Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv 11 osoba za zločin protiv čovječnosti na području Zvornika. Optužnica je podignuta protiv: Vidoja Blagojevića, rođenog 1950. godine u Bratuncu, ranije osuđivanog u MKSJ, državljanina BiH i R Srbije; Ivana Arapovića zvanog „Šicer“, rođenog 1964. godine u Zvorniku, državljanina BiH i R Srbije; Milana Arapovića zvanog „Top“, rođenog 1962. godine u Zvorniku, državljanina BiH i R Srbije; Koste Pejića zvanog „Burek“, rođenog 1961. godine u Zvorniku, državljanina BiH; Bože Radića zvanog „Bobo“, rođenog 1953. u Zvorniku, državljanina BiH; Mile Savića zvanog „Cuko“, rođenog 1964. godine u Zvorniku, državljanina BiH i R Srbije; Mile Blagojevića zvanog „Patak“, rođenog 1966. godine u Zvorniku, državljanina BiH; Ljubiše Pejića zvanog „Čađo“, rođenog 1964. godine u Zvorniku, ranije osuđivanog, državljanina BiH; Steve Vasiljevića zvanog „Kuružnjak“, rođenog 1962. u Osmacima, državljanina BiH; Branka Pejića, rođenog 1964. godine u Zvorniku, ranije osuđivanog, državljanina BiH i Verice Radović, rođene 1955. godine u Loznici, državljake BiH i R Srbije.
Optuženi se terete da su, za vrijeme rata i oružanog sukoba u BiH, u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog prema civilnom stanovništvu bošnjačke nacionalnosti na području Zvornika i okoline, krajem mjeseca maja i početkom mjeseca juna 1992. godine, od kojih su svi, osim Radović i Blagojevića, bili pripadnici Karakajske čete u sastavu TO Zvornik, a kasnije Zvorničke brigade VRS, te su svi postupali protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava.
Prema navodima optužnice, optuženi su zajedno i sa drugim osobama, u svojstvu stražara u Tehničko-školskom centru u Karakaju sudjelovali u nezakonitom zatvaranju i nečovječnom postupanju prema oko 700 bošnjačkih muškaraca i dječaka, starosti od 15 do 70 godina, koji su nakon odvajanja od žena, djece i staraca u Bijelom Potoku, odvedeni u nezakonito zatočenje u TŠC Karakaj, te nesprečavanju ubistava i prisilnog nestanka najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti koji su tu bili nezakonito zatvoreni.
U nastavku podsjećamo na tekst iz arhiva “Stava” o zločinima u Zvorniku.
Sejdo Omerović bio je zamjenik predsjednika Mjesne zajednice Klisa i član Kriznog štaba. Nije učestvovao u pregovorima između Bošnjaka i Srba vođenim u Petkovcima, jer su predstavnici srpske strane to izričito zahtijevali, zato što je rekao da bi bilo dobro da Srbi predaju oružje Bošnjacima, pa će onda oni njima garantirati bezbjednost. Rezultat tih pregovora bio je da su se dogovorili da žive u miru.
U Fabrici “Alhos” bio je logor u koji su zatvarani Bošnjaci zarobljeni na barikadama. Bošnjaci nisu mogli izlaziti iz svojih sela bez odobrenja komšija Srba i informiranja Kriznog štaba i Opštine Zvornik. “Vinko Radović mi je odobrio da idem u Zvornik do Branka Grujića, predsjednika Srpske opštine Zvornik, i od njega tražim potvrdu. Otišao sam u bivšu zgradu Opštine, gdje sam se predstavio kao Srbin i pitao prisutne šta čekaju i zašto ništa ne preduzimaju, s obzirom na to da se Muslimani naoružavaju. Branko Popović mi je rekao da se javim Boži Vidoviću i Zdravku Pantiću i u toku noći preuzmem oružje. U aprilu je JNA, od Muslimana iz Đulića, oduzela oružje. Neki mještani Šetića, Radave, Đulića, Džina i drugih okolnih sela su u danima koji su prethodili 1. junu 1992. godine došli u Klisu. Veče prije prvog juna Nurija Jašarević prenio je naređenje Branka Grujića i rekao da Bošnjaci mogu neke pokretne stvari utovariti na svoja prevozna sredstva i otići prema Sapni”, ispričao je Omerović.
Odlazak Bošnjaka iz Klise Omerović je posmatrao sakriven u žbunju. Vidio je kad su im srpski vojnici naredili da krenu ka Bijelom Potoku, na šta su mještani negodovali i od Nurije Jašarevića tražili objašnjenje. On je od majora, koji je komandovao, tražio da se ide ka Sapni, ali ga je major otjerao. Omerovićeva žena i njihovih četvero djece su s ostalim mještanima otišli na Bijeli Potok, odakle su kamionima odvezeni u Memiće.
Sejdo Omerović pratio je kolonu u namjeri da spasi svoju djecu. Neki od vojnika, za koje pretpostavlja da su bili njihove komšije Srbi, na glavama su nosili crne čarape. Traktore, vozila i ostale pokretne stvari mještana Klise i okolnih sela odnijeli su Srbi iz Petkovaca, Tabanaca i Malešića u osnovnu školu u Petkovcima. Sreo je Ahmeta Hrustića, rođaka čiju su nepokretnu majku srpski vojnici ubili na stepenicama kuće. Ubijeni su i Alija Hrustić, Osman Hasanović, Rifat Džinić, Alija Šabaza Džinić, kao i neko iz Grbavaca. Sutradan, 2. juna, Srbi su iz bošnjačkih kuća uzeli bijelu tehniku. Među Srbima koji su to radili vidio je Peru Radića zvanog Jarac. Iz Klise je otišao 3. juna.
U Bijelom Potoku razdvojeni su muškarci od žena i djece. Muškarci su pobijeni, a žene i djeca iz Bijelog Potoka, Đulića, Talismana i Mrakodola razmijenjeni za dvojicu srpskih dječaka. Ubijena su 684 muškarca i dječaka. Mnogi od njih još nisu pronađeni.
Zločin u Bijelom Potoku najveći je pojedinačni masakr Bošnjaka općine Zvornik. Hiljade Bošnjaka iz Zvornika prošlo je kroz logore, pritvaranja, mučenja, torture, i na kraju ubistva. Sudbina Abdulaha Buljubašića zvanog Bubica pokazuje svu okrutnost i dvoličnost zvorničkih Srba.
Njegovu priču i sve ono kroz šta je prošao – slično kako su prolazile i hiljade drugih zvorničkih Bošnjaka tokom aprila i maja, dva najkritičnija mjeseca 1992. godine – ispričala je njegova supruga Jasna Buljubašić tokom suđenja Branku Grujiću, predsjedniku Srpske Opštine Zvornik, i Branku Popoviću – majoru Pavloviću. Ispričala je da 6. aprila 1992. godine nije mogla ići uobičajenim putem na posao zbog postavljenih barikada. U tvornici nije vidjela radnike te je upućena da se vrati kući. Istog dana njezin suprug odvezao je direktora Subotića u Beograd, vratio se i rekao da Subotić ne spava u Zvorniku. Na radiju je čula o pregovorima SDA i SDS-a. Čula je i da su Bošnjaci postavili autobus-barikadu, da se policija podijelila, da su Srbi pokupili oružje. Sa suprugom je, oko 22.00 sata, šetala. Vidjeli su mnogo ljudi na ulici. Čula je da su u dio grada došli četnici, da pucaju, piju... Sutradan su na radiju čuli da su uhapšena dva arkanovca. Između 9.30 i 10.00 sati čula je pucnjavu. Na radiju je čula da je grad napadnut, da žene i djeca trebaju ići u sklonište, a muškarci na položaje. Supruga je pitala hoće li ići braniti grad, na što joj je rekao da nema niti noža, a kamoli oružje. Sišli su u podrum. Na frekvencijama Radija Zvornik oglasio se Arkan. Rekao je kako je to Srpski radio Zvornik, da je grad slobodan, da se građani vrate u stanove, da će pljačka imovine biti kažnjena.
Suprug je imao ključ od Subotićevog stana i predložio je da odu u taj stan i nazovu prijatelje, te pitaju što se događa. Suprug je nazvao oca koji mu je rekao da mu brat dva dana leži mrtav na balkonu. Ubijeni su i Izet Sabinović i Fahrudin Kujundžić. Čuli su da se masovno oduzimaju automobili. Nazvao ih je prijatelj Pero i rekao im da ne pružaju otpor, ako neko dođe u stan. Vidjeli su kako vojnici odvode grupu civila, u kojoj je bio Mišo Hasanović, koji je bio pretučen. Njezin suprug, sa susjedima Farukom i Milom Ninkovićem, otišao je tražiti policiju da maknu bratovo mrtvo tijelo. Sreli su jednog Zvorničanina, šešeljevca, koji je optužio Abdulaha da je bio snajperist.
U vrlo kratkom vremenu dogovorili su se da bježe iz Zvornika. Bježali su preko mosta na srpsku stranu. Otišli su kumovima u Beograd. Nedugo potom čuli su priče da je suprug bio zadužen da ubije direktora Subotića, te mu je ostala mogućnost prijaviti se policiji, ili pobjeći i skrivati se. Majku i djecu 14. aprila 1992. poslali su Jasninoj sestri u Njemačku. U Beogradu su posjetili Subotića i pričali o optužbama na račun njezina supruga, nakon čega se on javio u SUP u Beogradu, gdje je obavljen razgovor. Subotić mu je ponudio da odu zajedno u Zvornik. Pri tome ga je upozorio da se u poduzeću “Glinica”, gdje su radili, svašta događa, da mu je Pažin rekao da su na tragu njegovu vozaču.
Jasna, njezin suprug, Subotić i vozač krenuli su za Zvornik. U Karakaju, u tvornici “Standard”, zatekli su mnogo vojske. U prostoriju je ušao major Marko Pavlović (tako se predstavio), vikao je na civile. Pozvao je Jasnu i Abdulaha u kancelariju. Uzeo je njihove podatke, komentirao njihova imena (Jasnino i imena djece kao hrvatska imena), ispitivao ih o oružju, o “Zelenim beretkama”. Abdulah mu je rekao da je došao razjasniti glasine o njegovu navodnom zaduženju da ubije Subotića. U prostoriju je ušao Pažinov brat i rekao: “Bubice, ja ništa ne znam”, što joj je bilo čudno, ali nije smjela komentirati. Dobili su propusnice. Iz stana su uzeli nešto stvari, no u stanu se nisu zadržavali.
Jasna je bila na prinudnom godišnjem odmoru. Bošnjaci nisu dobivali plaće, Srbi jesu. Odlučili su otići u Njemačku. Pokušali su se javiti majoru Pavloviću, no nisu ga našli. U Njemačkoj su bili do 9. maja 1992. godine. Čuli su da su vlasti u Zvorniku izdale priopćenje da se građani moraju vratiti u Zvornik do 15. maja, u protivnom gube stanove i posao. Već 10. maja bili su u Malom Zvorniku kod prijatelja. Navečer su vidjeli vatre oko Zvornika, čuli su da četnici pale kuće. Sutradan, 11. maja, prešli su most i krenuli prema zgradi Opštine. Tu su uhapsili njezinog supruga. Mile, specijalac koji je radio kod majora Pavlovića, pretražio je supruga, a Zebić ga je odveo. Tada je muža vidjela posljednji put.
Ubrzo nakon toga vidjela je u vozilu lada Gogića, Zebića, Kitomira Perišića i Mila. Njezin poznanik Kitomir Perišić pozvao ju je da uđe u vozilo. Otišli su u stan koji je već bio obijen. Stvari su bile razbacane. Kitomir Perišić tražio je isprave njezina supruga. Potom su otišli suprugovim roditeljima. U stanu su tražili oružje. Prijatelj, kod kojeg su bili u Malom Zvorniku, obećao joj je da će doći do majora Pavlovića.
Pavlović joj je spočitao što su pobjegli te je rekao da je njen suprug činio strašne stvari i da ga je on zatvorio. Nakon toga je dobila “zaštitu” Gogića, Mila i Zebića. Pavlović joj je rekao da ne smije napuštati grad. Pokušavala je saznati šta je sa suprugom, kontaktirala je Pavlovića, no on joj nikada ništa novo nije rekao. Gogić joj je rekao da je bio u uredu kad je Pavlović ispitivao Bubicu.
Jednom je otišla načelniku SUP-a. Govorili su joj da je suprug dobro, da će ga dovesti. U prostorije TO otišla je 18. maja. Razgovarala je s Pavlovićem, koji joj je rekao: “Vaš muž i njih jedanaest nisu zaslužili da žive, umiješan je i u slučaj hidroelektrane.”
Zvala je Subotića, no nije ga dobila. Napisala je pismo majoru Pavloviću, navodeći tu apsurdnu situaciju. Nije znala za šta se supruga optužuje. Odnijela je pismo majoru, molila je da vidi supruga. Ondje je bio Sekanić, majorov zamjenik, koji je prekinuo razgovor pitajući je što ona misli – ko je ubio njegovog brata u Hrvatskoj.
Pavlović je obećao da će 20. maja moći vidjeti supruga. Dan ranije, 19. maja, zamolila je jednog od svojih “čuvara”, Mila, da odnese Bubici prsten koji joj je on poklonio. Nakon pola sata Mile se vratio i rekao da je njezinom suprugu pokazao prsten. U izbjeglištvu je saznala da je suprug bio u logorima “Ekonomija” i “Vezionica”. Ne zna gdje je ubijen. Jedan joj je čovjek, koji ne želi da mu se sazna ime, napisao 1999. godine kroz šta je prošao u logoru. Saznala je da je do 15. maja 1992. godine, dok je taj čovjek bio u logoru, Bubica bio živ, ali na samrti od mučenja. Rekao je da su Bubicu nabijali na kolac, da je 15. maja u logoru bio major Pavlović te da je rekao da ubiju Bubicu.
Ona je 20. maja bila zvala majora Pavlovića i tražila da je odvede da vidi supruga. Rekao joj je da zbog jake straže nije zgodno ići. U 13.00 sati je od Zebića saznala da je suprug mrtav. Čula je da je strijeljan. Otišla je Pavloviću ponovo 21. maja. Izjavio joj je sućut, ali je odbio dati tijelo. Rekao je da će tijelo predati svekru i tražio je od nje da napusti stan. Rekao joj je da je suprug priznao što je činio. Dobila je propusnicu i otišla sestri u Njemačku.
Svekar je dobio tijelo svog sina. Iz štampe je saznala o suprugovoj sudbini, saznala je da je pravo ime majora Pavlovića Branko Popović. U Zvorniku je prvi put ponovno bila 2001. godine. Sa svekrom je išla na suprugov grob. Pri ekshumaciji suprugovo tijelo nije nađeno u grobu, na mjestu gdje ga je svekar sahranio. Za drugu grobnicu je čula, no ne zna gdje se nalazi. Iz novina je pročitala da su njezinog supruga ubili Petko Hajduković i osoba imenom Dragan, iz Niša.
