Kći jedanaestog halifa od Cordobe, bila je nezavisna, samouvjerena i odlučna žena koja se pokušavala boriti protiv strogog i ograničavajućeg mačizma islamskog društva tog vremena
Na samrti halif je oporukom ostavio nevjerovatno nasljedstvo ženi nadnaravne ljepote a bonus je bilo pravo na upravljanje gradom koji je izazivao divljenje na cijelom Zapadu. Wallada, kako se zvala ta prelijepa žena, imala je slučajnu sreću da bude kći oca koji neće ostaviti muško potomstvo, što će joj omogućiti golem manevarski prostor, a istovremeno joj omogućiti da se distancira od dvorskih intriga.
Gnušala se svakog oblika muške zaštite. Bila je ohola žena koja nije skrivala svoje lice, otarasila se svakog udvarača koji bi joj se usudio približiti više nego što joj je to bilo podnošljivo, a ipak je njezina moćna urođena zavodljivost privlačila poglede poput magneta. Bilo je pravi izazov za svakog muškarca očaranog njenom ljepotom.
Ova crvenokosa žene upečatljivih plavih očiju bila je slobodna i razborita, njeno nepoštivanje društvenih konvencija bilo je legendarno. Na kraju je postala ljubavnica hvaljenog pjesnika Ibn Zejduna. Jednom je recitirala tête a tête u noćnom maratonu poezije, bio je to antologijski obračun koji nije mogao drugačije završiti nego u krevetu. Njihovo rivalstvo na kraju će se preobraziti u ljubav dokumentiranu u više od tri stotine pjesama velike emotivne napetosti.
Ali nema te ljubavi koja traje sto godina. Vezir Ibn Abdus, u to vrijeme guverner grada i lični i politički rival pjesnika Ibn Zayduna, na kraju će ga se riješiti znajući za njegov odnos s Walladom.
Za vrijeme svog zatočeništva, Ibn Zejdun će napisati svoje najiskrenije pjesme. Nakon što ga je Wallada ostavila, doznavši da ju je pjesnik varao s prelijepom robinjom, vjerojatno Mauritankom, Ibn Zejdun nije imao više motiva da živi i posvetio se prosjačenju i pisanju stihova za druge.
Wallada je savršeno baratala kaligrafijom i svako ko je u ta doba držao do sebe i odlazio je da nauči nešto o toj umjetnosti kod umajadske princeze. Od svoje nezavisnosti i pretvaranja u halifat od strane Abderramana III 929. godine to je bio jedini grad na svijetu koji se mogao natjecati s Carigradom u obimu poslovanja, multidisciplinarnih kulturnih centara, džamija (njih oko 1700). Ukratko, bio je to al-Andalus u svom najboljem izdanju. Da podupre ovu svemoćnu državu pojavit će se golemi i u isto vrijeme strašni Almanzor.
Wallada je bila kći Muhammada III od Cordobe, jednog od posljednjih umayyadskih kordobskih halifa, koji je došao na vlast 1024. nakon što je ubio prethodnog halifa Abderramana V, a koji je i sam ubijen dvije godine kasnije u Uclesu. Njeno rano djetinjstvo bilo je u visokom razdoblju Kordobskog halifata, pod vladavinom Al-Mansura Ibn Ebi Amira. Kako Muhamed III nije imao muškog nasljednika, Wallada je naslijedila njegova imanja i iskoristila ih za otvaranje palače i književne dvorane u Cordobi. Tamo je nudila poduku o poeziji i umijeću ljubavi ženama svih klasa, od onih plemićkog porijekla do robova koje je Wallada sama kupila. Posjetili su ga i neki od velikih pjesnika i intelektualaca tog vremena.
Ljubavna priča pjesnika Ibn Zayduna i njegove lijepe, hrabre princeze još uvijek je živa u srcima ljudi u Cordobi, glavnom gradu maorske Španije i umeyadskih halifa. U Siriji se te pjesme uče na satovima arapske književnosti u srednjim školama.
Kada je Cordoba bila najveći i najsofisticiraniji grad, ne samo maorske civilizacije nego i cijelog poznatog svijeta, princeza Wallada (rođena 1011. a preminula 1091.) stekla je slavu zbog svog dvora učenja, mnogo stoljeća prije francuske legendarne Madame de Rambouillet. Wallada je oko sebe okupljala najbolje pjesnike i muzičare al-Andalusa, koji bi sjedili oko nje na jastucima i sagovima, improvizirajući balade i epske sage uz zvuk lutnje i citre.
Wallada, koja je bila kći halifa al-Mustakfija, bila je jako cijenjena zbog svoje svijetle kože i plavih očiju, što joj je davalo vrlo posebnu, egzotičnu privlačnost muškarcima Cordobe. Naime, bila je toliko ponosna na svoju ljepotu da je odbijala nositi veo kada je izlazila na ulice grada, razbjesnivši tako lokalne mule. Bilo je to vrijeme velike fitne, kada su Berberi ustajali protiv Ummeyadskog halifata, a vjerska napetost je bila velika.
Ali Cordoba je u mnogočemu bila mnogo liberalnija u svojim običajima nego što su neke zemlje Bliskog istoka danas. To je bilo zato što je andaluzijsko društvo tog vremena bilo multikulturalno, mješavina islamske, kršćanske i jevrejske civilizacije, koje su činile srednjovjekovnu Španiju. To je značilo da niti jedna religija nije imala punu moć nad muškarcima, a posebno nad ženama u gradu.
Wallada ne samo da je odbijala pokriti svoje lice, bila je i vrlo otvorena i slobodna u svom seksualnom ponašanju, te je tako postala simbol oslobođenja za žene svog vremena. Odupirala se svim nastojanjima da je zadrže na njezinom tradicionalnom mjestu i da je spriječe da izabere ljubavnike koje preferira. Kad ju je veliki maurski filozof i vrhovni sudac grada, Ibn Rushd, Evropljanima poznat i kao Averroes, optužio da je bludnica, ona je odgovorila činom prkosa. Imala je jednu svoju pjesmu izvezenu na haljini i nosila ju je na ulici, kako bi je svi mogli čitati. "U ime Allaha! Ne zaslužujem ništa manje od slave. Držim glavu visoko i idem svojim putem. Dat ću svoj obraz svom ljubavniku i svoje poljupce svakome koga izaberem."
Imala je mnogo ljubavnika, ali najpoznatiji je bio Ibn Zejdun, jedan od najvećih maurskih pjesnika tog doba, rođen 1003., a preminuo 1071. godine. Iako je Ibn Zaydun bio vodeća figura na dvorovima Cordobe i Seville, bio je najpoznatiji među ljudima svog vremena zbog svoje skandalozne ljubavne veze s princezom Walladom. Ničim nisu skrivali svoju strast, Ibn Zejdunov prestiž, kao vodećeg pjesnika i ljubavnika najljepše žene Cordobe, probudio je mnogo ljubomore među njegovim rivalima, poput vezira Ibn Abdusa koji je smislio otrovnu spletku protiv pjesnika. Isprva nije uspio, ali je onda uspio uhvatiti Ibn Zejduna kako vodi ljubav s Walladinom omiljenom robinjom, djevojkom iz Afrike.
Ubrzo nakon toga, Ibn Zejdun je pao u nemilost. Wallada ga je otkrila s nekim muškarcem. Iako je homoseksualnost zabranjena, Mauri toga vremena su je naširoko prakticirali.
Iako je halif bio naklonjen Ibn Zejdunu, skandal je dostigao takve razmjere da ga je dao baciti u zatvor, a kasnije protjerao u Sevilju. Nesretni pjesnik čamio je tamo, daleko od vrtova velike palače, Medine Zahara, i strastveno mu je nedostajala njegova voljena princeza. Na njegovu sreću, halif je ubrzo nakon toga preminuo i Ibn Zejdun se uspio vratiti. Ljubavnici su oprostili jedno drugome i neko vrijeme njihova se veza nastavila, jednako strastvena i burna kao i prije. Ali Wallada je sada živjela u domu moćnog vezira, koji ju je zaštitio, a Ibn Zaydun, razočaran, na kraju se odlučio vratiti u Sevillu, gdje je proveo ostatak života kao omiljeni sultanov pjesnik.
