Nekakav, nedavno održani, Svenešto trte-mrte sabor bio je snažan poticaj za nastanak ovog dugo odlaganog i, u hipu sam shvatio, iz više razloga važnog teksta. Pa, hajmo, vrijeme je da se krene!

Mi Ibrahimovići smo Arijevci.

Odmah, na samom početku, a da ni u naznakama zabune ne bi bilo, jasno i glasno želim reći ovo: Mi, Arijevci, ovdje u Bosni, ne samo Ibrahimovići, s nacizmom i nacistima nikad i nikakve veze nismo imali. Štaviše, prezirali smo ih. Još štavišnije, žestoko se borili protiv njih (svi moji stari bili su pripadnici partizanskog pokreta), nalazeći, bez ikakve dvojbe, da su, nacisti, je li, ništa drugo do besprizorni monstrumi koje u korijenu treba sasjeći, iako su isti ti monstrumi, povijesna je to činjenica, podilazeći nam na svaki način, silno željeli utrpati se u naš nacionalni korpus.

Rahmetli Željko Malnar, moj dragi arijevski brat, čovjek koji je dini-islam duboko poštovao i o islamu puno znao, često je naglašavao ovo što sam upravo, nadam se, jasno ustvrdio, a još je češće, javno, naravno, pričao o našem dolasku na ove prostore, no kako je to činio na osebujan, njemu svojstven način, s većom ili manjom dozom pretjerivanja, ne bih se pozivao na njegove riječi, iz nekoliko razloga, pa i razloga političke korektnosti.

Sad jedna mala digresija, jako bitna, a potom se vraćamo na glavnu narativnu džadu. Moja arijevska sestra Ivana (ime grada i Ivanino zanimanje ne mogu navesti), na upit njenog muža, očito autohtonog Balkanca, da li gleda porno filmove, oštro ga je pogledala i kratko rekla: “Ne, to je strašno.” Balkanac, pak, nezadovoljan odgovorom, upitao ju je šta je u tome strašno. Ivana ga je tad skoro pa presjekla pogledom i ledeno tihim glasom izustila: “Čovječe, odsustvo stida je strašno, a još je strašnije to što mi ti, moj muž, postavljaš takvo bestidno pitanje.” Dovoljno?

Idemo dalje! Moje arijevsko porijeklo nemam namjeru dokazivati. (A i zašto bih? Koga briga?) Znam da jesam to što jesam. Tačka. Uzgred, mi se međusobno prepoznajemo. Kako? Ogromna priča. U najkraćem i pojednostavljeno, emaniramo samo nama prirođenom energijom. Tako smo se upoznali i prepoznali Željko i ja, Ivana i ja, a tokom mog dvogodišnjeg boravka u Iranu, odnosno u/na čuvenom Visokom platou, jednom od dvaju najvećih i najvažnijih arijevskih prostora na planeti, upoznao sam i prepoznao mnogo moje braće. Dirljivi su to susreti bili nakon dragi Bog zna koliko stoljeća ili milenija razdvojenosti. Osjećao sam se kao kod kuće. Doslovno.

Također, integriran sam u bošnjački narodnosni korpus, ali ne u potpunosti i asimiliran. Kako bih i mogao biti? Za one znatiželjne, moja je vjera islam. Na to sam ponosan. Eh, sad, kako je biti Arijevac među Bošnjacima? Pa, svakako, mislim, i ovako i onako. A simpatični su ti Bošnjaci. Odrastao sam s njima. Uglavnom su prijazni, predusretljivi, hrabri kad hrabrosti zatreba (većih ratnika od Bošnjaka na ovom prostoru nema) i, opet uglavnom, nevelike pameti. Površno razmišljaju. Brzo zaboravljaju. Teško ih je dovesti u bilo kakav red i raspored. Stravično zlo dolazi im uvijek od istog smrtnog neprijatelja. Mi, Arijevci, a, nažalost, među Bošnjacima mnogo nas nema, nikad to ne bismo dopustili. Zapravo, to ne bi bilo moguće. Nije odveć zamozgali zaključiti zbog čega.

Paradoksalno, naša naglašena inteligencija istodobno je i naš najveći problem, skoro nerješiv. Konkretnije, mali miševi iz, inače, meni dragog bošnjačkog naroda prave nam velike probleme. Nemilosrdno kažnjavaju svako naše postignuće. Takav je miš dvadeset dvije godine vladao Tuzlom (da, da, taj kukavni miš, a ništa manje kukavniji nisu ni oni Tuzlaci koji su ga, zarad šićardžijskih interesa, suportirali svojim glasovima na izborima). Očistio je grad od pameti. Tu su još samo mediokritetski poslušnici, anemični studenti, đuturumi, klošari i maloumnici. Rijetki preostali pametni ljudi povukli su se u samoizolaciju. S porodicama su, gledaju svoja posla. Ostali, među njima i moja djeca, odavno su otišli iz grada-mučilišta.

Miševi među časnim tuzlanskim Bošnjacima sad se, uvjeren sam, hinjski smijulje, naslađuju čak, jer, a na njihovo oduševljenje, sve ovo nalikuje im na oniričko bulužnjenje raspamećenog nesretnika kojem su, sad su oni uvjereni, “evidentno” da “evidentnije” ne može biti, napokon uspjeli dokraja destruirati život (premda nisu baš sigurni da li se z.......m ili stvarno mislim to o čemu govorim), ali dobro, neka, ne berem brigu, sve će doći na svoje i svako će naći svoje, eto, tek da znate kako stvari stoje, mekinjaši plašljivi i mali. Osim toga, pa, zaboga, kakav bih ja to Arijevac bio kad ne bih bio u stanju najsloženije problemske situacije, a vi mi ih neprestano pakujete, amortizirati i u vlastitu korist okrenuti!? Eto, i to da znate.

Na kraju, još samo ovo:

Da, u Iranu, u mojoj pradomovini, svi su mi govorili da sam njihove gore list – od uličnog obućara Hasana, preko sufijskog učitelja Taberanija, do moje profesorice perzijskog jezika, fascinantne Atieh Melathab. Dakako, isto su mi govorili i svi ostali s kojima sam komunicirao.

Nikad ih nisam pitao da li su ludi.

A možda sam, po vama, trebao, nedragi mi i žaljenja vrijedni mekinjaši mali.

Ali, eto, nisam, nekako mi je nezgodno bilo.

 

P.S. Nakon kraćeg premišljanja, hoću li, neću li, želim dodati i ovo: Ako je naše, insansko, čisto duhovno srce najpouzdaniji indikator, a siguran sam da jeste, evo kratke priče o tome. Jednog popodneva, za našeg boravka u Teheranu, krenuo sam s mojim, u to vrijeme, petogodišnjim sinom u šetnju. Držao sam ga za ruku. Šutjeli smo. Iznenada, bez ikakve najave, doslovce me je preplavilo teško izrecivo stanje (hal) i, sljedstveno, osjećanje pripadnosti tom prostoru, a potom se obejanila savršeno jasna spoznaja da sam se, ustvari, vratio kući.