U izdanju IC štamparije „Mostar“ krajem augusta objavljena je knjiga mr. Nusreta Omerike pod nazivom „Pod prstenom na dvoru djevojka“, posvećena porodici Ljubović opjevanoj u bošnjačkim usmenim lirskim pjesmama, sevdalinkama, baladama i romansama. Omerika je višedecenijski naučni istraživač ovog segmenta kulturne baštine, ponajprije u Hercegovini. Usmeno stvaralaštvo i interesiranje za njega je periodično tretirano i još uvijek se smatra neistraženom temom, podsjeća Omerika na početku razgovora za Stav. Podaci o njemu rasuti su po arhivima u BiH, njenom okruženju, Beču, Bratislavi, Londonu, Washingtonu, nad kojim se još uvijek nije natkučila znatiželja bosanskohercegovačkih kulturnih radnika.

U ranijim periodima ova tema bila je „istrgnuta“ iz nastavnih planova i programa. Njom su se povremeno, svako na svoj način i iz svojih razloga, zanimali tek pojedinci, među njima i Omerika. „Čini mi se da je dugo vremena bila na sceni politika koja je radila na tome da se Bošnjaci odmaknu od onoga što jesu, od njihovog identiteta, korijena i kulture pamćenja. Kultura pamćenja jeste nešto čime se mi kao narod ne možemo ponositi. Uvijek je našu kulturu pamćenja nadjačavala strategija zaborava“, ističe Omerika. Stoga su, smatra, bošnjačkom narodu historiju pisali drugi i u sisteme obrazovanja ugrađivali ono što njima odgovara. Upravo to se desilo i s bošnjačkom usmenom kulturom baštinom, koja je toliko raskošna i osebujna da istraživače poput Omerike aktuelni društveni i kulturni obrasci odvajaju u usamljenosti i opće nerazumijevanje.

„Sve to što je bilo lijepo u našoj usmenoj književnoj baštini otkrili su nam u posljednjih 150 godina stranci“, navodi Omerika. Interesiranje za porodicu Ljubović, budući da je i sam rođen u Nevesinju, smatra svojim zavičajnim dugom. Prema njegovoj procjeni, porodica Ljubovića zauzima gotovo centralno mjesto u ukupnom bosanskohercegovačkom usmenom stvaralaštvu. Četiri stotine godina stolovala je na „ravnom Nevesinju“.

U prvom poglavlju knjige donosi autentične historijske dokumente, zapise, legende i predaje, a u drugom dijelu cjelovite balade, romanse, sevdalinke. Ovom knjigom najavljuje kapitalno djelo o Ljubovićima u epskim pjesmama, gdje će se prvi put naći nikada publiciranih 20 pjesama iz harvardske zbirke Alberta Lorda i Milmana Parryja, koji su na našim prostorima boravili od 1933. do 1935. godine. Nova knjiga u štampi, na preko 500 stranica, naći će se iduće godine. Za razliku od dostupnih historijskih izvora u epskim i lirskim pjesmama, Ljubovići su bili jedna od rijetkih bošnjačkih porodica omiljenijih na sultanovom dvoru.

„Sultani su ih cijenili i poštovali. O Ljubovićima su pisali i Bošnjaci i pravoslavci. Niko im nije osporavao junaštvo. Bili su i prva sablja na sultanskom dvoru, o čemu govori pjesma o 'trista bega u Hercegovini' i pjesma o Gazi Husrev-begu, u kojoj su sabrani svi epski junaci, a beg Ljubović u njoj ima centralnu ulogu“, napominje Omerika. U bici pod Ozijem, bici kod Kandije, o čemu govore i arhivski dokumenti, Ljubovići su jednako junaci kao i u epskim pjesma. Osim junaštva, dodaje, u pjesmama su opjevani njihovo gospodstvo, ljepota njihovih žena i djevojaka, njihova humanost, što ih izdvaja od drugih epskih kazivanja.

Sa žaljenjem konstatuje da ovoj porodici naša historiografija nije posvetila zasluženu pažnju, a među njima je bilo i pjesnika, poput Osman-bega Hilmija, vakifa poput Hana-hanume. U Mostaru je žena Fatima-kaduna opjevana u pjesmama kao vakif i sjećanje na nju je dobrano sačuvano, dok se o Hani-hanumi gotovo više nigdje ne govori. Hana-hanuma je u Odžaku izgradila džamiju, most, mlinice, uvakufila žitnice i čaire. „Puno je historijske građe koju sam pročitao i koju sam donio u uvodnom dijelu bez ikakva komentara“, pojašnjava strukturu svoje knjige Omerika. Zanimljivim mu se činilo istaknuti da, bez obzira na to iz kojeg etničkog miljea dolaze pjesme o Ljubovićima, nigdje nije naišao da ih neko opisuje kao kavgadžije, nasilnike i one koji prave nered, već, dapače, donose smirenje i rješenja.

Dostojanstveno i gospodsko držanje Ljubovića dominira i u najpoznatijoj epskoj pjesmi o njima i pogibiji Lakišića svatova na visoravni Morine. Omerika kaže da je to bio zaista istinit događaj koji se desio (o kasumu) 7. novembra 1774. godine. Postoje, kaže, devetnaest inačica te pjesme, od kojih najkraća ima 240, a najduža 6.000 stihova. U svima njima Ljubovići nisu prikazani kao osvetnici svojim takmacima niti oni koji osvetu priželjkuju. „Rijetkost je u drugim pjesmama da donesu opise na koji način su priroda i slijed prirodnih promjena utjecali na historijske događaje, kao što je to slučaj u ovoj pjesmi.

Nad velikim stradanjem Lakišića Ljubovići nisu likovali. Naprotiv, u literaturi pronalazimo da jedno vrijeme nisu dozvolili da se pjeva i organizira svadbeno slavlje. Tek kad su dobili dozvolu od kadije, napravili su malo i skromno veselje“, napominje Omerika. Nakon epskih i lirskih pjesama ovaj događaj bio je tema i drugih brojnih književnih interesiranja i literarnih formi. Omerika podsjeća da su o tome pisali Husein Đogo Dubravić u romanu „Sreća mladog Ljubovića“, Alija Nametak u drami „Legenda o jednoj ljubavi“, Alija Isaković u svom briljantnom putopisu i mnogi drugi. O tome je pisao čak i crnogorski knjaz Nikola II Petrović.

Fascinantnim se doimaju i izvori iz kojih je Omerika crpio građu za knjigu „Pod prstenom na dvoru djevojka“. Osim harvardske zbirke, koristio je izdanja HAZU-a, SANU-a, starije bosanskohercegovačke periodike i istraživanjima istaknutih književnih i kulturnih radnika kao što su Nikola Andrić, Husein Bašić, Alija Bejtić, Smail Balić, Kamilo Blagajić, Maja Bošković Stulli, Dženana Buturović, Hamid Dizdar, Rašid Duruć, Aleksandar Gilferdi, Gerhard Gezeman, Nasko Frndić, Hamza Humo, Alija Isaković, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Hamdija Kreševljaković, Husaga Ćišić, Ludvig Kuba, Munib Maglajlić, Sait Orahovac, Muhsin Rizvić, pa čak i Vuk Karadžić. Za Vuka Karadžića Omerika kaže da su za njega usmeno književno nasljeđe u istočnoj Hercegovini sakupljali drugi, a da on sam nikada nije nogom kročio na to tlo.

Značajan broj lirskih pjesma, baladi i romansi Omerika je pronašao u zbirci „Hercegovački biser“ Osmana Đikića, koja je pripremljena 1896. godine. U njoj su najzastupljenije ženske pjesme. Srpski književni krug na čelu s Aleksom Šantićem, Svetozarom Ćorovićem, Aleksandrom Šolom predložio mu da je ne objavljuje već da je pošalje SANU-u da je oni objave. Knjiga nikada nije publicirana iako se i danas nalazi u etnografskom odjelu SANU-a. Omerika posjeduje kopiju te zbirke i jedan je od rijetkih koji je imao uvid u njen sadržaj.

„Kad sam sakupljao građu, bilo mi je interesantno koliko su Ljubovići bili poznati i na dalmatinskim otocima. U epskim pjesmama imamo pet-šest opisa ove porodice koje nisam pronašao ni u jednoj drugoj zbirci. U lirskim pjesmama o Ljubovićima se često pjeva“, kaže Omerika pa ilustrira rezultate svog istraživanja pjesmom u kojoj dubrovačke ljepotice uzdišu za ljepotom bega Ljubovića, nudeći mu pola Dubrovnika. Za razliku od epskih pjesama u kojima se govori o junaštvu, konjima, borbi, mačevima, u lirskim pjesmama dominiraju porodične teme, ljubav, suodnos članova porodice, u romansama dominira humor u kojima junaci uvijek pobjeđuju, dok u baladama svega toga nema jer su one tužne kao plač djevojački u kojima se susreću smrt, tuga i plač, stradanje od ljubavi i zbog ljubavi. Omerika bilježi i nekoliko sevdalinki koje je interpretirao Himzo Polovina. „To su pjesme u kojima je riječima tijesno, a mislima široko. U njima su ispisani čitavi romani“, kaže Omerika.

On je prokomentirao i nove trendove u književnosti koji neprimjereno prave otklon od ishodišnih književnih formi i upuštaju se u avanture nejasnih filozofskih sklopova i zamrešenih sintaksi. „Danas su na sceni neke druge vrijednosti i nikako da shvatimo da jedan narod živi dok žive njegove vrijednosti, ovdje prije svega mislim na kulturu i kulturnu baštinu, jer nema nacionalnog identiteta bez kulturnog identiteta. Ako nema kulture, onda nema ni identiteta. Ako nas bude savladala strategija zaborava i ako ne budemo njegovali kulturu sjećanja, bojim se da nam je upitna i kultura življenja“, kategoričan je Omerika. Kao upozoravajuću činjenicu na tu vrstu otvorenih procesa zaborava i odustajanja Bošnjaka od ishodišnih identifikacijskih modela, Omerika ističe da je obim i opseg epskih i lirskih pjesama o Ljubovićima kudikamo po književnoj vrijednosti i univerzalnosti značajniji od cjelokupne usmene književnosti ostavštine srpskog naroda u istočnoj Hercegovini.

„Pjesme o Ljubovićima su se u svakom pogledu izdigle po svom junaštvu, po karakteru junaka, po ljepoti žena, po humanosti, čojstvu itd. Moramo biti malo razočarani kad znamo da ovaj segment naše kulture nije dovoljno istražen, da na tom polju kod nas danas aktivno radi tek pet‑šest istraživača, što ni u kom slučaju ne može biti dovoljno“, zaključio je Omerika. Promocija knjige „Pod prstenom na dvoru djevojka“ planirana je za mjesec oktobar ove godine.