Jedan od apsurda savremene civilizacije u kojoj se Amerika nameće kao dominantan igrač u njenom je negativnom stavu prema religiji u vanjskoj politici, dok je u unutrašnjim odnosima religija jedan od dominantnih društveno-političkih faktora koji je mnogo prisutniji od poznate pjesme „God Bless America“. Iako je to sekularna država prema Ustavu, američko je društvo, prema brojnim istraživanjima, najreligioznije među zapadnim državama.

Američka borba za nezavisnost bila je i borba protiv naglašenog crkvenog utjecaja u Britanskom carstvu, ali će vrijeme pokazati da će se desiti samo duhovna transformacija ka još radikalnijim obrascima. Islamofobija, antiislamizam i općeprihvaćeni negativni stav o islamu, muslimanima, Arapima, a posebno prema Palestincima ovaj kontrast dodatno naglašava. Čak Amerika, odnosno Zapad kroz zlonamjerni termin „politički islam“ stavlja metu na čelo svakom pokretu, stranci ili državi koja ima vlastitu agendu.

Jak utjecaj evangelista nije najopasnija osobina američkog društva nego njena duboka podijeljenost koja je izvor ogromne negativne energije. Takav se odnos reflektira na stanje stalne polarizacije u odnosu na ključna identitetska pitanja oko kojih se konstantno pokreće sukob na kraju svake godine ili tokom izborne kampanje. Ta polarizacija postala je najvidljivija kroz zadnje dvije izborne kampanje, ali ranija istraživanja tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća o članovima i simpatizerima radikalnih evangelističkih organizacija egzaktno dokazuju duboku podijeljenost američkog društva.

Komercijalizacija duhovnosti na američki način

Razvoj tehnologije i komunikacijskih kanala na najbolji način pokazao je takmičarski duh i proaktivni pristup u američkom društvu. Njihova svijest da nemaju historiju i tradiciju te da moraju kreirati nove sadržaje i običaje u kombinaciji s poduzetničkim duhom i izostankom barijera učinilo je Ameriku najdinamičnijom, najutjecajnijom i najbogatijom nacijom.

Vanjski imidž Amerike, koji je najdominantnije predstavljen kroz filmove i popularnu kulturu, naglašava svu njenu raskoš, glamur, slobodu, kreativnost. Ovome treba pridodati politički i vojni prestiž i uporediti ga s činjenicama da američko stanovništvo predstavlja manje od pet posto svjetske populacije, ali da troši 25 posto svjetskih resursa, što na najbolji način oslikava imperijalnu dušu Amerike. Odakle Amerika crpi takvu snagu za uspostavljanje i održavanje svjetske premoći? Jedan od odgovora mogao bi biti da se njena snaga krije u uspješnoj kombinaciji dvaju najdominantnijih svjetskih lobija koji se temelje na religijskoj ideologiji protestantskog kršćanstva i cionizma s liberalnom ekonomijom.

Sklonost za komercijalizacijom i masovnom popularizacijom učinili su duhovnost aktivnim dijelom američkog društva, ali utjecaj religije na društvene procese, za razliku od ostatka svijeta, često ima tržišne i takmičarske performanse. Takav se odnos mnogo razlikuje od evropske tradicije, gdje je crkva u pravilu pasivna. U Americi su crkve proaktivna strana koje se međusobno takmiče za naklonost vjernika kojima pružaju višestruke mogućnosti izbora organizacije i sadržaja. Jasno je da se religioznost u Americi jako dobro uklopila s kapitalističkim društvom, ona je, poput drugih pojava, podložna tržišnim mehanizmima i zakonima ponude i potražnje.  

Ova se tvrdnja na najbolji način očituje kroz priču o poznatoj pjesmi „God Bless America“, koja je u osnovi patriotska pjesma s naglašenom duhovnom porukom. Ključna činjenica u toj priči jeste da je autor pjesme Jevrej (Irving Berlin). Pjesma je napisana u pobjedničkoj euforiji na kraju Prvog svjetskog rata, ali svoju je popularnost doživjela tek u osvit nacističke prijetnje pred Drugi svjetski rat. U međuvremenu, ova pjesama postala je alternativna američka himna. Novi moment u njenoj popularnosti na početku 21. stoljeća bili su napadi 11. septembra, kada Bush mlađi pokreće križarske ratove protiv terorizma, odnosno muslimana. Ta izjava bila je samo potvrda Bushove saradnje s crkvenim krugovima koji su aktivno lobirali za njega.

Religioznost američkog društva raste u vremenu kriza i izazova

Više istraživanja koje je proveo Istraživački centar Pew otkrila su da je izbijanje i širenje virusa korona potaknulo vjerske osjećaje kod mnogih Amerikanaca. Rezultati ankete pokazali su da se polovica Amerikanaca molila Bogu kako bi se zaustavilo širenje virusa korona. Pored rasta duhovnosti, rasla je i sklonost većeg dijela američkog društva za teorije zavjere i desničarska uvjerenja koja imaju dominantnu osobinu bjelačke supremacije, što je eruptiralo pokušajem državnog udara pristalica Trumpa u januaru 2021.  

Takvi sociološki procesi nisu bila novina za upućenije istraživače američke duhovnosti. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, u Americi se dešavaju dva jako suprotstavljena ali povezana procesa. Na jednoj je strani tzv. seksualna revolucija, koja se manifestirala kroz borbu za ljudska prava od homoseksualaca preko Afroamerikanaca do antiratnih protesta i kampanja za spas gladnih u Africi. Ovaj proces postao je dominantno vanjsko lice Amerike kroz popularnu kulturu i filmove. S druge strane, američko tamno lice ostalo je jako dobro skriveno do ulaska Trumpa u političku arenu kada je upravo on svoju kampanju u najvećoj mjeri prilagodio desničarskom dijelu biračkog tijela koje je mnogo agresivnije od građana liberalnih uvjerenja i useljeničkih zajednica.

Zatečenost liberalnog djela američkog društva i zaljubljenika u američki način života iz cijelog svijeta na raskošan i nasilan rasistički folklor Trumpovih pristalica podsjeća nas i na naivnost sarajevske FGR na četničke barikade i brade početkom 1992. godine. Ključnu ulogu u rastu radikalnijeg dijela američkog društva imali su evangelistički televizijski propovjednici koji su iskoristili radio i TV stanice da crkvu doslovno unesu u svaki američki dom. To je bio presudan moment za oslobađanje puritanske protestantske destruktivne, isključive i mesijanske energije u američkom društvu koja je kroz začarani trougao s politikom i cionističkim lobijem postala dominantna društvena sila.

Kao i s pandemijom virusa korona, pojava AIDS-a unutar homoseksualnih krugova dodatno je ubrzala evangelizaciju američkog društva kroz povećanje broja članova, crkava i medija. Amerika je izrazito useljenička država, a procesom migracija u većoj mjeri upravlja crkvena infrastruktura koja je formirala jak servis za migrante. Također, američki obrazovni sistem u većoj je mjeri uspostavljen na protestantskim vrijednostima, što potvrđuje proizraelsko djelovanje univerziteta kao što su Harvard, Yale, Georgetown, Dayton, Denver, Boston...

Krstaška cionistička politika američkih predsjednika

Mandat Woodrowa Wilsona (1913–1921) obilježio je američku vanjsku politiku tokom Prvog svjetskog rata. On je isticao da je sin pastora i tvrdio je da će „biti u stanju povratiti Svetu zemlju Jevrejima“. Za njega cionisti kažu da je njegova pripadnost cionizmu bila veoma duboka te da je pridavao posebnu pažnju kršćanskom cionističkom mišljenju, i to u mjeri da se nije obazirao na moralne, političke, vjerske ciljeve cionizma. Koliko je bila njegova slika o Jevrejima iskrivljena ili idealizirana, govori i činjenica da smatra da Jevreja ima u svijetu 100 miliona. Nakon njega, ključna politička procionistička figura bio je Henry Cabot Lodge, koji je bio predsjednik Kongresne komisije za vanjsku politiku. U govoru koji je održao u Bostonu 1922. godine on hvali želju Jevreja za formiranje nacionalne države i nemiri se s činjenicom da muslimani vladaju Svetom zemljom.

Oni koji smatraju da je Amerika kršćanska država ističu da su Carter i Regan bili vjerski konzervativci. Carter je bio dosljedan učenjima protestanata. Bio je njihov višegodišnji misionar i svećenik. Regan je u svojoj predsjedničkoj kampanji više od deset puta isticao predskazanja iz Tore, od čega je Armagedon najupečatljiviji. Ključno pitanje na kojem je Carter izgubio izbore jeste njegov stav da brani ljudska prava Palestinaca, kao što je Clintonova podrška Sporazumu iz Osla koštala Demokrate izbora 2000. godine. Upravo su u Reganu utjelovljena dva lica Amerike. Prvo glumačko, holivudsko za šire mase i svijet, drugo evangelističko i cionističko za posvećene krugove. Trump je koristio vjeru radi svojih interesa, uprkos tome što nije bio religiozan, dok je Biden religiozni katolik koji se moli svake nedjelje u svojoj omiljenoj crkvi u Georgetownu. Iako Obama nije vjernik praktičar, on je prvi formirao Savjetodavni odbor za međuvjerska pitanja u Bijeloj kući, a u inauguralnom govoru bio je prvi predsjednik koji se direktno obratio muslimanima. Obama je sebe u izbornoj kampanji nazvao Božijim vojnikom u borbi protiv zla. Analize izbora i istraživanja javnog mijenja pokazuju da uglavnom Republikanci ostvaruju veću podršku religioznijih birača od kandidata Demokrata. Očito je Biden svjestan te činjenice pa ponosno ističe da „ne vjeruje da morate biti Jevrej da biste bili cionista, a ja sam cionista“.

Na inauguracijama američkih predsjednika obavezna je pjesma „Good Bless Amerika“, poruka „Good Bless You“ te riječi „tako mi Bog pomogao“ u zakletvi čiji je sastavni dio držanje ruke na Bibliji. Ovaj protokol može ukazivati na brigu političkih predstavnika za religijske zajednice, ali i strah od njihovih kritika.

Američko polarizirano društvo ima svoje kršćanske fundamentalističke zvijezde koje se ne uklapaju u „američki san“ miliona imigranata. Imena kao što su Jerry Falwell, Pat Robertson, George Otis, Mike Evans najpoznatiji su jahači apokalipse. Od nabrojanih se posebno izdvaja Robertson, koji je 1988. godine povukao svoju predsjedničku kandidaturu u korist Busha starijeg. Evans je vješt u vjerskom marketingu, propagandi i huškanju. Njegova sintagma Jerusalem D. C. (David's Capital) skovana je da utječe na američku javnost da prihvati Jerusalem kao glavni grad Izraela u cilju vršenja pritiska na preseljenje Američke ambasade iz Tel Aviva.

Godine 1985. u Baselu je održana konferencija protestantskih cionista u organizaciji Međunarodne kršćanske ambasade koji za sebe tvrde da su veći cionisti od Izraelaca i da je Jerusalem jedini grad koji Bog čuva, a da je On Svetu zemlju zauvijek dao Izraelcima. Jedna od sedam tačaka tog skupa jeste proglašenje Jerusalema za glavnog grada cionističkog entiteta i premještanje ambasade, što je Trump u svom mandatu i uradio te je uslovljavao mnoge države da isto urade. Sličan proces vjerske nacionalne radikalizacije odvija se zadnjih godina u Izraelu, čega je rezultat formiranje najdesničarskije i najradikalnije vlade u 75 godina postojanja cionističkog entiteta.

O ovim procesima vrlo je detaljno istraživala i pisala Grace Halsell, iz čijeg su opusa prevedene dvije knjige na bosanski jezik „Proročanstvo i politika – militantni evangelisti na putu nuklearnog rata“ (Dobra knjiga, 2009) i „Poziv Božije ruke – zašto se milioni ljudi mole za brzo uznesenje i uništenje planete Zemlje“ (Udruženje Mladi muslimani, 2013).

Regionalni kontekst

Kršćanizacija sekularnih evropskih društava kroz jačanje desničarskih i antiislamskih snaga zadnjih godina postaje dominantni trend. Također u balkanskim okvirima imamo jačanje katoličkog utjecaja u Hrvatskoj koji je svojevremeno „ozvaničio“ Franjo Tuđman kroz dodavanje riječi „tako mi Bog pomogao“ u svojoj predsjedničkoj zakletvi, a koje kasnije agnostiku i SDP-ovom kandidatu Ivi Josipoviću nisu zasmetale jer je to za njega odraz kršćanske tradicije hrvatskog društva. Takav je stav kasnije potvrdio i Ustavni sud. Iako se Katolička crkva po svojim stavovima jako razlikuje od Srpske pravoslavne crkve, postoji niz pojedinaca i izjava koje iskaču iz uobičajenog protokola. Posebno zabrinjava nacionalistički tonirana duhovnost Darija Kordića, koja može postati pojava koju službena Crkva neće moći kontrolirati, a podsjeća na američki ratnohuškački evangelizam.  

Kad su u pitanju naši istočni susjedi, kod njih je i dalje jedna nepromjenjiva konstanta, a to je da je na svakim izborima pobjednik Crkva Srbije. Ako se slučajno desi neko ko se ne uklapa, njega ubrzo smaknu. Ako je pravoslavni Vučić ostvario širok savez s katoličkim Orbanom, šta ga sprečava da pronađe „zajedničke vrijednosti“ s američkim evangelistima, što je djelomično i uspio u Trumpovom mandatu? Na isti je način službeni Zagreb pronašao dobitnu kombinaciju s Izraelom i žrtvama NDH-a, koja za sad najdalje rezultate daje u zapadnom Mostaru.

U navedenom kontekstu kritike ambasada i pobornika zapadnih vrijednosti prema elementima islamske tradicije u bošnjačkom društvu i politici postaju besmislene. To što se u krugovima zapadnih političara kritikuju tekbiri na predizbornim skupovima SDA, politički kapacitet Islamske zajednice i proaktivni pristup nacionalnim temama i događajima reisul-uleme Kavazovića nije ništa drugo nego dvostruki standardi. Takvih konstelacija odnosa najbolje je svjestan Dragan Čović, koji za podlogu svoje politike i lobiranja uzeo bošnjački demografski oportunizam i navodnu transformaciju prihvatljivih i miroljubivih Bošnjaka iz evropskog islama u radikalni azijski.

Međutim, krivce tražiti samo u drugima bio bi izostanak objektivnosti. Ovakav pristup Zapada ne bio imao prođu da kod nas i dalje ne dominira jugonostalgija u kombinaciji s pseudosocijaldemokratima i liberalima. Otežavajuću okolnost po ovom pitanju čine sve brojnije pristalice ideje strožijeg odvajanja vjere od politike među Bošnjacima, a u čemu znaju vrlo glasni biti upravo vjernici praktikanti, koji su očito izgubili svoje dostojanstvo i dosljednost. Bolje da se ugledaju na Kjella Magnea Bondevika, bivšeg norveškog premijera u dva mandata i luteranskog svećenika.