Čovjek je čudna zvjerka, sve dok mu se ne približi smrt, nije svjestan vrijednosti i veličine života. Ali kad osjeti da je smrtna opasnost sasvim blizu, bori se za svaki časak i razumom i nagonom. Doduše, ako ga nemilice i dugo progone te nema više snage, ni tjelesne ni duševne, može izgubiti hrabrost i pomišljati čak na samoubistvo. Ta neprirodna pomisao ponekad je i posve ozbiljna. Ali čim se progonitelji umore i dopuste progonjeniku da makar samo načas predahne, njegovo se iznemoglo tijelo i izmučena duša odmah oporave i iznova mu se vraća životni polet. Nevjerovatno je koliko toga može pretrpjeti i koliko toga preživjeti. Nevjerovatne su te granice čovjekove snage kada je u očajnoj i teškoj situaciji. A kud će bezizlaznija i teža nego ona u ratu?!

Sibovac 1993. godine. Subota je, od jutros traju žestoki četnički napadi. Subote i nedjelje su najgore. Napadi se pojačavaju dolaskom “vikend četnika” i raznih drugih grupacija iz Srbije.

Artiljerija od jutarnjih sati prebira metar po metar našeg teritorija. Zemunica, u kojoj smo smješteni, potresa se od detonacija. Malo crno štene, koje je prije dva sata nabasalo na nas u tranšeji, škijuće šćućureno pored Salihovih čizama. Tužno škijutanje i cviljenje često se pretvara u neku vrstu jecanja. Uzimam ga u ruke i stavljam u krilo. Svaki udar granate i detonacija izaziva mu trzanje. Trese se kao da mu je veoma hladno. Strah je čudo. Kada su u opasnosti, osjete ga svi. Jednako i životinje i ljudi.

Mirza je napolju. Šćućuren na kraju tranšeje, kroz najnižu puškarnicu promatra prostor ispred nas. Očito je da artiljerija priprema teren za pješadiju. Kako god, jednog će trenutka krenuti u napad.

Odjednom teška artiljerija utihnu. Više se ne čuje niti jedna detonacija. Samo nekoliko trenutaka kasnije tišinu prekida pisak minobacačkih granata. Odjekuju eksplozije odmah iza naših leđa. Jedna granata pogađa samu ivicu grudobrana; zemlja i djelimično istopljeni snijeg padaju na Mirzu. Na jednoj ruci, poguren, dovlači se do ulaza u zemunicu. Salih i ja uvlačimo ga unutra. Sreća za njega, nijedan geler ga nije ni okrznuo. Komadi pogužvane cijevi naše pećice razbacani su svuda po tranšeji.

Izlazimo. Pucnjava se prvo začula na našem lijevom boku, a onda su s tri razvučene grupe četnici krenuli prema nama.

Salih skida deku sa svog puškomitraljeza. “Idemo, momci, evo ih kreću u napad”, viknuo je Safet dotrčavši niz tranšeju. “Sada ih je puno više nego juče, pazite dobro i čuvajte se.” Kratko zastade, a onda krenu dalje niz tranšeju.

Ubrzo se ogradila pucnjava na sve strane. Četnici su u dva ešalona krenuli u napad. Lijevi dio njihovih snaga prišao nam je na ne više od dvadeset metara. Puškomitraljez nas je držao na nišanu sve vrijeme. Meci su pogađali u balvane kidajući velike komade triješća i komade zemlje.

“Dajte, pokrijte tamo lijevu stranu bolje, ne dajte da se približavaju toliko našim položajima”, vikao je Safet. Ali četnici su stizali sve bliže. Bila je uistinu teška situacija. Bio je to trenutak kad sam se i sam uplašio za naše živote.

Dvije granate iz ručnog bacača pogađaju našu tranšeju desno od mene. Vidi se da su četnici skroz blizu. Pucnjava je sve glasnija.

Tri momka dotrčavaju u našu tranšeju. Govore nam da su rovovi sedam i osam pali. Došli su da nam jave da se gore prema šumi zalama linija. Jeza je prošla mojim tijelom. Znao sam da je to veoma rizična situacija, da nam je sad biti ili ne biti.

Otpočela je borba koja je trajala više od sata. Na desnom krilu našeg voda čujem da bacaju ručne bombe. Prebacujemo trojicu ljudi gore desno u pomoćni rov, a u našoj tranšeji ostajemo samo Salih i ja. Ponestaje nam municije, znamo da ćemo se i mi morati povući.

Do našeg rova stiže jedan od komandira iz Gradačca i uzbuđeno objašnjava da dio linije mora da odstupi jer je nestalo municije. Kaže da će nam poslati kurira da nas štiti vatrom dok se izvlačimo.

Odmah je stigao neki vojnik i donio municiju. Tukli smo brzom paljbom sve dok nam nije nestalo i te municije, tada smo iskočili iz rova u povlačenje.

Mogli smo odmah krenuti lijevo niz padinu, ali smo se bojali da četnici nisu stigli pod brdo pa bismo im pali pravo u ruke. Pošli smo zato nazad.

U šumici se čula pucnjava i galama, zastali smo jer nismo poznavali teren i nismo znali kuda dalje. U jednom trenutku, desno od nas, pojavio se četnik s uperenim puškomitraljezom. Ja sam se skamenio. Pomislio sam: to je to – gotovo je. Vikao je nešto, ali ga nismo razumjeli od one pucnjave. Valjda je zvao na predaju mlateći onim puškomitraljezom. Odjednom ugledam onog momka iz Gradačca s četnikove lijeve strane; ovaj ga nije primjećivao. Brzo je digao pušku i iz stojećeg stava zapucao. Četnik se odnesen rafalom strmoglavio i pao potrbuške niz brežuljak u snijeg i blato.

Momak je skočio i zgrabio pušku koja je ležala pored četnika. Okrenuli smo se i skočivši preko potoka nastavili prema šumici. Meci su i dalje zujali na sve strane.

U jednom momentu okrenem se i vidim nema onog momka. “Stani, nema momka za nama”, viknem Salihu. I on stade. Čekali smo još nekoliko trenutaka. Nije dolazio.

Ponovo rafali zapraštaše, sada s naše lijeve strane. Kako otići a ostaviti čovjeka koji nas je spasao sigurne smrti?! Odlučio sam se vratiti do grebena brda. Rekoh Salihu da me sačeka.

Četnici i dalje pucaju, ali ni oni ne smiju izaći na brdo jer se plaše varke.

Stižem do grebena. Zatičem onoga momka. Ranjen je. Odvlačim ga niz padinu u dolinu. Pokušava mi nešto kazati. Kroz šapat samo razumijevam: “Momak, spašavaj se, od mene nema ništa.”

Stavljam njegove ruke oko svog vrata pokušavajući ga ponijeti. Ali tijelo je potpuno opušteno. Moje noge tresu se od iznemoglosti. Spuštam ga trideset metara dalje i stajem da se odmorim. U tom trenutku oči su mu se zatvorile, a srce prestalo da kuca. Za njega više nije bilo spasa.

Ubrzo se sa Salihom preko kanala pojaviše neki meni nepoznati vojnici. To je bilo pojačanje koje je trebalo da nam pomogne u zalamanju linije. Jedan od njih pozva dva momka i naredi da poginulog odnesu dolje u šumicu. Odozdo je dolazilo još naših vojnika. “Idemo, momci, gore, našima je potrebna pomoć”, reče neko do njih.

Pošli smo, a noge su nam klecale od gladi i umora. Otvorili smo dobro oči i gledali kome idemo u ruke. Nasreću, pošli smo pravim putem. Bila je to naša četa. Dobila je bombe i municiju i dijelila ih borcima.

Primili smo se municije i bombi i krenuli ponovo na naš stari položaj. Opterećeni municijom, gladni i umorni, stigli smo do ispod brda. Četnici su otvorili vatru, ali se vidjelo da ih nema mnogo na ovom lijevom boku. Grupa momaka iz Gradačca koji su upravo stigli u ispomoć praktično je jurišala je na liniju ispred nas. U prvom naletu ranjeni su puškomitraljezac i momak do njega. Gledali smo kako ih je rafal pokosio tačno ispred nas.

Napad zaustavljamo da se iznesu ranjenici. Zatim se začuo poklik: “Juriš, braćooo!” Nije se znalo ko otkuda puca, ko bombe baca. Digao se dim od pucnjave i bačenih granata. Čulo se samo “naprijed, naprijed”.

Skačući preko grudobrana, upali smo u našu staru liniju. Dva četnika ležala su mrtva preko grudobrana nekih desetak metara od nas. U žestokoj pucnjavi gledali kako bježe dolje desno preko potoka. Naši su ih pojedinačnom pucnjavom ispraćali u njihovoj bježaniji.

U glavi mi se sve počelo vrtjeti. Naslonio sam se na zid tranšeje i zatvorio oči. Želio sam samo jedan trenutak da duboko udahnem i da dođem sebi.