S dolaskom proljeća vraća se i ljetno računanje vremena. Od ove subote, 25. marta, izlazak i zalazak sunca bit će kasnije, za razliku od zimskog kalendara, iako su stručnjaci već odavno protiv takvog načina računanja vremena.

Tokom ranih sati nedjelje, kazaljke će se pomicati za jedan sat, a u 2:00 bit će 3:00 ujutro.  Promjena se pravi kako bi se dnevni raspored prilagodio sunčevoj svjetlosti. Od ovog vikenda dani će biti duži i svjetliji, sve dok ne dođe dan s najviše dnevnih sati u godini: 21. juna kada je ljetni solsticij.

Sve je počelo sa Benjaminom Franklinom. Godine 1784. ovaj izumitelj i političar bio je ambasador svoje zemlje u Francuskoj, a u pariškim novinama Le Journal objavio je pismo u kojem je iznio neke ideje za uštedu energije.

Među prijedlozima su bili i porezi na građane čije zavjese ili prozorski kapci prigušuju dnevno svjetlo, kontrola upotrebe voska i svijeća, te jutarnja zvonjava crkvenih zvona, koji bi trebali oponašati kukurikanje pijetlova, kako bi svi započeli dan u isto vrijeme. Nije shvaćen ozbiljno, ali njegove su ideje evoluirale sve dok se nije zaključilo da je najbolja stvar promijeniti satove, ujednačavajući tako rasporede. Tako i danas, dva i po stoljeća kasnije, Francuska svakog proljeća pomiče vrijeme.

Prvu službenu promjenu vremena su napravile Sjedinjene Države 1916 a razlog je bio ušteda goriva. Dvije godine kasnije promjena vremena postala je savezni zakon za one države koje su je odlučile poštovati. A već u Drugom svjetskom ratu, vlada Sjedinjenih Država je službenim mandatom prisilila sve države članice da uspostave ljetno računanje vremena radi uštede resursa i energije.

U Prvom svjetskom ratu Njemačka je bila prva zemlja van SAD koja je usvojila promjene vremena kako bi smanjila korištenje umjetnog svjetla i tako sačuvala ugalj za ratne potrebe. Saveznici i neprijatelji su ih slijedili.

Ipak, stručnjaci ukazuju da u stvarnosti promjena vremena ne utiče na uštedu energije niti je pozitivna za ekonomiju.

Prije no što je došlo do dogovora o izmjeni vremena, nije postojao konsenzus a ovisno o regiji i njenom geografskom položaju vrijeme je variralo. Godine 1884. pokušano je da ga se reguliše kada je uspostavljen Greenwich meridijan kao nulta tačka.

Tri desetljeća kasnije, 1912. godine, Pariška konferencija odobrila je vremensku zonu svakih 15 stupeni geografske dužine.

Međutim, tu promjenu ne primjenjuju sve zemlje. To je norma na cijelom evropskom kontinentu, s izuzetkom Islanda i Turske. U ostatku svijeta to se radilo godinama, ali su s vremenom od promjene odustajali. U Aziji ga, za razliku od Evrope, ne primjenjuje gotovo nijedna država, ali ima i onih koji ga mijenjju u inat komšijama, to je slučaj sa Iranom ili na granici Palestine, Sirije i Jordana.

Iako je u Evropi tradicija mijenjati vrijeme u proljeće i jesen, Bjelorusija i evropski dio Rusije to ne čine. Rusija je uvela promjenu vremena 1917. godine, ali je ta mjera trajala samo pet mjeseci. Ljetno računanje vremena kasnije je uvedeno između 1981. i 2011., ali je opet ukinuto.

Drugi, poput Meksika, Sjedinjenih Država ili Australije, toliko su podijeljeni da se ovisno o regiji vrijeme mijenja ili ne. Tako će od ove nedjelje u Arizoni biti sat kasnije nego u ostatku te sjevernoameričke zemlje, jer su oni jedina država koja ne pomiče kazaljke na satu. Zanimljivo je da je američki Senat usvojio zakon kojim se ljetno računanje vremena treba učiniti trajnim.

U Južnoj Americi gotovo sve zemlje primjenjivale su ovu promjenu u prošlosti, ali samo je Čile i Paragvaj održavaju danas. A tu je i mnoštvo država koje to nisu radile niti prije niti sada, kao što su Indonezija, Saudijska Arabija, Afganistan, Venecuela, Vijetnam, Kambodža, Tajland i veći dio Afrike.

Ostale zemlje u svijetu su prihvatile promjenu vremena u nekom trenutku svoje historije, ali trenutno ljetnje i zimske promjene računanja vremena provodi samo 70 zemalja svijeta.