Godišnjicu stradanja civilnog stanovništva u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu mještani Žulja (prije agresije selo  je bilo u sastavu općine Nevesinje, potpisivanjem Dejtonskom sporazuma pripojeno je Mostaru) i ove će godine obilježiti prigodnim vjerskim programom u mjesnoj džamiji. To je njihov način poimanja kulture življenja. Oni se skupno učenjem hatma dove prisjete svojih najmilijih i tako na njih čuvaju sjećanja. Uz vjerske autoritete, skoro u pravilu, obrati im se i njihov mještanin Ibrahim-efendija Ćatić i u kratkom obraćanju podsjeti na događaje od 14. juna 1992. godine.

Zvaničnici i novinarske ekipe odavno ne prisustvuju obilježavanju ove godišnjice. Smatraju da je dovoljno to što su samo dan ranije obilježili godišnjicu stradanja 114 ubijenih Bošnjaka i Hrvata na Uborku i Sutini, iako u zvaničnom protokolu civilne žrtve u Žuljima i drugim mjestima u Hercegovini iz juna 1992. godine niko i ne spomene. Nije nam namjera gradirati i uspoređivati žrtve, jer je svaka od njih podjednako opominjuća i stresna, već ukazati na popratne historijske kontekste koji su imali presudnu ulogu na počinjene zločine.

POLOŽAJ SELA ŽULJA KAO VAŽNO GEOSTRATEŠKO MJESTO

Tokom 14. juna 1992. godine – reći će to ponovo i Ibrahim-efendija Ćatić – trećeg dana Kurban-bajrama, u ranim jutarnjim satima, jedinica JNA i Vojske RS-a izvele su snažan napad na selo Žulja. Selo je spaljeno a stanovništvo, koje nije uspjelo izbjeći, ubijeno je ili zarobljeno.

U selu je najprije ubijen Avdo Zolj, kojem su srpski vojnici odsjekli glavu, a Fatu Delić živu su spalili u njenoj kući. Osim njih, još deset ženskih osoba i dvoje djece ostalo je u okolici sela. Njima se izgubio svaki trag.

U Žuljima je ubijeno i zarobljeno ukupno 33 ljudi, starica, staraca i djece. Najstarija žrtva imala je 83 godine, a najmlađa nepunih 8 godina.

Većina nestalih bile se starije osobe, žene i djeca, što jasno govori da zločinci nisu birali kada su sijali smrt. U inerciji općeusvojenog narativa kao razlog najčešće se navodi to što su žrtve bili Bošnjaci i da su imali muslimanska imena, jer nikome ništa, ni na koji način nisu učinili nažao.

Međutim, u objavljenim knjigama srpskih autora koji o tome govore nije teško pronaći glavne razloge zašto se baš selo Žulja, od toliko sela smještenih na zapadnim padinama planine Velež, prvo našlo na udaru njihove vojske. Naime, nakon poraza srpske vojske u dolini Neretve – piše Zoran Janjić u knjizi Nevesinjska brigada u ratu 1992 – 1995 – i napredovanja Hrvatske vojske iz smjera Čapljine i Stoca, kojom su komandovali generali Krstičević i Bobetko, srpska vojska formirala je borbeni raspored 13. brigade u rejonu Vranjevića, jer im je prijetila mogućnost ubacivanja diverzantskih odreda. Na tom borbenom pravcu nalazila su se bošnjačka sela Dabrica-Ljuljenica, Kamena, Žulja, Svačići, Gornji Vranjevići, Rabina. Najviše su se plašili diverzantskih akcija na pravcu Blagaja, Gornjih Vranjvća i Šćepan Krsta. Predio od Kamene do Žulja bio je pogodan za zasjede i ozbiljnija borbena djelovanja.


Spomen ploča ubijenom civilnom stanovništvu sela Žulja 14. juna 1992. godine

Ti položaju potpuno su dominirali nad širim područjima dubravske visoravni, mostarske kotline i teritorije Stoca. Sve te pozicije bile su relativno lahko dostupne jedinicama TOBiH, odnosno Armije RBiH i HVO-a, tako da je komanda VRS-a očekivala napade iz tog smjera.

Brojnost stanovništva u Žuljima bila je izraženija od susjednih sela u tom području, pa su jedinice JNA i VRS-a iz strateških razloga izvele akciju. Civilne žrtve bile su samo kolateral takvih strateških planova. Njih kad spominje srpska historiografija, a to čini samo kad mora, najčešće kaže da su ubijene greškom i bez jasno izražene komande, nastojeći zločin pripisati neodgovornim pojedincima.

U istoj knjizi moguće je pronaći i podatke koje su jedinice u tom trenutku bile raspoređene u neposrednoj blizini sela Žulja. Osim zauzimanja strateški važnog položaja, na kojem će se u godinama rata odvijati velike bitke, srpske snage imale su i dodatni motiv za napad na Žulja. Nakon povlačenja iz doline Neretve, masovnog odlaska srpskog stanovništva s tog područja, vojne i civilne vlasti bile su suočene i s nedostatkom hrane. Uz ostalo, u Žuljima je tom prilikom opljačkano i približno 5.000 ovaca.

KAD ŽENE I DJECA POSTANU NEPRIJATELJI

Selo Žulja bilo je i tokom Drugog svjetskog rata nekoliko puta spaljeno. Sjećanja na to su kod sadašnjih stanovnika blijeda. Mnogi smatraju da su ih napadali, pljačkali i spaljivali samo četnici. Međutim, u monografskoj knjizi Nevesinje 1942, koju je 1985. godine objavio Opštinski odbor Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata iz Nevesinja, autor knjige Vlado Ivković donosi cijelo poglavlje o tome šta su na tom području 5. maja 1942. godine uradili partizani.

Političko-ideološke pozicije stanovnika Nevesinja bile su u to doba sasvim nejasne. Dok je bošnjačko stanovništvo uglavnom bilo opredijeljeno za princip muslimanskih milicija i čuvanja sela od svake oružane sile, srpsko stanovništvo, to Ivković detaljno opisuje, bilo je u fazi profiliranja ustaničke populacije na četnike i partizane. Dok su četnici bili slijepo zagledani u protjeranu Vladu Srbije, partizani su jednako tako osluškivali vijesti iz Rusije. Sastančenja i dogovori između ove dvije vojske u Nevesinju dugo su potrajali, dok konačno, pred kraj 1942. godine, nije došlo do definitivnog razlaza.

Grad Nevesinje i važne putne komunikacije kontrolirali su talijanska vojska i vojska NDH. Žulja su i za četnike i za partizane slovila kao ustaško mjesto, što ni u kom slučaju nije odgovaralo suštinskom opredjeljenju tog stanovništva. Ono je samo nastojalo zaštititi se i sačuvati od svake vojske.

U uvodnom dijelu opisa partizanskog napada na selo Žulje, Ivković podsjeća da su Drugi udarni partizanski bataljon i Partizanski bataljon “Bišina” krajem aprila i početkom maja 1942. godine, na osnovu instrukcija Operativnog štaba za Hercegovinu i Štaba Sjeverno-hercegovačkog partizanskog odreda, djelovali na širem području Bišine, odnosno istočnih padina planine Velež, a prema teritoriji mostarskog sreza, koji je bio pod vlašću talijanske vojske i ustaša. Izvodili su uspješne sitne diverzantske akcije. Kroz to područje Italijani su često dovlačili snage iz smjera Mostara u Nevesinje.

Ove dvije partizanske jedinice izvele su 5. maja 1942. godine napad na selo Žulja, stopostotno naseljeno bošnjačkim stanovništvom. U napadu su učestvovale po tri čete iz oba bataljona. Prethodne su noći te jedinice dovedene do visine sela Žuberin, u kojem je živjelo srpsko stanovništvo. U jutarnjim satima krenuli su u napad.

Borba je trajala kratko. Mještani sela Žulja zabarikadirali su se bili u nekoliko kuća. Najžešći otpor partizanima pružili su iz kamenih kuća, pa su te kuće “morale” biti zapaljene, što je uzrokovalo stradanje nenaoružanog civilnog stanovništva, stoji u partizanskim izvještajima.

Nakon što je selo zauzeto, mještani, koje partizanske jedinice imenuju ustašama, “povukli” su se (kao da su oni napadali, a ne branili kuće i čeljad) u smjeru Gornje i Donje Kamene i Vranjevićima (četiri-pet kilometara od svoga sela).

Partizani su u Žuljima zatekli pedesetak stanovnika. Neki od njih (izvještaj ne navodi broj) su “stradali u borbi”. Premda su partizani ušli u selo, njihov izvještaj naglašava kako se na strani “neprijatelja” nisu mogli ustanoviti gubici.

Od mještana sela Žulja saznali smo da je ubijeno desetak osoba, a među njima: Hata Ćatić (djevojački Smajkić – Smajkuša), Ibro (Bećir) Ćatić, Fata (Bećir) Ćatić, Đulsa (Bećir) Ćatić, Emina (Bećir) Ćatić, Bega (Bećir) Ćatić i Hadže (Mehmed) Ćatić. Na strani partizana poginula su tri borca, a više ih je ranjeno.

Epilog bitke bio je i to da su partizanske jedinice zaplijenile veće količine namirnica i stoke.

Odjek akcije bio je veliki jer je izazvao veliko uznemirenje u okolnim bošnjačkim selima. Komandant bataljona “Bišina” Dušan Brstina smatrao je greškom to što jedinice nisu nastavile s napadima u smjeru Kamene, Rotimlje, Gubavice i dubravske visoravni, jer im je to omogućavala tadašnja situacija.

ČESTITKA VLADE ŠEGRTA

Zanimljivo je i to da partizanske jedinice tada nisu napale Oružničku postaju na Bakračuši (sedam kilometara od Žulja) u kojoj su bile smješteni vojnici NDH-a. Ta postaja navodi u svom izvještaju da je napad na Žulja počeo u dva sata iza ponoći i da su partizani spalili cijelo selo. Na selo su, piše u izvještaju, napali sa zapadne strane, iz smjera sela Kamena, gdje nije bilo seoske straže. Čim su ušli u selo, odmah su zapalili štalu Mehmeda Ćatića (domaćina veće porodične zajednice). Partizani su zapalili približno četrdeset kuća, samo ih je osam ostalo nezapaljenih. U štalama je izgorjelo dosta stoke.

Oružnička postaja u tom trenutku brojala je tridesetak vojnika i nije smatrala da s tim brojem može ući u sukob s dva partizanska bataljona, a ovi ih nisu ni napadali. Vlado Šegrt (kasnije komandant Desete hercegovačke divizije i narodni heroj), nakon primljenog izvještaja, u kojim se kaže “da su bataljoni likvidirali Žulja”, odmah je u svojstvu komandanta Štaba Sjeverno-hercegovačkog partizanskog odreda poslao čestitku. “Drugovi, ja vam čestitam na tome junačkom i herojskom borbenom uspjehu. Drugovi, ne zaboravite da ste komunisti, imajte samoinicijative, nastavite čišćenje ustaških zlikovačkih sela. Ustaše zlikovce ubijajte, a ostale poštene muslimane i katolike ne dirajte”, napisao je komandant Šegrt. On je potom tražio da se napadne talijanska kolona na Bišini i da se napadnu i sela Rabina i Kamena.


Zajednički mezar porodice Ćatić, ubijene u maju 1942. godine

U završnim opservacijama Operativnog štaba za Hercegovinu navodi se da je Štab ocijenio da su bataljoni prilikom zauzimanja Žulja počinili “izvjesne greške”. O tome su 8. maja Drugom bataljonu pored ostalog napisali: “...Upada u oči činjenica da ste zaplijenili svega nekoliko pušaka, a preko 1000 ovaca, da ste popalili čitava Žulja, da je otpor bio takav da ste se branili od najgorih zlikovaca. Nemojte dopustiti da nasjednemo politici okupatora. Odmah sazovite na savjetovanje sve odgovorne drugove i pretresite tu stvar, prokritikujte vaše postupke. Imajte u vidu da mi nismo vojska kojoj je cilj paljevina i ubijanje, nego vojska koja se bori za slobodu. Sve što zaključite sprovedite na sve ljude i otvoreno iznesite greške koje su učinjene. Postavite sebi cilj da izvršite neku veću akciju, naročito protiv Talijana...”

U pogledu plijena stoke i hrane Operativni štab za Hercegovinu nije izvještavao, niti je kritikovao, moglo bi se reći čak da je bio saglasan.

U nastavku istog pisma piše: “Odaberite, ukoliko imate, četiri do pet dobrih tovarnih konja i pošaljite ih za potrebe Operativnog štaba. Ako vam dođe do ruku, pošaljite dva mlada jahaća konja, najbolje što ih možete naći, po mogućnosti sa jahaćom opremom. Pošaljite i neku kravu muzaru.”

Partizani su plijen iz Žulja podijelili na sljedeći način, jednu kravu muzaru poslali su Radi Paroviću, dio krava muzara poslali su u Operativni štab, dio stoke je podijeljen sirotinji da ih koristi, veći dio su preko odbora dali seljacima u donjim selima Nevesinja na čuvanje i to tako da u datom momentu, bez ikakvih komplikacija, partizani mogu doći i uzeti je. Nakon što je vijest o tome stigla do Crnogorske granice, partizanske jedince iz Grahova i Crne Gore zahtijevali su da se i njima pošalje pomoć. Oni su tražili i sitnu i krupnu stoku i uz to još jahaćih konja.

“IZRAZITE USTAŠE” I “ZAVEDENI MUSLIMANI”

U objašnjenju napada na Žulja partizanski izvještaju kažu da je on bilo sasvim opravdan jer je većina stanovništva bila “izrazito ustaška”.

Miro Popara i Petar Ilić su u povodu zauzimanja Žulja 10. maja pisali Štabu drugog udarnog bataljona da ih upozore na neželjena skretanja. Smatrali su da greške još nisu ispravljene jer se u napadima partizanskih jedinca masovno pale kuće i da se stanovništvo ucjenjuje pitanjima ili si partizan ili ćemo te ubiti. “Ispred nas bježe četnička sela, bježe Hrvati, bježe Muslimani”, upozoravali su.

U operativnom štabu Drugog bataljona shvatili su pogrešku. Tražili su da se kod budućih kažnjavanja pojedinca “pravi razlika između ustaša i zavedenih Muslimana”, da se ne pravi razlika između ustaša i četnika itd... tako se stradanje sela Žulja našlo kao najilustrativniji primjer za ideološko oblikovanje pripadnika partizanskih jedinica.

Ovaj slučaj bio je i jedan od povoda da se sam vrh Komunističke partije Jugoslavije na jednom svom zasjedanju jasno opredijeli za karakter borbe koju su vodili. Slučaj Žulja ih je neumoljivo podsjećao na “sovjetizaciju” partizanskih jedinica u kojima oni koji nemaju mogu kad hoće i kako hoće uzeti od onih koji imaju, dovoljno je bilo da ih se proglasi “izrazito ustaškim mjestom”.

O ovim događajima iz Drugog svjetskog rata mještani Žulja nisu pričali ni svojoj djeci. Razumljivo i zašto, jer su Vlado Šegrt i pripadnici dva navedena partizanska bataljona imali nakon oslobođenja punu vlast u istočnoj Hercegovini. Uvijek su mogli nekoga proglasiti “izrazitim ustašom” ili “zavedenim Muslimanom”, što se nerijetko i dešavalo u sferi kadrovske politike.

S druge strane, s ove vremenske distance gledano, verzija “bratstva i jedinstva”, proklamirana nakon rata, bila je spasonosnija od onih verzija i pozicija za Bošnjake koje su bile projicirale četničke ili ustaške formacije, o čemu Ivković detaljno piše. Naime, četnici su bili skloni taktici da iskoriste Bošnjake protiv partizana, pa da tek onda da nad njima izvrše masovne zločine. O ustaškim namjerama suvišno je ovdje i govoriti.

I na kraju, treba napomenuti da ni nakon Drugog svjetskog rata, ni nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu za ubistvo nedužnog stanovništva u Žuljima niko nije procesuiran a kamoli osuđen.