Dugo se pogrešno smatralo kako su rok-muzika i njene prateće supkulturne pojave, računajući i urbanu modu, strogo odvojene od ruralnog melosa i mentaliteta, kao i od rigidnog nacionalizma. Barem smo se na Balkanu uvjerili da to nije tako. Ratovi u nekadašnjoj Jugoslaviji potvrdili su kako su zapadnjački rok-stilovi, koji su masovno kopirani po ovim prostorima, na više načina bili pokriće za mitove i mitomaniju. Za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu razni beogradski i novosadski rok-muzičari stavljali su se na stranu Miloševićeve politike, pa i Karadžićeve, postajali četničke vojvode, hodali po linijama i tranšejama, zabavljali Arkana i njegove koljače. Rijetki su među srbijanskim rokerima javno istupali protiv velikosrpske histerije tog razdoblja, riskirajući pritom svoju karijeru, slobodu, zdravlje, a u nekim slučajevima i život.

O rokerima koji su se bavili promocijom romantičarskog šovinizma s historijskim falsifikatima postoje pisani materijali. Primjera ima podosta, a za ovu priliku prisjetit ćemo se jednoga, koji ima veze i s bosanskohercegovačkom današnjicom. Beogradski pop-rok sastav “Alisa” iz osamdesetih godina prethodnog stoljeća proslavio se širom bivše Jugoslavije pjevljivim hitovima, uglavnom sladunjavim pjesmuljcima laganih refrena. Najpoznatiji hit bio ima je pjesma Sanja, melodična balada, navodno posvećena nekoj prostitutki, koja je, kako se pričalo u to vrijeme, ubijena pa bačena u Dunav, dok je po nekoj drugoj verziji izvršila samoubistvo bacanjem u ovu rijeku.

Ono što se uklapa u tezu o naličju roka u njegovoj srpskoj inačici s početka teksta jeste “Alisina” hit pjesma iz 1987. godine podnaslova Neće Fata sina Bajazita. Glavni naslov pjesme jeste 1389, čime se, naravno, označava godina toliko forsirane priče o kosovskom boju, jednom od glavnih temelja srpske mitomanije.

Pjesma ima i guslarski dodatak. U njoj se slavi Miloš Obilić, a na pomalo nebulozan način spominju se osmanski sultan Murat i njegov sin Bajazit. Prema tada ustaljenom jugoslavenskom šablonu, pojavljuje se u pjesmi i nekakva izmaštana Fata koja se zaljubljuje u Miloša i za koju se tvrdi da neće Bajazita, već “hoće Fata Obilić junaka”.

Samo nekoliko godina poslije sve je ovo preko Gazimestana dignuto na viši nivo – politički, ideološki i strateški. Fata je tada već odavno bila, prema rasističkoj matrici jugosuperiornosti, dežurni imaginarni lik u općeprihvaćenim šovinističkim vicevima o Bošnjacima.

Muzička pop-rok grupa “Alisa” imala je vizualni imidž urađen kao kombinacija novog romantizma s MTV-ja i blažeg heavy metala, dakle kompletno urbana modna pojava tog vremena i prostora. Nije smetalo ni njima ni njihovoj publici da kao takvi urone u svijet opasne srednjovjekovne mitomanije, koja je nedugo nakon toga uzrokovala stradanja za hiljade i hiljade nedužnih ljudi.

Sada se prebacujemo u današnje vrijeme, na nogometni sarajevski Stadion “Grbavica”. Pred gotovo svaku utakmicu popularnog “Želje” pomoću razglasa navijači Fudbalskog kluba “Željezničar” pjevaju staru pjesmu grupe “Alisa” posvećenu nesretnoj Sanji. Osim što je to, imajući na umu događaj na osnovu kojeg je pjesma napisana, pomalo morbidno, pjevanje ove pjesme kao navijačke poprilično je ponižavajuće. Naime, s razglasa se pušta pjesma Sanja, redovnim slijedom, onako kako ide u originalu, a kada naiđe poznati refren – “Dunavom brodovi plove, da li se bar jedan zove Sanja”, na spomen njenog imena stišava se ton i onda navijači horski skandiraju “Željo” s istom intonacijom kao kad se u pjesmi izvikuje “Sanja”. Potom se pjesma nastavlja do narednog ponavljanja refrena. Ideja odavno nije originalna, a nije niti duhovita. Većini navijača “Željezničara” pjevanje ove pjesme ne smeta jer vjerovatno mnogi od njih ne vide ništa sporno ili ne znaju o čemu je zapravo riječ. Poniženje ide dalje, ponavlja se pri skoro svakom fudbalskom susretu na Stadionu “Grbavica”.

Prije nekoliko decenija navijači “Crvene Zvezde” napravili su obradu ove iste pjesme iz do krajnosti morbidnih razloga. Pjevajući “Dunavom leševi plove, da li se bar jedan zove Mance!” htjeli su provocirati i vrijeđati navijače “Partizana”, jer je riječ bilo o nekadašnjem “Partizanovom” nogometašu Draganu Manceu, smrtno stradalom u saobraćajnoj nesreći.

Iako su rijetki, ipak ima “Željinih” navijača kojima smeta ovaj ponavljajući “performans” na Grbavici. Jedan od njih jeste E.A., čije puno ime ne spominjemo radi njegove sigurnosti.

E. A. proveo je izvjesno vrijeme kao civilni zatočenik srpskih logora formiranih na području Srbije. On smatra da puštanje pjesme ove šovinističke grupe iz Beograda, a pjesma je pritom i morbidna, jer je riječ o udavljenoj djevojci, stvara loš ambijent u “Želji”, što nepovoljno utječe na klub. Neki drugi navijači mu se zbog toga rugaju, uglavnom oni neupućeni. E. A. ima traume, smeta mu kad čuje ekavicu, jer je mjesecima vrijeđan tim istim narječjem u logoru, tim mu je govorom prijećeno smrću. Teško podnosi da svaki put sluša istu pjesmu u kojoj se, povrh svega, uvrsti i “Željino” ime.

Slijedeći logiku vatrenih navijača “Željezničara”, onda bismo mogli iskoristiti i drugu hit pjesmu “Alise”, onu o Milošu Obiliću, caru Muratu i zaljubljivoj Fati. Naprimjer: “Neće Fata sina Bajazita, hoće Fata Željinog igrača.” Na šta bi to nalikovalo, nije teško shvatiti. Kako bi se odrazilo na igru “Željinih” nogometaša, može se nagađati, a moguće da bi se “Željinim” navijačima rugali i smijali neki suparnički navijači, naročito srpski.

Doza retardacije u ovome nije nešto drugačija od retardiranosti pri besmislenoj zamjeni refrena “Sanja” uzvikivanjem “Željinog” imena. Za dobrobit vlastitog omiljenog kluba, usput i dostojanstva, navijači bi trebali razmisliti o ovome. Imaju bezbroj navijačkih pjesama koje se mogu bolje upotrijebiti pred početak tekme, s razglasom ili bez njega, a ima i drugih hitova za neku dovitljivu i ritmičnu obradu, ako je već do toga. Uostalom, ako je ta pjesma kao navijačka i imala nekakvog smisla u Sarajevu u vrijeme postojanja Jugoslavije – a teško da ga je imala – kako tek danas opravdati njene riječi kad Dunav već trideset godina nije ni po kakvoj osnovi naša rijeka i nema nikakve veze ni sa “Željom” ni s njegovim navijačima?! Posljednja njihova veza s Dunavom prekinuta je devedesetih, kada su vjetrovi s ove rijeke puhali zapalivši Stadion “Grbavica”.

Ovako je pjevala “Alisa”

Hiljadu tri stotine osamdeset devete
Pošao je Miloš da uguši klevete
Hiljadu tri stotine osamdeset devete
Pošao je Miloš da uguši klevete

Lukav je bez mane
Prevarom menja strane
Za veru bez stida
Muratu glavu skida

Ne gubi kad bije
Kobilje mleko pije
U nebo šalje Murata
I dvanaest hiljada Turaka

Oj, Murate, Murate
I sine Bajazite

Neće Fata sina Bajazita
Hoće Fata Obilić junaka
Neće Fata cara harača
Hoće Fata Miću iz inata.