Kada je Karadžićev ideološki šekspirolog Nikola Koljević izvršio samoubistvo, po Sarajevu je kružila ironična opaska – „poginuo od zločinačke ruke“. Priča se da je navodno izašla iz pera pokojnog Marka Vešovića. Ali kada je čuveni pisac humorista Branko Ćopić također sam sebi smrtno presudio, nije se niko sjetio da javno kaže kako je proslavljeni književnik ubio slavnog antifašistu, to jest sebe. Zašto baš Ćopić u ovakvoj usporedbi pored toliko drugih koje bi se mogle staviti u paralelu? Pa i nije baš sam Ćopić glavni lik usporedbe nego autor jednog ideološki angažiranog članka s portala Tačno.net. Naime, poveznica je tekst s naslovom Bošnjaci i NDH: Zašto su ustaše nepoželjne u Mostaru, a poželjne u Sarajevu?.

Na početku tog članka autor spominje kako u Sarajevu nema ulice Branka Ćopića kao jednog od „najvažnijih jugoslavenskih pisaca i antifašista“. Nije se spominjalo, pa makar i s crnohumornom ironijom kao u slučaju Koljevića, da je Ćopić ubivši samog sebe izvršio zločin ubistva antifašiste. Pritom, Ćopić je kao proslavljeni i veliki bosanskohercegovački pisac imao i svoju tamnu stranu iz mladosti (kao i mnogi drugi), a ona u njegovom slučaju datira iz vremena početka Drugog svjetskog rata, kada je u Ćopićevom rodnom kraju trajala saradnja partizana i četnika, čemu je doprinos dao i sam pisac. Može se govoriti o njemu kao o „jednom od najvažnijih jugoslavenskih pisaca“, što reče autor, ali nazivati ga jednim od „najvažnijih jugoslavenskih antifašista“ posve je subjektivna ocjena i objektivno neprihvatljivo s obzirom na razne druge važne antifašiste s područja bivše Jugoslavije.


Branko Ćopić

No, nije spomenuti članak o Ćopiću, nego o nekom drugom. Vjerovali ili ne, po ko zna koji put, objavljen je tekst usmjeren protiv davno ubijenog Mustafe Busuladžića. Postaje tragikomično koliko nekima u Sarajevu smeta davno preminuli Busuladžić – kao da ga se i mrtvog plaše, što svojevremeno reče neko. Povod objavi tog članka jeste održana promocija knjige „Mustafa Busuladžić, Sabrani radovi (1932–1945)“ u sali Gazi Husrev-begove biblioteke. Sugestivni i usput nezgrapni naslov članka spomenut pri početku ovog teksta odaje tragove ideološke angažiranosti, ali i ostrašćenosti autora, govoreći o nekakvim „poželjnim ustašama u Sarajevu“. Pošto tekst obiluje nejasnoćama i jednostranostima, da li zbog neobaviještenosti ili autora ili možda same redakcije o nekim bitnim detaljima vezanim za temu, ili usljed nedostatka nekih svjesno izbjegnutih podataka, ovdje ćemo se pozabaviti pregledom onoga čime se bavi ovaj dezinformativno usmjereni članak. Bez toga, iznova se može stvoriti smutnja u inače poprilično zbunjenoj sarajevskoj javnosti, a to se već desilo više puta prethodnih godina, na ideološkoj, društvenoj, političkoj, kulturološkoj i bezbjedonosnoj ravni.

Nakon što je završio s uvodnim divljenjem (samo)ubici „jednog od najvažnijih jugoslavenskih antifašista“, to jest Branku Ćopiću, autor se u maniru nekadašnjih udbaških novinara ovako obraća čitateljskoj publici:

„Nisu Mulabdić i Busuladžić jedine sluge fašističkog okupatora koje su svojim pregalaštvom 'zaslužili' ulice u glavnom gradu Bosne i Hercegovine – ovaj prvi je, kako je navedeno u leksikonu Tko je tko u NDH 'za NDH kao musliman (koji se ističe ‘vlastitim živim osjećajem hrvatske pripadnosti’ (...) među prvima pokrenuo ‘svjesno i otvoreno usmjeren hrvatski pokret među muslimanima’, kako je sam pisao) svojim napisima zauzimao značajno mjesto“, dok je ovoga drugoga komunistička vlast, skupa s tadašnjim gradonačelnikom Atifom Hadžikadićem, osudila i strijeljala u Velešićima 1945. zbog saradnje s okupatorom, tačnije zbog pisanja antisrpskih, antižidovskih i antikomunističkih pamfleta i saradnje s istaknutim SS-ovcima, kakav je bio palestinski muftija Mohammed Amin al-Husseini“.

Ovdje imamo proizvoljne ocjene kakvih je već bilo u prošlosti, pogubno generalizirajuće, subjektivne, jednostrane i dekontekstualizirane. Na koje tačno „antisrpske“ ili „antižidovske“ pamflete misli, autor se nije izjasnio. Ticano antikomunističkih pamfleta koje Busuladžić nije krio i koji inače nisu bili odraz njegovih ličnih emocija nego naučne definicije sa sociološkom i ponešto teološkom pozadinom, autor po zastarjeloj i davno propaloj manipulativnoj matrici stavlja u istu ravan netrpeljivost prema Židovima i Srbima s antikomunizmom. Naravno, ovdje samo još nedostaju na listi 'antijugoslavenstvo' i 'antifašizam' pa da osobe poput Mire Marković i supruga joj preminulog Slobodana Miloševića da je živ dosegnu ekstazu od sreće što u Sarajevu još ima tako odanih „ljevičara“, makar bili i jedino samodeklarisani kao takvi. Davno je već utvrđeno kako projugoslavenskim medijima u Sarajevu Busuladžićevo pisanje smeta ne toliko zbog negativnog stava o komunizmu kao pogubnoj ideologiji, pritom i propaloj, nego što je Busuladžić stručno pojasnio zbog čega je i fašistička ideologija pogubna, uporedo s onom prvom. Stavio ih je u istu ravan davno prije nego što su to uradili brojni zapadni naučnici, mediji, sociolozi, historičari, pravnici, analitičari, među njima veliki broj antikomunista i antifašista.

Neoriginalne i zastarjele manipulacije

Jugokomunistička indoktrinacija i sakrivanje iza „antifašizma“ donijela je ogromna stradanja i destrukcije širom Balkana, međutim, dio javnosti u sarajevskoj kotlini ima višedecenijsku blokadu shvatanja te činjenice, što možda graniči s nekom neobičnom vrstom šizofrenije. Susret s ondašnjim jeruzalemskim muftijom Aminom al-Huseinijem u tekstu se spominje u sličnom maniru u kojem Benjamin Netanyahu sumanutom govorancijom amnestira Adolfa Hitlera. Al‑Huseini jeste bio kontroverzan, ali sam susret s njim u ratno vrijeme nije nekoga činio nacistom, a pogotovo ne antisemitom, s čime se danas prečesto manipulira. Pritom, radi kontekstualizacije i ratnih opasnosti, ne treba zaboraviti da je palestinsko područje tada bilo pod britanskom okupacijom, a Britanija je bila na frontu protiv Njemačke. Tako da se i u slučaju muftije radilo o političkim, manevarskim i strateškim interesima, ne ideološkim. Busuladžić je imao priliku da fašizam prostudira iznutra tokom boravka u Mussolinijevoj Italiji, tako da je mogao izbliza utvrditi koliko je ta ideologija, uz onu komunističku, nekompatibilna s islamom, koji je dublje poznavao. Da je bio nacista, kako mu neki medijski „mudraci“ pripisuju, Busuladžić bi onda bježao poslije pada nacizma, kao što su uradili mnogi. On je ostao i sučelio se s onima koji mu nisu htjeli ni pravo suđenje ponuditi. Isti oni čiji nasljednici danas uče u školama o trijumfu demokratskog prava preko suđenja nacističkim vojskovođama u Nürnbergu.

Ne prestajući sa subjektivnim etiketiranjima i osudama, autor u nastavku poručuje:

„Dakle, pored Busuladžića, intelektualca koji je podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Jevreja, u Sarajevu ulice imaju i Asaf Serdarević, jedan od osnivača ilegalne organizacije islamskih aktivista Mladi muslimani, zatim Muhamed ef. Pandža, jedini hodža u NDH povorci koja je u maju 1941. prošla kroz Sarajevo, potom Husein Đozo, koji je bio imam 28. regimente Handžar divizije i koji je nakon rata osuđen na pet godina zatvora i na gubitak građanskih prava.“

Osim što je autor neoriginalan, jer prepoznajemo ponavljanje tuđih insinuacija iznošenih ranijih godina u sarajevskoj javnosti, ponavlja i iste greške kao i oni koji su prije njega slične ili iste stvari objavljivali ili govorili, a to je nedostatak potvrde, nemanje dokaza da je Busuladžić podržavao nacističke stavove, a pogotovo je bitan izostanak dokaza o podržavanju progona sarajevskih Jevreja. Također, ovdje dolazi do izražaja stara boljka sarajevskih ili općenito domaćih kvaziljevičara, a to je neizbježna sklonost duplim standardima preko kojih druge prozivaju za dvoličnost ili za kakav imputirani ekstremizam. Naime, spominjući, pored ostalih, Huseina Đozu u istom kontekstu, izbjegava se reći da su komunisti vrlo uspješno sarađivali s Đozom nakon njegove zatvorske kazne. Možda se može govoriti i o Titovoj uspješnoj saradnji s nacističkim oficirom Kurtom Waldheimom. Moguće da se ovo nerado spominje zato što je Waldheim, pored ostalog, bio i nekadašnji glavni sekretar Ujedinjenih nacija, pa neki ne znaju kako da to uklope u Titov antifašistički rezime.

Onda se autor bavi vječnom tematikom u postkomunističkim društvima, promjenom naziva ulica, trgova i škola:

„Sve dosadašnje inicijative da se istaknutim suradnicima ustaškog režima u Sarajevu oduzmu ulice propale su, iako se u javnom diskursu koji dolazi baš iz Sarajeva često rado isticala činjenica da u Mostaru nekoliko ulica također nose imena dokazanih fašista i ustaša, poput Jure Francetića ili Mile Budaka, ili drugih istaknutih vojnih i političkih dužnosnika NDH, poput Ante Vokića, ili Mladena Lorkovića, ili Ive Zelenike Tovarnika, ili Đure Spuževića itd. Gradske vlasti Mostara su ove godine napokon donijele odluku o promjeni naziva pojedinih ulica, uključujući i onu Jure Francetića, ali su table sa imenom notornog ustaškog zločinca i dalje ostale na svom mjestu.“

Na stranicama ovog magazina se već detaljno pisalo o pozamašnoj zapremini dvoličnosti nekadašnje vlasti SFRJ za sarajevsko područje (i ne samo sarajevsko), a odnosilo se na imena ulica i javnih ustanova u BiH iz tog razdoblja. Mnogi sarajevski autori, kojima je napadanje streljanog Mustafe Busuladžića opsesija, ili fanatični titoizam, zavisi, previdjeli su te činjenice. Izlistavanje svih imena slavnih ličnosti iz raznih društvenih sfera koja su slobodno djelovala u Sarajevu, BiH ili širom bivše Jugoslavije, a koji su na različite načine sarađivali s nacistima, ustašama ili italijanskim fašistima, ne može stati ovdje jer se radi o pozamašnoj brojci. Samo treba podsjetiti javnost kako je među njima bilo nekih proslavljenih pjevača narodne muzike, nekih sportista, muzičara pa čak i političara. Koga zanima, neka se sam potrudi pa pronađe na internetu ili odgovarajućoj printanoj literaturi.


S promocije knjige Sabrani radovi (1932-1945) Mustafe Busuladžića

Što se tiče imena nekih ulica u zapadnom Mostaru, koje zaista jesu imenovane po pravim ustašama, i to onima koji su bili višerangirani u NDH, uz njihove vojne funkcije skupa sa zaduženim naoružanjem, za razliku od Busuladžića, koji nije bio pripadnik ni jedne vojne formacije niti je posjedovao oružje, ovdje autor ponovo previđa neke stvari. On zna ko drži vlast u zapadnom Mostaru, ali to izostavlja, a da je usporedio s imenima ulica i trgova u istočnom Mostaru, možda bi se raspilavio od miline saznanjem da se rijetko šta tamo mijenjalo od naziva ulica još od raspada SFRJ. Istovremeno, možda u strahu da ga ne bi ko prozvao za toliko prežvakani i zloupotrijebljeni pojam – antisemitizam, što su inače bojazni većine samoistaknutih „antifašista“. Autor ne spominje ni ljubavne veze Dragana Čovića s vodećim ratnim zločincem u svijetu Benjaminom Netanyahuom (i subjektivno i objektivno rečeno), niti da je Mostar proljetos bio okićen s bezbroj cionističkih zastava. Izraelsko prihvatanje zapadnomostarskih ulica nazvanim po zloglasnim ustašama iz NDH, ili HDZ-ovsko dodvoravanje Izraelu, vjerovatno zbunjujuće djeluje na ograničene domaće pseudoljevičare.

Autorova neupućenost, vještačka ili „onako“

Osvrnuvši se na povod svog pisanija, to jest spomenuto predstavljanje knjige o Busuladžiću u sali Gazi Husrev-begove biblioteke, autor je nabrojao promotore, među kojima je bio i akademik Ferid Muhić. Njega je po „kratkom postupku“ stavio pred verbalni streljački vod. Da je ovo 1945. godina ili koja godina malo poslije, Ferid Muhić bi se nakon ovakvih prozivki moguće našao ispred pravog streljačkog stroja, u blažoj varijanti na višegodišnjoj teškoj robiji. Naime, ovakav je „zaključak“ iznio temeljem Muhićevoga govora na promociji: „Akademik Mustafu Busuladžića proglašava 'velikim bošnjačkim patriotom i herojem vjere u Riječ Božiju', svrstavajući se tako u red bošnjačkih akademika koji ne prezaju u javnom narativu hvaliti fašističke i rasističke ideje.“

Ovdje se iznova trebamo vratiti na već spomenute duple standarde, tako tipične za sarajevske medijske „antifašiste“ iz furke, naročito one salonske.

Autor ovog spornog pisanja na portalu Tačno.net potencira važnost imena ulica i javnog prostora, s naglaskom na Sarajevu. Možda zaboravlja, ne samo on nego i cijela plejada njemu sličnih novinara, glumaca, pisaca, umjetnika, političara, da se glavna ulica u Sarajevu još uvijek zove po Titu. Pošto je Tito poslao pomilovanje za tog istog Mustafu Busuladžića, čije tijelo inače nikada nije pronađeno poslije ubistva, onda ne bi trebalo biti neobično da obojica imaju po ulicu u istom gradu. Pomilovanje je stiglo nakon ubistva, ali je opet značajno za ovu sagu. Što se tiče Titove saradnje s nacistima i fašistima, osim onoga što je već ranije spomenuto, u razgovoru na ovu temu mnogi nerado spominju poznati detalj iz knjige Put u Foču Adila Zulfikarpašića, kojim se potvrđuje kako je Tito bio svjestan da veliki broj aktivnih i deklarisanih četnika prelazi u partizane, a među njima i brojni izvršitelji masovnih ratnih zločina prema civilima. Nije naravno potrebna Zulfikarpašićeva knjiga da bi se znala ta činjenica jer danas već ima bezbroj svjedočenja, zapisa, a na kraju i logike, bar za one koji su preživjeli Agresiju na BiH od 1992. godine pa nadalje.

Međutim, pošto je pripadnost KPJ smatrano religijom, ne samo tada nego za mnoge i danas, onda se kao i u skoro svakoj religiji nudi određena vrsta oprosta grijeha. U jugoslavenskom slučaju, značilo je da su grijesi oprošteni onim četnicima koji se učlane u KPJ ili samo pređu u partizane, a isto je važilo i za određeni broj ustaša koji su poslije bili u KPJ. Pjevač beogradske „Riblje Čorbe“ Bora Đorđević je u nekom TV razgovoru izjavio kako je u onom ratu s bakine ili s majčine strane imao četničke vojvode u svojoj familiji, o čemu se znalo za vrijeme antifašističke Jugoslavije, tj. nije bila tajna. Druga je zanimljivost što se mnogi sarajevski novinari rado pozivaju na tekovine zapadne demokratije. Nije poznato kako onda podnose podatak da je nekoliko baš zapadnih časopisa, britanskih i njemačkih, stavilo Tita na listu najvećih masovnih ubica dvadesetog stoljeća. Po jednom brojanju, našao se na trinaestom mjestu među desetkama, a po drugoj na desetom. Svejedno, ulica u centru Sarajeva se i dalje zove po njemu.

Dok smo još na Zapadu, nejasno je da li ovaj autor zna po kome odnosno po čemu se zove popularno Vilsonovo šetalište. I bez pomoći Wikipedije, vjerovatno bi kao iz topa odgovorio – po nekadašnjem američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu. Ali bi možda izbjegavao podatak o tome da je Wilson bio višerangirani član Ku Klux Klana i otvoreni rasista. Ticano balkanskih gibanja, podržavao je velikosrpsku politiku nakon Prvog svjetskog rata, ali dobro, taj detalj se ne uzima za nešto kontroverzno kod sarajevskih medijskih „antifašista“. Vjerovatno po istoj navici ne spominju da se nadomak Sarajevskog aerodroma nalazi ulica nazvana po đeneralu jugoslavenske vojske u otadžbini Draži Mihailoviću. Autor se može pravdati pričom o tome kako je ta ulica daleko od centra grada ili kako se administrativno nalazi u Istočnom Sarajevu, drugom entitetu i slično, pa ga stoga ne zanima. To bi onda značilo da pristaje na podjelu Sarajeva ili da mu Rs nije BiH pa ga se ne dotiče, tako bi mnogi finogradski „Sarajevčani“ rezonovali u pokušaju da operu vlastite duple standarde.

Svakako, druga osjetljiva tema kod iste kategorije sarajevskog društva zove se Ivo Andrić. Danas, kada se zna da je i on bio podržavatelj njemačkog nacizma, i to od samog vrha, rame uz rame s Hitlerom, pa onda i simpatizer ravnogorstva, uza sve to i etno-šovinista, teško je nekome s iskrenim pristupom političkoj realnosti svariti činjenicu da se Andrićev lik nalazi na novčanici od 200 konvertibilnih maraka. Ali je još teže vještačkim antifašistima i autorima poput ovoga s Tačno.net opravdati ili objasniti tako nešto na racionalan način. Na sve ovo dođe podatak da u Sarajevu i dalje postoji ulica s imenom po Andriću i da se ne uvažava sloboda govora o ovoj temi. Autor možda ne zna, ili izbjegava da zna, kako je oficir JNA Veselin Šljivančanin, poznat i kao komandni krvnik Vukovara, zapravo bio deklarisani antifašista. Razvalio je Vukovar i pobio brojne civile u ime jugoslavenskog antifašizma i borbe protiv „ustaša“. Isto važi za Blagoja Adžića, Veljka Kadijevića, Momčila Perišića, bezbroj drugih JNA partizana i komunista. Njihov armijski, ideološki i partijski kolega Ratko Mladić nije dozvoljavao četništvo u svojim jedinicama. Bio je Jugoslaven, antifašista, komunista, onako usput i Srbin, te je kao jugoslavenski oficir u ime antifašizma bombardovao Sarajevo, Goražde, Bihać, a onda sredio i Srebrenicu, i dalje u ime Jugoslavije, od koje se BiH odvojila.


Mustafa Busuladžić

U Sarajevu i dalje stoje spomenici stradalnicima iz razdoblja NDH, jedan od njih jeste Spomen‑park Vraca. Kao po nekoj vulgarnoj logici, odmah uz Vraca, s administrativne strane Rs, godinama stoji spomen-ploča s posvetom Ratku Mladiću i postrojavanju jedne od njegovih jedinica. Ni tome se ne posvećuje tolika pažnja koliko se posvećuje napadima na Busuladžića, osim kada možda nekom nadobudnom sarajevskom „liberalu“ padne napamet da se bavi ideološkim i političkim izjednačavanjima za potrebe furke ili dodvoravanja susjedima. Autor bi možda trebao pregledati suvenirsku ponudu širom Baščaršije da bi se uvjerio koliko su te apstraktne „ustaše“, kako sam reče, „poželjne u Sarajevu“. Toliko su „poželjne“ da je spriječen Thompsonov nastup u gradu, za razliku od nastupa Brene Živojinović, gostovanja Novaka Đokovića, magnetića sa slikicama Bate Živojinovića u prodaji, Tita, JNA trobojke i petokrake itd. Toliko su „poželjne“ da je Sarajevska katedrala bila opkoljena šminker-Valter demonstrantima i pod policijskom zaštitom kada je neko spomenuo da se u njoj navodno održala misa za Antu Pavelića. Toliko su „poželjne“ da se pri snimanju sarajevske parodije na popularnu britansku TV komediju Alo alo, naziva Konak kod Hilmije, po scenariju Feđe Isovića, Mustafu Busuladžića predstavilo kao pripadnika Handžar divizije sa SS lobanja amblemom na fesu, koji strastveno želi da spali poznatu sarajevsku Hagadu, a pritom je član nepostojeće organizacije „Bosna bez Židova“. Inače, u toj istoj seriji su ustaše prikazane kao kukavice koje na samu pojavu ravnogorskog četnika sa Sokoca doslovno dobiju proliv od panike. Taj isti četnik je u seriji prikazan kao simpatičan lik, prijateljski nastrojen i bez ideološke pozadine, dok su žene pod zarovima u vrijeme NDH ismijane kao krezave, nepismene, ružne i pristupe, zbog čega su i pokrivene.

Inače, kada se autor osvrnuo na promotore knjige, nije analizirao govor historičarke dr. Senije Milišić. Ovdje ga se može i razumjeti jer njen govor o Mustafi Busuladžiću na navodno spornoj promociji skoro sve goste u sali ostavio je pozitivno zapanjene. S profesionalizmom i hirurškom preciznošću, Milišićka je iznosila sve relevantne podatke i o samom Busuladžiću i o raznim okolnostima u kojima se nalazio za života. Način predstavljanja materije kojom vrhunski vlada, kao i sve podatke koje je iznijela, računajući i detalje o onima koji prave falsifikate u vezi s njim i njegovim naslijeđem i dan-danas, možda svojom oštrinom izaziva strahopoštovanje i kod ovog autora ili njemu sličnih, jer dr. Milišić ima i gard i argumente i primarne i sekundarne i tercijarne izvore na ovu temu. Njoj treba pripasti završna riječ o ovoj tematici. Ko je imao priliku čuti uživo, ili barem negdje pročitati njeno vrhunsko izlaganje, zna o čemu se radi.