tučom pirlitane (vezene) štape, cigarluke, itd., a to sve narodnim motivima (gdje-gde upade i arapski vez): vođicama, kukama, cvjetićima, bobicama, sponama itd. Šundurike su bili odlikovani na tršćanskoj izložbi, te im je u radionici u okviru spomenica. Rečene se stvari prodavaju po svoj Herceg-Bosni, te su njihovi cigarlici cjenjeni kao i travnički, a u posljednje doba primaju narudbe iz Beča itd. Iz Beča šalju preko obrtničkog referenta različitih prostih drvenih predmeta: ručice, nožice za kutije itd., a da ih spomenuti Arsa Šundurika napuni po svom ukusu, narodnim motivima. Štapi su od tvrda drveta, crni su kao ebanovi, ja li daju na orah, pa ih cijene od sedam forinti do trideset i pet. Onaj su čas radili pastirsku štaku za episkopa Ignjatija u Mostaru, te je bila pogođena sedamdeset i pet forinti, a izdjelana je od drenovine, na zglobove, da se može sklopiti, kad se jaše. Majstor radi, a učenici, pripravljaju vilice ili djelaju drvi itd., a neki paze. Arsa je primao vitica od tuče i od srebra u kutijama iz Beča, al' nisu tako dobro rasploštene kao što to sam majstor zna uraditi na nakovanu.

Drugi je zanatlija u Foči Mustafa Letić, on zna baš vješto pirlitati (udarati arabeske) na gvožđe, te je čuven na daleko. Arabeskiran nož narodnim motivima prodaje se od pet forinti do sedamdeset i jače, pa tako neznadu raditi kao Letić ni u glavnim gradovoma. On je čuvao svoj zanat kao tajnu, pa eto ostario je, a to još niko u Foči nije oporavio. On nikoga nije htio k sebi na zanat ni u dućan pa eto je vlada u posljednje doba doskočila i toj neprilici, uradila je i s njim kao i s Arsom Šundurikom, pa eto, regbi, da će ga kogod zamjeniti u Foči. Vidio sam njegovih vrsnih rađa u prestojničkom uredu kod g. Jovana Čokića, ali, žali Bože, nijesam ga zatekao u poslu u radionici, jer je onaj čas bio otišao na selo.

Fočanski su noži na glasu, a tako sam viđao i pirlítanih kašika (ožica), al' svakako ni iz daleka se nemogu uporediti s noževima i drugim oružjem, što ga kuje i resi Mustafa Letić, kaonoti što je on za turske vlade pripravljao oružje za age i begove", pisao je Vid Vuletić-Vukasović.

Kada je plasman fočanskih noževa bio obezbjeđen na tržištu, izrada noževa svih vrsta je bila u punom jeku. Naravno, kvalitet i dekoracija, što ih i karakteriše, nisu smjeli izostati. Tada je u Foči bilo 70 terđajeva, tj. radnih klupa ili radnih mjesta na kojima su se izrađivali noževi. O fočanskim bičakčijama je iscrpno pisao Alija Bejtić.

BIČAKČIJE ILI NOŽARI

U prijašnje vrijeme, dok je ratnik izlazio na bojno polje sa klasičnim, hladnim oružjem, izrada dugih noževa u Foči bila je razvijena i na veliku glasu. Takvi noževi izrađivali su se i u Sarajevu, ali je Foča u tome daleko prednjačila i takmičila se sa samim Istanbulom. Na taj sud navodi nas svjedočanstvo poznatog francuskog učenjaka Ami Bouea, koji je godine 1836. i 1837. prokrstario sve naše krajeve i dobar dio onovremene Turske i koji ovako o tome piše: "U nakim gradovima prave se izvrsni noževi, po oštrici damascirani, bjelog balčaka i često ukrašeni granatima ili crvenim staklom. Foča i Carigrad su na glasu za ove vrste noževa u drvenim ili kožnim koricama, koji se nose o bedrima (da vise) ili za pojasom. Ti se noževi prave i u Sarajevu i drugdje, ali najbolji i najjeftiniji dolaze iz spomenuta dva mjesta, gdje se prodaju po sedam groša za jedan komad."

Nožarski obrt u Foči je relativno vrlo star. Prva poznata vijest o tome obrtu u tom mjestu potječe iz 1600. godine, kada se spominje bićakčija Durak iz Džami Atik mahale kao dužnik zajma Memišahbegova vakufa. No, tim jednim podatkom, smatra Alija Bejtić, ne može se ocjeniti starost, a još manje razvijenost i kvalitet tog obrta u Foči, ali tu prazninu sjajno popunjava francuski putopisac Lefevre, koji je, uskoro iza toga prvog spomena, godine 1611. prošao kroz Foču, vidio je obrt i dao o njemu kratke, ali značajne podatke.

"U tom gradu pravi se mnoštvo noževa, na glasu ne zbog čvrstoće, nego zbog ukusne izrade". Dakle samo „mnoštvo noževa" jasno ukazuje na razvijenost tog obrta u Foči u to doba, a glas u ukusnoj izradi govori o kvalitetu proizvoda. Sasvim je logično da se taj obrt nije mogao tu razviti preko noći i neposredno pred Lefevrov prolazak kroz Foču. Za to je sigurno trebalo dosta godina i više generacija. Proizlazi da taj obrt datira sigurno od polovine šesnaestog stoljeća, a vrlo lako još i od prije, dok su se iskorišćavali okolni željezni rudnici, koji su davali željezo kao glavnu sirovinu tog obrta.

Veliki broj nožara radio je tu neprekidno sve do godine 1878. kada su dugi noževi kod nas bili izbačeni iz upotrebe. Stari ljudi kazuju da je samo u posljednje vrijeme bilo tu oko sedamdeset nožarskih radnih klupa ili mjesta. Jedni su nožari imali dućane i radili u čaršiji, a drugi, u mnogo većem broju, radili su samo kod kuće u mahalama, jer u čaršiji nije bilo dovoljno prostora. Obrtnici koji su imali radionice po kućama snosili su svoje proizvode u čaršiju jednom sedmično, upravo na pazarni dan i prodavali ih trgovcima, koji su ih onda raznosili u druga mjesta u velikim količinama. Vrijedno je istaći veliku solidarnost među obrtnicima.

U doba kada se mnogo radilo bila je obična pojava da jedan bičakčija, koji je radio kod kuće, pokupi u radnu pregaču potrebni pribor i da ide susjedu, koji se bavi istim poslom, pa da zajedno rade, ručaju i briju se. A uveče, kada bi se prodala roba, priređivali su po kućama sijela, osobito u zimske noći, na kojima bi se zaturala igra prstena kad-kad i u "stranu" (pola tovara) jabuka.

Ovaj zanat prenosio se sa oca na sina, ali je i postepeno isčezavao. Poneki članovi porodice tog klana produžili su sa tim obrtom i poslije okupacije. Godine 1953. živio je posljednji fočanski bičakčija Ibro Karabegović. Radio je ponešto još do kraja 1952. godine, a tada je i on zbog bolesti napustio taj zanat.

Neki fočanski nožari preselili su krajem 18. stoljeća u Sarajevo i tu nastavili svoj zanat, a po rodnome mjestu prozvaše se Foče.

Osnovne sirovine za izradu noževa bile su čelik, kost te srebro za pokov i dekoraciju. Čelik se, možda, u prvo vrijeme dobivao, smatrao je Alija Bejtić, iz same okoline, ali se poslije isključivo uvozio, mnogo i s Istoka, gdje su bile osobito poznate damaštanske i larahorosanske vrste. Kost za pravljenje kamzi, kavzi ili sapi na balčaku ili dršku dobivala se od goveđih nožnih zglavaka ili čolana, koji su bili najviše traženi, a potom, za noževe jednostavnije izrade, i od rogova.

Budući da veliku potražnju takve kosti sam grad nije mogao zadovoljiti, to su fočanski nožari dobavljali tu sirovinu i iz drugih mjesta. Poznato je da su takve čolane zakupljivali od sarajevskih ahčija i tovarima ih dogonili u Foču. Prema pisanju Hamdije Kreševljakovića sarajevski trgovci Čukovići i Besare dobavljali su za potrebe nožara i kosti od sjevernog jelena, tzv. "sobovinu". Za noževe jednostavnije izrade upotrebljavalo se za izradu kavzi još i suho šljivovo drvo, pa su se takvi noževi zvali drvenjaci za razliku od bjelosapaca, kojih su kavze bile od bijele i polirane kosti.

Nožarski dućani ili radionice bili su uređeni kao kazandžijski: uz postrane stijene bilo je jedno ili dva (već prema veličini dućana) oniska postolja, zvane sofe, na kojima su obrtnici sjedili podvijenih nogu i radili. Pozadi te prostorije bila je kovačnica s ognjištem, duvačkim mjehom i nakovanjem.

Sam proces rada u jednom takvom dućanu ili radionici sastojao se iz nekoliko posve različitih operacija: zagrijevanje čelika i davanje prvog oblika budućem nožu, tj. skivanje sječiva ili, kako se stručno veli, demira, potom struganje i brušenje sječiva, pa oblikovanje i poliranje kosti za balčak, samo usapljivanje pa okivanje balčaka srebrom i tauširanje sječiva srebrnom zicom te, napokon, izrade i dekoracije same kore ili korica."

UMJETNIČKA VRIJEDNOST

Umjetnička vrijednost fočanskih noževa i malih pušaka je baš u onom bogatom dekoru, kojim su oblagane takve izrađevine. Taj dekor stoljećima je bio svojstven prvenstveno noževima i puškama. Prema očuvanim primjercima, umijeće dekoriranja, kojim su se bavili fočanski nožari i puškari, pokazuje tri različite tehnike: cizeliranje, tauširanje i inkrustacija.

Cizeliranje ili iskucavanje ili kako majstori govore, kalemluk je tehnika ornamentiranja zasnovana na principu reljefnog iskucavanja željenog ornamenta u srebrnoj plohi ili limu, koji je nožarima bio potreban za okivanje balčaka, a puškarima za okivanje kundaka.

Tauširanje je druga tehnika dekorisanja fočanskih noževa i pušaka, tu se željezni ornament najprije urezuje, gravira na plohi čelika u žljebove, koji su u dubini nešto širi, a potom se ti žljebovi ispunjavaju ili, kako se govorilo, pirlitaju srebrnom žicom odgovarajuće debljine.

Inkrustacija je dekorisanje predmeta od drveta umetanjem metalne, obično srebrne žice. U Foči su tu tehniku gajili samo puškari, i to u starije doba pretežno za dekoriranje drvenih kundaka, a kasnije i raznih drugih drvenih predmeta.