Charlie Watts je znao reći kako "uvijek postoji zgodan trenutak da se stvari završe". To je dobro znao od ulaska u The Rolling Stones. Charlie, šutljivi čovjek, nije trošio vrijeme i imao je smjelosti reći "ne" Stonesima u više navrata.

Bilo je to 1962. godine i ta djeca koja su voljela R'n'B, koja su počela oduševljavati u londonskom klubu Marquee, očajnički su tražila bubnjara. Tony Chapman nije bio na visini zadatka. Watts je bio dio vrlo zanimljivog Blues Incorporated a, a Brian Jones, tadašnji vođa benda, iznad Micka Jaggera i Keitha Richardsa, pitao ga je nekoliko puta. Nije bilo šanse.

Ta godina, godina pojavljivanja Stonesa na londonskoj alternativnoj sceni, bila je godina u kojoj su i Brian, Mick, Keith i ostali, odrpanci koji će na kraju pojesti svijet, čekali Charlieja Wattsa.

Sada, s više od pola stoljeća povijesti iza sebe i nakon njegove smrti, valja napomenuti: The Rolling Stones nikada nisu bili The Rolling Stones sve dok im Charlie Watts nije dao dodir.

Do januara 1963. grupa je žarko tražila bubnjara koji bi opravdao ono što se već činilo kao žestok, ritmički zarazan i nov zvuk. Nisu. Bili su očajni. Toliko da su se svi složili uštedjeti dovoljno novca da bi mogli ponuditi Wattsu iznos koji je tražio za ulazak. Mršav, kamenog lica javno je priznao da mu se ne sviđa muzika novostvorenih The Rolling Stonesa. Mrzio je blues i rock'n'roll i mnogo ga je više zanimao jazz, ali nije poricao da su imali neusporedivu karizmu. 

Svojom izuzetnom elegancijom Watts je posljednji stigao do izvorne postave, one koja je snimila prve pjesme i započela legendu The Rolling Stonesa, no bez njega se ne bi bilo moguće objasniti veličinu svega.

Njegov prvi koncert sa Stonesima u Piccadilly's Flamingu u januaru 1963. bio je dovoljan da se svi začude njegovom talentu. Postavio je ritam i to je u prvim taktovima zvučalo kao lokomotiva. Kako je nakon tog nastupa rekao klavijaturist Ian Stewart, poznatiji kao Stu, angažirali su najboljeg bubnjara u Engleskoj.

Ne samo da je bio najbolji ili jedan od najboljih, već je znao savršeno razumjeti što bendu treba. Sate i sate provodio je s Keithom i Brianom i, kako je kasnije shvatio, naučio je voljeti glazbu Chucka Berryja ili Little Waltera.

On je upio te primitivne ritmove i dodao im sofisticiranost. Iz svoje jazz vizije, Watts je dao osebujan pečat The Rolling Stonesima, izvodeći taj električni blues u nasumičnim konturama, prekrivajući odlomke s apsolutno osobnim dodirima. To je bio veliki skok Stonesa - i neka se to jasno kaže - koji se može nazvati skokom Charlieja Wattsa, prekretnicom koja je uvijek bila u sjeni nepobjedivih rifova Keith Richardsa, prodorno drskog glasa Micka Jaggera ili osobnosti Briana Jonesa. No bez Charlieja Wattsa ne bi bilo The Rolling Stonesa ne samo u 60 godina života, već i u prvim danima silnog trijumfa.

Brian Jones, koji je bio i prvi menadžer grupe, proputovao je cijeli London samo kako bi rekao da su The Rolling Stones, njegov bend, nezaustavljivi. Bili su to zato što su već imali Charlieja Wattsa, željenog bubnjara i samo su s njim svi znali da se već mogu takmičiti sa The Beatlesima, najvećom atrakcijom u tom trenutku.

Ne samo da su se takmičili u toj godini i tom desetljeću, već se i danas takmiče. Jer, s Wattsom, The Rolling Stones su počeli ispisivati ​​svoju slavnu i neponovljivu stranicu u kulturnoj historiji čovječanstva.