Rečenicom Ludwiga Wittgensteina, austrijsko-britanskog filozofa: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“, započinje glasoviti slovenski filozof Slavoj Žižek svoju tekst napisan za Danas povodom njegovog govora na sajmu knjiga u Frankfurtu a koji je u javnosti izazvao različite reakcije.

Moj govor na ceremoniji otvaranja sajma knjiga u Frankfurtu dva puta je prekinuo Uwe Beker, njemački državni sekretar za evropske poslove i povjerenik za antisemitizam, a onda je izazvao lavinu napada na mene – zašto?

Najprije, neke činjenice o mom govoru. Prvo sam napisao potpuno drugačiji govor, ali dan-dva nakon napada na Hamas kontaktirao me je Juergen Boos, direktor sajma knjiga u Frankfurtu, koji je tražio da u svom govoru spomenem i rat. (Vjerovatno se očekivalo da se samo pridružim horu svih onih koji izgovaraju bezuslovnu podršku onome što radi Država Izrael.)

Novi govor je unaprijed poslan slovenskim organizatorima i Frankfurtu (uključujući i Boosa) i predloženo mi je da promijenim neke formulacije (što sam i uradio)… Ukratko, u mom govoru nije bilo nikakvog iznenađenja: zainteresirani su bili upoznati s tim.

Zašto onda napadi na mene?

Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim: ne zato što sam bio previše ekstreman, već upravo zato što sam bio veoma uravnotežen i umjeren – strah je bio da bi takav pristup mogao zavesti neke koji osciliraju u svojoj punoj podršci Izraelu da vide i palestinsku patnju.

Lako je osuditi nekoga ko skandira “Smrt Izraelu”, mnogo lakše nego nekoga ko bezuslovno osuđuje napad Hamasa i skreće pažnju na njegovu pozadinu. Plus ono što je iznerviralo moje kritičare jeste to što sam citirao (pozitivno) isključivo jevrejska imena (Moše Dajan, Simon Vizental, Marek Edelman…).

Sa suprotne strane, dobio sam mnoge poruke od Palestinaca sa Zapadne obale koji su ljuti na mene što nisam eksplicitno rekao da, s obzirom na ono što se sada dešava Palestincima, ne treba samo da pokažu svoju žrtvu – zar ni oni na Zapadnoj obali također imaju pravo na bijes? Moj bijes je u ovom trenutku više usmjeren na ljude poput Uwea Bekera koji donose najodvratniju strategiju u ime Njemačke: oni koji su izvršili Holokaust sada pokušavaju da se opravdaju zagovaranjem izraelske nepravde protiv druge grupe!

Pa da se vratimo na moj govor, evo tipične medijske reakcije na to:

“Popularni slovenački filozof i kulturni kritičar Slavoj Žižek izazvao je skandal tokom ceremonije otvaranja. Žižek je osudio teroristički napad palestinskog islamističkog pokreta Hamas na Izrael i istakao potrebu da se ‘slušaju Palestinci i razmatra njihova prošlost’.”

Prvo (kao što je često slučaj ovih dana) riječi između “i” NISU citat iz mog teksta, iako su predstavljene kao citat. Drugo, da, bio je skandal, ali da li sam ga zaista ja izazvao? Nije li pravi skandal bio to što je moj govor dva puta brutalno prekinut, drugi put čak i tako što mi je uljez prišao na bini, a sve to zbog čega?

Zbog konstatacije očiglednog, onoga što svakodnevno čitamo u našim medijima: da nema rješenja za bliskoistočnu krizu bez rješavanja statusa Palestinaca. Da biste stekli predstavu o očaju običnih Palestinaca na Zapadnoj obali, dovoljno je sjetiti se nejasnih samoubilačkih pojedinačnih napada na ulicama (uglavnom) Jerusalema prije desetak godina: običan Palestinac prišao je Jevreju, izvukao nož i ubo ga, znajući dobro da će ga/ju trenutno ubiti drugi ljudi oko nje.

Dok osuđujem ove radnje, moram napomenuti da u njima nije bilo poruke, niti uzvika “Slobodna Palestina!”; iza njih nije stajala velika organizacija (čak ni izraelske vlasti to nisu tvrdile), nijedan veliki politički projekt, samo čisti očaj.

Bio sam u to vreme u Jerusalemu i moji jevrejski prijatelji su me upozorili na ovu opasnost, savjetujući me da, ako vidim da dolazi, glasno viknem “Ja nisam Jevrej!” i jasno se sjećam da sam se duboko stidio ovakvog ponašanja, znajući dobro da nisam siguran šta bih zaista uradio u takvoj situaciji…

Glavni kandidat za glupost godine je, po mom mišljenju, naslov nedavnog teksta u časopisu Die Zeit: “Zlo Hamasa nema kontekst”. I šta to znači postalo je jasno u tvrdnji koju sam sve vrijeme čuo u Frankfurtu: “Ovdje ne postoje dvije strane. Postoji samo jedna strana.” Uredu, ali to možemo tvrditi samo ako pogledamo sva “ali” i vidimo kako na njih odgovara “jedna” strana.

Jedna od panelistkinja na ceremoniji otvaranja čak je otvoreno izjavila da mrzi riječ “aber” (“ali”) – ali zar “ali” nije ljubazan način da se ne slažete u dijalogu? “Vidim i poštujem vašu poentu, ali…”

Analiziranje konteksta NE implicira izgovor ili opravdanje – postoje brojne analize kako su nacisti preuzeli vlast, a one ni na koji način ne opravdavaju Hitlera, samo opisuju konfuznu situaciju koju je Hitler iskoristio da preuzme vlast.

Hitler nije izašao iz vakuuma: on je još 1920-ih i 1930-ih godina ponudio antisemitizam kao narativno objašnjenje nevolja koje doživljavaju obični Nijemci: nezaposlenost, moralni propadanje, socijalni nemiri… iza svega toga stoji Jevrej, tj. “jevrejski zaplet” sve je razjasnio pružanjem jednostavnog “kognitivnog mapiranja”.

Da li današnja mržnja prema multikulturalizmu i imigrantskoj prijetnji ne funkcionira na homologan način? Događaju se čudne stvari, dešavaju se finansijski krahovi koji utječu na naš svakodnevni život, ali se doživljavaju kao potpuno neprozirni, a odbacivanje multikulturalizma unosi lažnu jasnoću u situaciju: strani uljezi su ti koji remete naš način života…

Nazad na moj govor, jedino poređenje koje u njemu evociram jeste čudna sličnost između Hamasa i radikalnog stava posljednje Netanjahuove vlade – evo citata:

“Ismail Hanije, vođa Hamasa koji udobno živi u Dubaiju, rekao je na dan napada: ‘Imamo samo jednu stvar da vam kažemo: bježite iz naše zemlje. Bježite nam s očiju… Ova zemlja je naša, Al-Kuds (Jerusalem) je naš, sve (ovdje) je naše… Nema mjesta ni sigurnosti za vas.”

Jasno i odvratno – ali zar izraelska vlada nije rekla nešto slično, iako ne na tako brutalan način? Evo prvog od zvaničnih “osnovnih principa” sadašnje izraelske vlade: “Jevrejski narod ima ekskluzivno i neotuđivo pravo na sve dijelove zemlje Izrael. Vlada će promovirati i razvijati naseljavanje svih dijelova zemlje Izraela – u Galileji, Negevu, Golanu i Judeji i Samariji. Ili, kako je rekao Netanjahu: ‘Izrael nije država svih svojih građana’ već ‘jevrejskog naroda – i samo njega’.”

Zar ovaj “princip” ne isključuje ozbiljne pregovore? Palestinci se striktno tretiraju kao problem, država Izrael im nikada nije pružila nadu, pozitivno ocrtavajući njihovu ulogu u državi u kojoj žive.

Ispod svih polemika o tome “ko je više terorista” krije se kao teški tamni oblak masa palestinskih Arapa koji su decenijama držani u limbu, izloženi svakodnevnom uznemiravanju od doseljenika i izraelske države. Možda prva stvar koju treba uraditi jeste da se jasno prepozna ogroman očaj i zbunjenost koji mogu da izrode djela zla – ukratko, neće biti mira na Bliskom istoku bez rješavanja palestinskog pitanja.

Ovdje su mi zamjerili što sam ignorirao ključnu činjenicu: izraelska vlada nije samo rekla isto na civiliziraniji način, razlika je i u sadržaju – ona ne zahtijeva (i ne čini) nerazgovjetno ubijanje protivnika.

Moj odgovor: tačno, ali dok Hamas i njegovi saveznici proglašavaju izbacivanje Jevreja iz izraelske zemlje, Izrael to sada efektivno radi, postepeno, ali neumoljivo lišava Palestince na Zapadnoj obali njihove zemlje.

Čak su i SAD izrazile zabrinutost zbog napada naseljenika sa Zapadne obale na Palestince – državni sekretar Antony Blinken “prenio je zabrinutost” zbog toga i, kako se očekivalo, dobio je principijelna obećanja da će Izrael to ispitati.

Kako će se to uraditi s Itamarom Benom Gvirom kao ministrom za nacionalnu sigurnost nije jasno – Ben Gvir je 7. oktobra 2023. godine objavio da njegovo ministarstvo kupuje 10.000 pušaka za naoružavanje civilnih sigurnosnih timova, posebno onih u gradovima blizu granica Izraela širom zemlje, kao i mješovitih jevrejsko-arapski gradovi i naselja na Zapadnoj obali.

Dok, koliko znam, niko nije osporio nijednu činjenicu na koju se pozivam u svom govoru, glavni kontraargument bio je da ovaj trenutak (kada Jevreji masovno umiru) nije pravi za širu analizu – nisam mogao vjerovati svojim ušima kada sam čuo ovaj argument: u tom trenutku (deset dana poslije napada Hamasa) kada je mnogo više Palestinaca umiralo nego Jevreja.

Ali zašto sam ignorirao užase koji su se dešavali u Gazi? Podsjetimo se posljednjih stihova Brehtovog Dreigroschenopera: “Denn die einen sind im Dunkeln / Und die andern sind im Licht. / Und man sieht nur die im Lichte / Die im Dunkeln sieht man nicht.” (I jedni su u tami / A drugi u svjetlu / Ali ti vidiš samo one na svjetlu / One u tami ne vidiš.”

Ovo je (možda više nego ikada) naša situacija danas, u samoproglašeno doba modernih medija: dok su veliki mediji donedavno bili puni vijesti o ukrajinskom ratu, najsmrtonosniji ratovi na svijetu ostali su neprijavljeni.

Sada kada su reflektori usmjereni na Bliski istok, ne može se ne primijetiti da su oni gotovo isključivo na Gazi, a ne na Zapadnoj obali gdje se, možda, dešava nešto mnogo važnije. Da ne bi došlo do nesporazuma: naravno da sam zaprepašten kako IDF bombardiranje Gaze uzrokuje više “kolateralne štete” civilima nego snagama Hamasa, ali mislim da Izrael ne želi da ponovo okupira Gazu – pravi događaj dešava se na Zapadnoj obali: postepeno “etničko čišćenje” palestinskog stanovništva.

Ne mogu, a da se ne složim sa Judith Butler: “Od sistematiziranih zapljena zemlje do rutinskih zračnih napada, proizvoljnih hapšenja do vojnih kontrolnih punktova i prisilnog razdvajanja porodica do ciljanih ubistava, Palestinci su bili primorani da žive u stanju smrti.”

Poslije uspostavljanja nove Netanjahuove vlade, ovaj višedimenzionalni pritisak rastao je skoro eksponencijalno, od direktnih ubistava od strane doseljenika do birokratsko-administrativnih mijera. Među desetinama video klipova, dozvolite mi da spomenem samo jedan, daleko ne najnasilniji, ali, barem za mene, najdepresivniji.

On prikazuje naseljenika koji maltretira grupu palestinskih farmera koji rade na njihovoj zemlji, ponižavajući ih i zlostavljajući ih, tvrdeći da ova zemlja nije njihova, provokativno stojeći prsa o prsa s nekim Palestincima i vičući im stvari poput: “Zašto me ne udariš? Da li si ti čovjek?” – sve to uz tiho prisustvo nekih izraelskih vojnika u pozadini koji ništa ne rade… Možemo li zamisliti šta bi se dogodilo da je palestinski farmer ovo uradio grupi doseljenika?

Ali ovo je detalj – dešavaju se mnogo gore stvari. Evo jednog slučaja: dva Palestinca ubijena su nakon što su izraelski doseljenici otvorili vatru na pogrebnu povorku u blizini grada Kusra na Zapadnoj obali, južno od Nablusa.

“Kola hitne pomoći nosila su tijela četvorice Palestinaca ubijenih dan ranije, navodno od strane izraelskih doseljenika, kada su doseljenici stigli na mjesto događaja i pokušali da zaustave pogrebnu povorku.” Haaretz je citirao jednog od vozača hitne pomoći koji je rekao da su “doseljenici tamo čekali”.

“Blokirali su kapiju, počeli da pucaju na nas i druge ljude koji su došli na sahranu.”

IDF je saopćila da je prijavljen veći broj palestinskih žrtava nakon sukoba između doseljenika i Palestinaca u selu u kojem je trebalo da se održi sahrana i da je incident pod istragom.

Usamljeni incident?

Bilo je ponovljenih incidenata tokom protekle godine kada su mladi doseljenici nasilno napadali sela, što je dovelo do nekoliko ubijenih Palestinaca, brojnih povrijeđenih i znatne materijalne štete.

Napadače se rijetko hapsi, a kamoli procesuira za njihova djela. Ako ovo nije oblik terora, onda ova riječ uopće nema značenje.

Sve dok je tradicionalna sekularna cionistička doseljeničko-kolonijalna ideologija prevlađivala, država je (ne tako) diskretno privilegirala svoje jevrejske građane u odnosu na Palestince; međutim, uložila je velike napore da održi privid neutralne vladavine prava: s vremena na vrijeme osuđivala je cionističke ekstremiste za njihove zločine nad Palestincima, ograničavala je nelegalna nova naselja na Zapadnoj obali, itd.

Glavna ulogu u tome imao je Vrhovni sud – nije ni čudo što je Netanjahuova vlada, koja je preuzela vlast 2022. godine, progurala reformu pravosuđa koja lišava autonomiju Vrhovnog suda.

Država Izrael, koja voli da se predstavlja kao jedina demokratija na Bliskom istoku, sada se de facto pretvorila u “halahičnu teokratsku državu (ekvivalent šerijatskom zakonu)”. Lakanovskim terminima, opsceno nasilje višak je uživanja koje dobijamo kao nagradu za našu potčinjenost ideološkom zdanju, za žrtve i odricanja koje ovo zdanje zahtijeva od nas.

U današnjem Izraelu ovaj višak uživanja više ne živi u opscenom podzemlju, otvoreno se pretpostavlja. “Višak uživanja” (kao što je ubijanje Palestinaca, spaljivanje njihovih domova, iseljavanje iz njihovih domova, konfiskacija njihove zemlje, izgradnja naselja, uništavanje njihovih stabala maslina, judaizacija Al-Akse, itd.) postaje eksplicitno artikulirana. Dok su se ovi oblici viška uživanja ranije smatrali izuzetkom u zvaničnom cionističkom diskursu, sada se smatraju normom.

Direktan dokaz? Na TV panelu 25. augusta 2023. godine Ben Gvir, ministar za nacionalnu sigurnost, rekao je: “Moje pravo, pravo moje žene, pravo moje djece da se slobodno kreću putevima Judeje i Samarije (Zapadne obale) važnije je od Arapa.”

Zatim, okrećući se panelisti Mohamadu Magadliju, jedinom Arapu u panelu, Ben Gvir je rekao: “Izvini Muhamede, ali ovo je realnost.” I bio je u pravu: da, ovo JESTE stvarnost na Zapadnoj obali. Ukratko, antipalestinsko nasilje više nije ni formalno osuđeno od države.

Ovo nije mjesto za analizu mračnog porekla Hamasa, koji je, prema mnogim izvorima, prvi podržao Izrael kako bi podijelio Palestince između sekularnije PLO i islamističkog Hamasa: “Uglavnom je izraelska politika bila da tretira palestinske vlasti kao teret i Hamas kao prednost.”.

Prema različitim izvještajima, Netanjahu je iznio sličnu poentu na sastanku frakcije Likuda početkom 2019. godine kazavši da oni koji se protive palestinskoj državi treba da podrže transfer sredstava u Gazu, jer bi održavanje razdvajanja između Palestinske uprave na Zapadnoj obali i Hamasa u Gazi spriječilo uspostavljanje palestinske države.

Izrael je ovdje napravio istu grešku kao i SAD u Afganistanu podržavajući radikalne islamiste poput Osame bin Ladena da poraze režim koji podržava Sovjetski Savez.

Historičar Juval Harari s pravom naglašava da glavni cilj napada Hamasa nije bio samo ubijanje Jevreja, već i sprečavanje bilo kakvih šansi za mir u doglednoj budućnosti – to je bio rat započet s ciljem da je samo rat vječit.

I Harari je upravu kada dodaje da bi Izrael trebalo da izbjegne ovu zamku koju je postavio Hamas, jer će “mir na putu doći samo ako Palestinci budu mogli da žive dostojanstveno u svojoj domovini”.

Važno je naglasiti posljednje riječi – “u svojoj domovini” – pošto Harari time prihvata da je zemlja koju je okupirao Izrael ujedno i palestinska domovina. Svjesno naivno rečeno: Izrael treba da tretira svoje palestinske građane kao svoje građane.

Na užas mnogih mojih “ljevičarskih” kritičara, slažem se s centralnom tvrdnjom pisma koje je Harari zajedno potpisao sa Davidom Grosmanom i drugima: “Nema kontradikcije između čvrstog suprotstavljanja izraelskom potčinjavanju i okupaciji Palestinaca i nedvosmislene osude brutalnog akta nasilja nad nedužnim civilima. Ustvari, svaki dosljedni ljevičar mora da drži obje pozicije istovremeno.”

U svom govoru iznio san potpuno istu tvrdnju: “Treba ići do kraja u OBA pravca, u odbrani palestinskih prava kao i u borbi protiv antisemitizma. Dvije borbe su dva momenta iste borbe. Oni koji misle da u ovom mom stavu postoji ‘proturječnost’, trpe potpunu moralnu dezorijentaciju.”

Pronašao sam grafit na zidu u Ljubljani, mom rodnom gradu: “Da sam Palestinac sa Zapadne obale, i ja bih poricao Holokaust.” Upravo to je logika koju treba izbjegavati po svaku cijenu, ako ni zbog čega drugog, jer reproducira cionistički argument: “Onaj ko je preživio holokaust ima pravo da ignorira manje nepravde koje država Izrael čini protiv Palestinaca.”

Jedan od katastrofalnih efekata tekućeg rata na Bliskom istoku jeste i to što su neke ključne razlike zamagljene: proizraelski Zapad (posebno SAD) sada predstavlja odbranu Ukrajine od ruske agresije i odbranu Izraela od Hamasa u trenucima istog globalnog rata, kao da je Izrael = Ukrajina.

Na suprotnoj pseudoljevičarskoj strani već postoje tvrdnje da su napadi (Rusije, Hamasa) obje opravdane mjere odbrane koje su eksplodirale od duge historije ugnjetavanja – ukratko, Donjeck je ruska Zapadna obala…

Ali zašto koristim termin “pseudoljevičari”? Jer, u staroj marksističkoj tradiciji, tvrdim da ljevica strukturno NE MOŽE biti antisemitska, jer zna da se antisemitizam oslanja na osnovnu ideološku operaciju transponiranja imanentnih društvenih antagonizama na spoljni agens koji treba likvidirati. Dobro sam svjestan da definitivno IMA antisemitskih tendencija kod današnje ljevice, ali kao takvi su pouzdani signali da nešto duboko nije u redu s ovom ljevicom, a to važi od Staljina do Huga Cháveza.

Sjetite se Andersa Breivika, norveškog antiimigrantskog masovnog ubice: bio je antisemit, ali pro-izraelski, pošto je u državi Izrael video prvu liniju odbrane od muslimanske ekspanzije, čak želi da vidi da je Jerusalemski hram ponovo izgrađen, ali je u svom “Manifestu” napisao: “Nema jevrejskog problema u zapadnoj Evropi (s izuzetkom Velike Britanije i Francuske) jer u zapadnoj Evropi imamo samo milion, dok 800 000 od ovih milion živi u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu.

SAD, s druge strane, s više od šest miliona Jevreja (600 posto više od Evrope) zapravo imaju značajan problem Jevreja.”

Sam Rajnhardt Hajdrih, organizator holokausta, napisao je 1935. godine:

“Moramo razdvojiti Jevreje u dvije kategorije, cioniste i pristaše asimilacije. Cionisti ispovijedaju striktno rasni koncept i kroz emigraciju u Palestinu pomažu u izgradnji vlastite jevrejske države.”

Cionistički antisemitizam u svom najčišćem i najjasnijem obliku… Da li je ovo samo stvar prošlosti? Evo šta neki rabini predaju na Eli akademiji (koju finansira država), elitnoj školi u kojoj se obrazuju mnogi vojni oficiri:

“Uz Božiju pomoć, ropstvo će se vratiti. Ne-Jevreji će željeti da budu naši robovi. Biti rob Jevreju je najbolje. Oni žele da budu robovi. Umjesto da samo glupo i nasilno luta ulicama, povređuje jedni druge, sada počinje njegov život. Ovi ljudi oko nas imaju genetske probleme. Pitajte prosječnog Arapa šta on želi da bude. Želi da bude pod okupacijom. Oni ne znaju kako da vode državu ili bilo šta drugo.

Da, mi smo rasisti. Mi verujemo u rasizam. Rase imaju genetske karakteristike. Zato moramo razmisliti kako da im pomognemo. Holokaust nije bio o ubijanju Jevreja. Gluposti. A to što je bilo sistematično i ideološko čini ga više moralnim od nasumičnih ubistava. Humanizam, sekularna kultura – ​​to je Holokaust. Pravi Holokaust je pluralizam. Vjerovati u čovjeka – to je holokaust.

Nacistička logika je bila interno konzistentna. Hitler je rekao da je određena grupa u društvu uzrok svega zla na svetu i da se zato mora istrijebiti. (…) Godinama je Bog vikao da je dijaspora gotova, ali Jevreji ne slušaju. To je njihova bolest koju Holokaust mora izliječiti. Hitler je bio najpravedniji. Naravno da je bio upravu u svakoj riječi koju je rekao. Njegova ideologija je bila ispravna. Njihova (nacistička) jedina greška je bila ko je na kojoj strani.” (Izraelski kanal 13, 19. april 2019. godine.)

Ukratko, ekstremni užas Aušvica nije dospio u mjesto koje je preživjele žrtve pročistilo u etičke ne-egoistične subjekte. Naprotiv, dio užasa Aušvica bio je i to što je mnoge svoje žrtve dehumanizirao, pretvarajući ih u brutalne neosjetljive preživjele nesposobne da donesu uravnotežene ili etičke presude.

Dakle, opet, lekcija koju ovdje treba izvući jeste veoma tužna: moramo napustiti ideju da postoji nešto emancipatorsko u ekstremnim iskustvima, da nam ona omogućavaju da raščistimo nered i otvorimo oči za konačnu istinu situacije.

Iz istih razloga, također mislim da čitavu debatu o Holokaustu protiv kolonijalizma koja je cvjetala prije nekoliko godina u Njemačkoj (koji je od ove dvije stvari bio gori?) treba odbaciti kao nešto duboko opsceno. Holokaust je bio jedinstven zastrašujući mega-zločin; kolonijalizam je izazvao nezamislivu količinu smrti i patnje.

Jedini ispravan način da se pristupi prema ova dva užasa jeste da se na borbu protiv antisemitizma i protiv kolonijalizma gleda kao na dva aspekta jedne te iste borbe.

Oni koji kolonijalizam odbacuju kao manje zlo uvreda su i za same žrtve Holokausta, pretvarajući nečuveni užas u moneta za geopolitičke igre. Oni koji relativiziraju jedinstvenost Holokausta uvreda su i za same žrtve kolonizacije.

Holokaust nije jedan u nizu zločina, on je bio jedinstven na svoj način, na isti način na koji je moderna kolonizacija bila jedinstveni horor koji oduzima dah učinjen u ime civiliziranja drugih. Sve su to neuporedive monstruoznosti koje se ne mogu i ne smiju svesti na puke primjere za “upoređivanje” – svaka od njih je u nekom smislu “apsolutna” u svome zlu.

(Tekst je u neznatne jezičke intervencije preuzet s portala Danas.rs)