Glavni likovi ove drame bili su Jevgenij Prigožin, osnivač i vođa paravojne grupe Wagner, i šefovi ogromne ruske vojske – Sergej Šojgu i Valerij Gerasimov.
Prigožin – bivši kriminalac koji je 1980-ih bio povezan s organiziranim kriminalom i zbog kojeg je proveo nekoliko godina u zatvoru – kreacija je Kremlja koja svoje ogromno bogatstvo duguje predsjedniku Vladimiru Putinu.
Otkako je formirao Wagnerovu plaćeničku grupu 2014. godine, postao je ključno sredstvo Putinove želje da ponovo nametne ruski utjecaj širom svijeta. Iz sjene, njegove snage – sastavljene od okorjelih bivših ruskih specijalnih snaga – poduprle su Putinovog saveznika Bašara al-Asada u Siriji i pomogle u tome da francuski utjecaj u Maliju bude zamijenjen ruskim.
Do prošle godine Prigožin je uporno poricao sve veće dokaze da kontrolira ovu grupu, pokrenuvši tužbe na britanskim sudovima protiv novinara Elliota Higginsa, koji ga je optužio da vodi privatnu miliciju.
Njegovi uspjesi učinili su ga popularnim kod Putina omogućujući mu da izgradi vlastitu bazu moći postajući tokom prošle godine rival vojnoj i sigurnosnoj eliti koja vlada Rusijom.
Čovjek kojem su nasilje i korupcija prirodno okruženje, a nošen velikom ambicijom, postao je simbol države koju je Vladimir Putin gradio protekle 24 godine.
Ali uprkos svojoj sve većoj moći, on je ostao autsajder među Putinovim uskim krugom savjetnika, ne plašeći se da kritizira zvaničnike u Moskvi za koje smatra da su korumpirani i lijeni.
On je godinama iskazivao posebnu mržnju prema šefu vojske Valeriju Gerasimovu i ministru odbrane Sergeju Šojguu – kolegi autsajderu.
Za razliku od većine Putinovih ključnih ljudi, koji su obično iz Sankt Peterburga, rodnog predsjednikovog grada, Šojgu se rodio u malom selu na rusko-mongolskoj granici.
Uprkos tome što je vodio rusku vojsku više od jedne decenije, Šojgu nikada nije služio u uniformi, uzdigao se kroz redove Komunističke partije prije nego što je postao šef ruskog ministarstva za vanredne situacije 1990-ih.
Valerij Gerasimov, treća figura u ovom rivalstvu, krajnji je vojni insajder. Izrezao je zube ugušivši krvavu pobunu u Čečeniji 1990-ih, a sada je najduži postsovjetski vojni načelnik.
Vjeruje se da je Prigožinov sve veći značaj u projektiranju ruske moći – i sposobnost njegove grupe da privuče vrhunske operativce specijalnih snaga iz vojske nudeći im više plaće – godinama stvarao tenzije između ovih ljudi.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu – a posebno nakon krvavih borbi u mašini za mljevenje mesa u Bakhmutu, bitke u kojoj su, kako se vjeruje, ubijene hiljade Wagnerovih vojnika – Prigožinova mržnja prema vojnim elitama dosegla je vrhunac.
Pokušaj zauzimanja Bakhmuta – malog grada s predratnim stanovništvom od približno 70.000 ljudi – bio je zbunjujući. Većina posmatrača vjeruje da je cijela operacija imala ograničen vojni značaj, a neki kažu da je kampanju osmislio upravo Prigožin kako bi sebi omogućio pripisivanje zasluge za pobjedu usred posrnule vojne kampanje.
Redovno je optuživao Šojgua i Gerasimova da “stalno pokušavaju ukrasti [zasluge za] Wagnerovu pobjedu” u gradovima poput Soledara, gdje su izginule hiljade pripadnik njegovih paravojnih trupa – često regrutiranih iz zatvora.
Činjenica da se Progožina doživljavalo kao nekoga ko nema dlake na jeziku, za razliku od njegovih birokratiziranih rivala, učinila su ga ličnošću koja je nerijetko privlačila pažnju svjetskih medija. Dokumenti koji su procurili sugeriraju da rusko ministarstvo odbrane nije bilo sigurno kako se boriti protiv njegovih poruka i sve veće popularnosti.
Ali u Kremlju je Vladimir Putin bio zadovoljan razvojem događaja.
Dozvoliti da rivalstva tinjaju u velikoj je mjeri stil ruskog predsjednika. On je dugo dopuštao konkurentskim centrima moći da se međusobno bore za utjecaj, vjerujući da to sprečava dominaciju neke od frakcije i umanjuje moć potencijalnih konkurenata.
Daniel Triestman, profesor političkih nauka na Kalifornijskom univerzitetu u Los Angelesu, napisao je prošle godine da sistem koji je stvorio Putin sadrži “žice” za sprečavanje puča, napominjući da drugim zvaničnicima “nedostaje međusobno povjerenje da organiziraju zavjeru”.
U ovom režimu Šojgua pod kontrolom drži Wagner, dok plaćenici ostaju zastrašeni vojskom. Na vrhu piramide sjedi Putin, šahovski majstor koji pomiče figure po tabli i održava ravnotežu u sistemu.
U međuvremenu, Prigožin je uvijek pazio da izbjegne direktno kritiziranje predsjednika, umjesto toga sugerirajući da su ruski neuspjesi posljedica toga što su Putina doveli u zabludu njegovi komandanti.
Za Putina je bilo korisno dopustiti šefu plaćenika da krivicu za neuspjelu vojnu kampanju svali na podređene. Vjeruje se da je ruski predsjednik privatno kritizirao Šojgua i Gerasimova zbog sporog tempa invazije.
Ali posljednjih mjeseci, izgledalo je da se dugotrajna Putinova strategija pokvarila.
Prigožin – sve više ljut zbog sumnje da je vojska uskraćivala municiju njegovim snagama dok su pokušavale da dovrše zauzimanje Bakhmuta – počeo je objavljivati niz optužujućih snimaka na Telegramu.
Na jednom snimku – s posmrtnim ostacima desetina mrtvih Wagnerovih boraca koji ga vidljivo okružuju u pozadini – bjesnio je: “Vi [psovke] koji nam ne dajete municiju, ološu, pojest ćete im crijeva u paklu!”
“Šojgu! Gerasimov! Gdje je... municija?... Došli su ovdje kao dobrovoljci i umru za vas da se ugojite u vašim kancelarijama od mahagonija”, vikao je na drugom videu, naizgled pokušavajući ucijeniti Moskvu prijeteći da će povući svoju snage s prve linije fronta i napustiti linije borbe za Bakhmut.
Prema dokumentima američkih obavještajnih službi koje je su procurile u javnost, Prigožin je pozvan na sastanak s Putinom i Šojguom 22. februara – istog dana kada je postavio snimak Wagnerovih leševa.
“Sastanak se gotovo sigurno ticao, barem djelimično, njegovih javnih optužbi i rezultirajućom napetošću sa Šojguom”, stajalo je u jednom dokumentu.
Ali izgleda da samit nije imao željeni efekt.
U međuvremenu, u Moskvi, Šojgu je dovršavao plan za koji se nadao da će zauvijek smanjiti utjecaj njegovog protivnika.
Šef odbrane ponekad se suočavao s kritikama zbog nedostatka vojnog iskustva, ali njegovo znanje o tome kako da prikloni ruski politički sistem svojoj volji ostao je bez premca.
On je u Kremlju u ovom ili onom svojstvu ostao od 1991. godine, a samo nekoliko Putinovih savjetnika provelo je u predsjednikovoj blizini više vremena od njega.
On je 10. juna predstavio svoj plan, najavljujući da će se od “dobrovoljačkih formacija” tražiti da potpišu ugovore direktno s ministarstvom odbrane, integrirajući ih s vojskom i dajući im novi pravni status.
Zakon je davao PMC-ima – ili dobrovoljačkim formacijama – rok do 1. jula da ispoštuju i potpišu ugovore.
Iako se nije direktno spominjao Wagner, na novi zakon gledalo se kao na potez za smanjenje Prigožinovog utjecaja, što je odmah prizivalo bijes šefa plaćenika.
“Wagner neće potpisati nikakve ugovore sa Šojguom”, bjesnio je Prigožin, “Šojgu ne može pravilno upravljati vojnom formacijom.”
Ipak, ovaj potez upalio je alarm u Prigožinovoj glavi. Kao iskusni politički operater, Šojgu se ne bi pomaknuo da preuzme kontrolu nad Wagnerom a da nije znao da ima odobrenje predsjednika Putina.
Prigožin je možda u svemu prepoznao da je predsjednik konačno odlučio podržati vojno rukovodstvo i marginalizirati svog starog saveznika.
Nekoliko dana poslije Putin je dao svoj lični pečat tom potezu rekavši novinarima u Moskvi da je to “u skladu sa zdravim razumom” i da se mora “obaviti što je brže moguće”.
Neki su sugerirali da je to bio trenutak kada je Prigožin počeo planirati svoju pobunu, a američki Institut za proučavanje rata (ISW) rekao je da je “vjerovatno zaključio kako je njegov jedini način da zadrži Wagnerovu grupu kao nezavisnu silu marš protiv ruskog ministarstva odbrane”.
Njegove trupe ubrzo su eskalirale svoju kampanju protiv regularne vojske, otimajući ruskog komandanta kojeg su optužili da je otvorio vatru na Wagnerove vojnike.
Američki mediji izvještavaju da su obavještajni službenici, nakon nekoliko dana analiziranja Wagnerovih kretanja, obavijestili Bidenovu administraciju da Prigožin planira neku vrstu akcije.
A u petak je šef plaćenika iznio svoju najžešću kritiku na račun ministra odbrane.
Odstupajući od ruske teze, koju je dugo promicao sam predsjednik Putin, da je Rusija napala Ukrajinu kako bi se odbranila od NATO-a i nacista, Prigožin je bjesnio da sukob nije bio ništa drugo nego izgovor za Šojgua da osvoji još medalja i dobije konačnu vojnu čast da bude unaprijeđen u čin maršala.
“Ministarstvo odbrane pokušava da obmane javnost i prevari predsjednika”, bjesnio je na snimku objavljenom na Telegramu.
Te večeri, kraće od dvije sedmice nakon što je ministarstvo odbrane objavilo svoj plan da preuzme kontrolu nad Wagner grupom, Prigožin i njegove trupe napustili su Ukrajinu i zauzeli ruski grad Rostov.
Neki špekuliraju da je Prigožin pristao da okonča svoju pobunu nakon što je dobio ustupke od Putina, što bi moglo da uključi promjene u vrhu ministarstva odbrane, ali da li je to istina ostaje nejasno.
Jednako je nejasno ko bi zamijenio Šojgua i Gerasimova.
General Sergej Surovikin, nekada Prigožinov saveznik, ali koji je govorio protiv njegove pobune, mogao bi biti u redu za unapređenje. Poznat kao general Armagedon, on je nakratko komandovao invazionim snagama prošle godine i stajao je iza uglavnom neefikasne kampanje bombardiranja civilnih ciljeva.
Druga je stvar šta se dešava sa samim Prigožinom. Njegova odluka da zaustavi svoj marš na Moskvu vjerovatno će naljutiti mnoge tvrdolinijaške proratne elemente u Rusiji, dok ISW primjećuje da će “mnogo osoblje Wagnera vjerovatno biti nezadovoljno potencijalom potpisivanja ugovora” s ministarstvom odbrane.
I nije jasno hoće li Prigožinu biti dopušteno da zadrži svoje ogromno bogatstvo.
Izvještaji u ruskim medijima navode da je oko 48 miliona dolara (86 miliona maraka) u gotovini pronađeno tokom racije na Wagnerovo sjedište u Sankt Peterburgu, za koji je Prigožin rekao da je korišten za obeštećenje porodicama poginulih vojnika.
Iako je ova pobuna uglavnom ugušena u svom začetku, a vojni dvojac Šojgu i Gerasimov otklonio je veliku prijetnju svojoj moći, uzroci koji su doveli do pobune nisu otklonjeni.
Trenutno u Rusiji posluje desetak privatnih vojnih kompanija, a njihova odanost pripada skupu službenika sigurnosti, naftnih giganata i oligarha.
Tvrdi se da Šojgu direktno kontrolira kompaniju pod nazivom Patriot PMC, koja posluje u Ukrajini i koja je u direktnoj konkurenciji s Wagnerom, prema američkom State Departmentu.
Lojalnost ovih grupa režimu sada je u najboljem slučaju upitna i dovodi u sumnju teoriju da Moskvi više nego Kijevu odgovara dugi sukob.
“Nade dijela ruske elite, uključujući, očigledno, i samog predsjednika, da je dugi rat koristan za Rusiju... opasna su iluzija”, rekao je Ruslan Pukhov, analitičar Centra za analizu strategija i tehnologije (Cast) sa sjedištem u Moskvi.
“Produženje rata nosi ogromne unutrašnje političke rizike za Rusku Federaciju.”
(Izvor: BBC)