Švicarska je bila jedna od posljednjih evropskih zemalja koja je ženama dala pravo glasa (poslije nje to je pravo uveo samo Lihtenštajn). Razlog za to dijelom je bila konzervativnost Švicaraca (konzervativne Švicarke osnovale su čak i Udruženje švicarskih žena za borbu protiv prava glasa za žene).
Drugi je razlog bilo to što se o tome odlučivalo na referendumima na kojima su glasači bili samo muškarci. Tako je na nacionalnom referendumu o ženskom pravu glasa 1959. godine 67 posto švicarskih muškaraca bilo protiv.
Na referendum održanom 7. februara 1971. godine 66 posto birača bilo je “za”, a 34 posto “protiv” da se ženama omogući ravnopravnost prilikom glasanja.
Na kantonalnom nivou prvi su svojim ženama glasanje dopustili francuski kantoni Vaud, Neuchâtel i Geneva. Njemački kantoni su kasnili. Najtvrdokorniji je bio kanton Appenzell Innerrhoden, kojeg su tek pritisci sa savezne razine prisilili da 1991. godine da ženama pravo glasa.
Zanimljivo je i to da je Švicarska tek na referendumu 2004. uvela plaćeni porodiljni dopust za žene. Dokaz je to da direktno demokratsko odlučivanje na referendumima ne mora uvijek biti napredno (podložno je konzervativizmu).
Iako su žene pravo glasa dobile te 1971. godine, sve do 1985. trebalo im je odobrenje supruga da bi se zaposlile ili otvorile bankovni račun. I to je odlučeno na referendumu na kojem je tek nešto više od 50 posto glasača (54,7 posto) smatralo da se ženama treba dopustiti ovaj oblik slobode.
Zanimljivo je da u 12 od 26 švicarskih kantona većina birača nije glasala za ovaj zakon. U glavnom gradu Bernu na referendumu je za pravo žena da se zapošljavaju i otvaraju bankovni račun bez muževljevog odobrenja glasalo samo 97 osoba više nego protiv uspostavljanja ovog oblika spolne ravnopravnosti.
