Jutro je. Subota. Šest je sati. Već smo nakupili dvije vreće krompira. Možda pedesetak kila. Uskoro će svanuti. Djed mi išareti da odemo odmoriti. Na mjestu na kojem je nekad bila garaža doručkovat ćemo, a onda natrag. I sutra ima dana.
Uzimam vreću i krećem ka polusrušenoj kući, ka već mjesecima nekorištenog garažnog prostora u kojem su nabacane stvari, pokrivene najlonom da ne pokisnu, da se sačuva jednom kada opet dođu “domaćini”. Ramo M., daidžin punac, njemački je penzioner. Početkom rata ponovo se našao u Njemačkoj. Razmišljam, hoće li se ikada biti moguće vratiti?
Sjedimo. Iz susjedne kuće na vanjsku korito, gdje je kanister vode, izlazi kako bi se umio Ramin komšija. “Momak, i ovo poberi”, pokazuje mi na stabiljku visine možda metar ili manje. Prilazim. Ostajem u čudu. Na nadmorskoj visini od preko pet stotina metara, u uvjetima planinsko-kontinentalne klime, gdje nema veliki broj sunčanih dana, gdje su zime oštre, gdje su mrazevi već od oktobra pa do aprila, izniklo je neveliko drvo banane s patuljastim žućkastim plodovima. “Božija milost”, reče komšija pojašnjavajući da su 1990. godine, više iz šale nego iz zbilje, posadili bananu.
Neka ostane zapisano da je jedan dvanaestogodišnjak u uvjetima totalne blokade u bašči Rame M. na Karaginom Polju u prvoj polovini septembra 1993. godine jeo patuljaste banane... Nikad slađe! Nikad ljepše!
Spremali smo se za povratak. Uredno smo rasporedili krompir, tako da ga možemo ponijeti u cekerima, od po 10-15 kilograma. Trebat će nam više od pola sata, s pauzama. Valja odmarati kad se pod teretom. Kolica smo isključili, valjalo bi ići cestom, a ona je vidljiva s neprijateljskih položaja na Beka ravni. Ovako ćemo pretrčati cestu, skrenuti kod kuće Zajke M. i onda nastaviti uzanom stazom između kuća, drveća, uz obalu Stupčanice do Semizovog imanja. Potom valja pretrčati jedan dio, a onda između kuća proći ispod Doma zdravlja do konačnog odredišta – našeg doma na adresi Željeznička 19.
Bili smo spremni krenuti, kada se začuo dobro poznati zvižduk. Granata je preletjela Karagino Polje odlazeći negdje dalje. Čaršija, Gornje Olovo, Zagrađe? Po odjeku detonacije, užasavajućeg zvuka kada tijelo granate udara u objekt, kada se aktivira eksplozivna smjesa, znao sam da je otišla dalje. Niti Karagino, niti blizu naše kuće. U svakom slučaju, nastavljao se četnički pir. Vikendom bi pojačavali granatiranja. Još je strašan debalans u naoružanju i municiji. Agresor ima na raspolaganju skladišta bivše JNA, logističku, vojnu i svu moguću podršku susjedne zemlje, onog što se sada zove Savezna Republika Jugoslavija.
Nasuprot četničkoj kami, nasuprot fašizmu, stoji Armija Republike Bosne i Hercegovine. Vojska u nastajanju. Ona koja brani ovaj komad “našeg raja”, našeg prava da budemo svoji na svome! Ona koja brani modus vivendi (prijeko potreban i van granica Bosne) da svako živi u slobodi, ovdje u ovoj zemlji, ma koje vjere / svjetonazora bio! Nikakva (polu)kolonija, dio nekakve Velike Srbije, gdje bi možda regrutirali našu mladost da gine na Kosovu i u Hrvatskoj, ne dolazi u obzir! U konačnici, brani se pravo na život dostojan čovjeka, bori se za opstanak jednog naroda na ovim prostorima. I tu je ta snaga! Svi smo Armija na neki način! Ako prodru, znamo šta nas čeka! Egzekucije, logori, silovanja, pljačke – u najboljem slučaju progonstvo. S druge strane, situacija nikad teža! Svijet je uveo embargo na uvoz oružja. To je ta formalna zabrana. Zatvoreni su putevi preko Hrvatske prema Zapadu. Blokada. Suštinska. Slobodni teritorij je u izolaciji. Poput velikog geta. Unutar tog geta, nepovezane s glavnom teritorijom, jesu enklave Srebrenica, Žepa, Goražde i Bihać.
Sarajevo, glavni grad, nalazi se u okruženju. Pod opsadom. U sličnoj situaciji kao Staljingrad na početku Drugog svjetskog rata. Bez grijanja. Bez redovnog snabdijevanja vodom, strujom. A ide zima. Drva su najveći problem. Mi smo opet pošteđeni te brige. Šuma svuda oko nas. Problem je hrana.
Granatiranje se nastavlja. Tuku sada negdje bliže. Možda baš oko naše kuće, ili oko devastirane, napuštene zgrade Doma zdravlja. Koliko su granata ispalili do sada. Broji li iko?
Osuđeni smo na čekanje. Sjedimo u garaži. Na kauču. Nekada je bio u dnevnoj sobi. Sada je prekriven najlonom, uredno zategnut, spreman za ponovno ga unijeti, natrag u kuću. Gledam stvari u garaži. Štapovi, duboke ribarske čizme, uredno posloženi i pripremljeni za neko “uobičajeno jutro” i pohod prema Drini, alat za popravak auta, zimske autogume... U tom kutu garaže, gotovo da sam mogao osjetiti “miris”, prizvuk onog mirnodopskog, od prije nešto više od godinu dana, života... Bila je percepcija kod većine stanovništva, u ono doba kada se rat rasplamsavao na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, u Hrvatskoj, kada je gorio Vukovar, kada su projektili pogađali stare dubrovačke zidine, da će sukob, zaobići Bosnu i Hercegovinu. Rezoniralo se, pričalo na sijelima, uvjeravalo da to nije moguće. Sva je Bosna kolorit. Previše je veza. Izmiješani smo u naseljima, u radnim kolektivima, kumstvima, prijateljstvima, brakovima, poslovnim i drugim interesima. Ko bi bio “lud” da ratuje u Bosni? Je li takvo šta uopće moguće? A onda, kada su se na graničnim mjestima prema Srbiji počele ostvarivati najcrnje slutnje, incidenti, potom napadi, pogibije, zbjegovi, paljevine, užasni zločini, kada su počeli pristizati prognani i užasnuti ljudi iz istočne Bosne, stanovnici stotinu i koji kilometar od granice, u unutrašnjosti, i dalje su bili u nevjerici. Željeli su vjerovati da će se postići dogovor, da će međunarodna zajednica intervenirati, da će rat trajati nekoliko dana, najviše nekoliko sedmica... Tako su se i ponašali. Malo je ko, tek tako, bio spreman prekinuti dosadašnji način života, odlazak na posao, ispraćaj djece u školu, planove za naredni godišnji odmor. Valjda je u ljudskoj prirodi da odgađa suočavanje s onim što mu nije drago, da se nada, da “pogrešno”, optimistično kalkulira, misleći da će to neko drugi riješiti ili da će se “samo od sebe” popraviti to nešto nepoželjno i neprijatno.
U drugom uglu bili su naslagani skinuti lusteri, porculansko suđe, stvari u paketima, sve ono što se smatralo vrijednim i što je moralo biti sklonjeno. Nabrzaka. Mač historije, poput kakve oluje, elementarne nepogode, prekinuo je uobičajene tokove naših života, napravio rez. Izgledala su poput dvije obale, razdvojene dubokom vodom, nepremostivo, ta dva perioda naših života.
Sada sjedimo tu, mati, djed i ja, u toku još jedne “epizode granatiranja”. Rat je. Ne uzbuđujem se. Čak me i nije više toliko strah. Bitno je uteći u sklonište kada granatira. Važno je preživjeti. Svaki dan je borba. Sve se više navikavamo na rat. Samo je pitanje koliko će trajati granatiranje?
“Sine, brzo idemo”, reče mi mati kad je bila sigurna da je od posljednjeg ispaljenja prošlo više od pola sata. Izašli smo. Vani je noć. Oblačno je. Nema mjesečine. Mrak je naš saveznik. Krenut ćemo cestom. Ionako se ništa ne vidi.
Kući smo bili oko osam. Sutra ćemo još koji sat vaditi krompir, ostala je možda tek četvrtina zasijane površine da se prekopa. Onda, u ponedjeljak, rano ujutro, niz Krivaju. U Kalesiju. Naš izbjeglički dom. U slobodu. Ondje gdje nas ne mogu vidjeti s okolnih brda. U ponedjeljak je škola. Ma koliko mi bilo mrsko učiti, školske obaveze jedini su pokazatelj da se koliko-toliko vraćamo u stanje normalnosti. Ratne normalnosti. Počela je kiša. Kapi su udarale u armirani najlon na malom prozoru, ondje gdje je nekada bilo staklo. Osjetio sam neko olakšanje. Bio sam umoran, ali u isto vrijeme i zadovoljan danas urađenim. Nakupili smo dosta krompira i to je jedino bilo bitno u ovom trenutku. Puhnuo sam i ugasio slabičasti plamen fenjera koji je osvjetljavao podrumske prostorije naše porodične kuće, polahko uranjajući u carstvo snova...