Bum, bum, bum.... Tresla su se od jeke ulazna vrata. Po načinu kucanja, pretpostavljao sam da bi mogao biti Muharika. Električar. Ta me buka probudila. Nisam volio ustajati rano u dane vikenda kada nema škole, naročito kada stegne minus. Bilo je prijatnije ljenčariti u dobro ušuškanom krevetu. A ova godina je “zimna”, skoro je april, a snijega i minusa kao da je sred januara.

Djed je stajao kraj pećnice ubacujući glavnju. Toplina je postepeno istiskivala hladnoću iz prostorije. Primijetio je da sam otvorio oči. Podigao je ruku i pokazao u pravcu ulaza. “Idi otvori! Vidi ko je i šta treba.” Mati je ustala također. Otvorio sam vrata. Muharika je uskočio u hol, odmah s ulaznih vrata, “preskočivši” i pozdrav i kurtoazna pitanja... Očito da je bilo nešto hitno. Nisam se uspio ni okrenuti, već je bio u primaćoj prostoriji, u podrumu. “Pravite slatku... Radio...”, isprekidano je govorio, u nekoj vrsti ushićenja, nikada ga nisam vidio takvog. “Kojim dobrom, Muharika?”, upita djed. “Vlašić... Naši su oslobodili Vlašić... Palite radio...”, govorio je Muharika.

Ta vijest razgalila je naša srca, poput nevidljivog toplotnog vala dovela nas je u fazu ushićenja... Sljedećih dana, na ulici, u školi, na sijelima, gdje god sam bio, glavna tema bio je Vlašić, bila je sloboda... Možda je to najbolje opisao policajac H. “Znate li vi značaj te operacije? To je ogromna planina, bolje rečeno planinčura. Bio sam tamo 1982, kad su se pravili objekti. A kad padne snijeg, sve zabijeli, to je svijet za sebe. Gdje si – tu si. Ne mrdaj, čekaj da otopli. A naši momci su po ovakvoj zimi... To ti je za vojnih enciklopedija. Zlata nam vrijedi general Alagić...”

II

April je. Devedeset peta. Jutra su toplija i sve je izbeharalo, ozelenilo. Budi se, pupa, ječi, sve vri u preobrazbi iz bjeline, obamrlosti pod snježnim plaštom, sada ka životu, zelenilu, ponovnoj, permanentnoj mladosti, sve se uskovitlalo i hajvan i ptice, i bilje, sve slavi, sve je u pjesmi, himni što se odaja počast proljeću. Odavde, s proplanka poviše kuće, sasvim jasno vidim padine gorostasa Konjuha i u daljini pitome vile Romaniju i Zvijezdu. Dolaze ptičice s juga, kao vjesnici toplijeg vremena, sunca, duže dnevne svjetlosti svega onoga čemu se raduju ljudi po podrumima i u stalnoj potrebi za grijanjem, toplinom, hranom, dnevnom svjetlošću... Znaju li te leteće životinjice da je rat ovdje? Čini mi se da sad razumijem pojam slobodan kao ptica. Preletiš preko brda i dola, tamo gdje ti se sviđa, gdje je toplo, gdje je ugodno. Nema pasoša, granica, check pointova.

No, mi nismo ptice, valja braniti svoje gnijezdo, svoj toprak, svoje pravo na život, na identitet.

Toplo je napolju, ponio sam čitanku iz bosanskog jezika. Ponavljam Hasanaginicu. Sjetih se predavanja od nastavnika Smaje. Kazivao nam je da je od svih ponuđenih pjesama od Vuka Karadžića velikom njemačkom pjesniku, Goethe bio zadivljen jedino Hasanaginicom. Toliko da je naučio jezik kojim je pisana kako bi je mogao adekvatno prevesti. Zamišljam Goethea kako se muči s padežima, napreže da prevede Hasanaginicu, da se u tadašnjoj Evropi čuje, zna za jedan mali, a opet prema onom što je Bosna dala, veliki narod. I bi mi nešto toplo oko srca. Krenuo sam u školu oko 11 sati, pored kartonske zgrade, pored Karingtonke, preko poligona, iza zgrade Gimnazije do mosta i do čaršije.

III

Vratio sam se oko 16 sati istim putem. Kod kartonske zgrade nailazi vojnik Haso, izbjeglica iz sela Šaševci. Pozdravljamo se. Stajemo. On puši. Čuje se neki klepet. Pokazuje mi rukom prema oronuloj zgradi: “Vidiš, to ti je ljudska priroda. Kanibalizam.” Slegnuh ramenima, bi mi nejasno šta govori. “Pa nismo još počeli jesti jedni druge”, rekoh. Smije se. Odmahuje rukom: “Nisam mislio doslovno. U nedostatku materijala, rezervnih dijelova, okrećeš se onom što imaš. Pogledaj ovu zgradu, izgranatirana, neuslovna za stanovanje, a zatim sva očerupana... Sve je s nje skinuto, i utičnice, i grla za sijalice... Tako ti je isto i s autobusima.” Rukom pokazuje na olupine autobusa ispred zgrade, ondje gdje je nekada bila “Centrotransova” garaža, parking i radionice s kanalima.

Iz zgrade izađe pas – ženka s kučićima. “I ovi su s našeg kraja. ‘Otpušteni’ kad je rat kren’o. Tugo moja! Ovo ti je lovački pas. Bez lovine. Bez gazde. ‘Penzionisan’. Ne zna šta će sa sobom. Dođi, brnjo”, zovnu Haso. Iz ruksaka je izvadio smotuljak, hranu. Bacio je prema psima. Veselo su mahali repom. Sagnuh se. Pritrča mi jedan od kučića. “Jadni... I oni su u potrebi za društvom... Za nečijim toplim očima”, reče Haso.

Ostao sam igrajući se s psima. Haso je otišao prema čaršiji. Odjednom se ponovno začula škripa iz smjera zgrade. Samo je sad zvučalo jače, robusnije. Neka je teška životinja hodala u podrumu kartonske zgrade. Pas je zalajao. Iz otvora u mraku izašao je mršav vojnik, ne mnogo stariji od mene. “Paša, drž’ ga! Nemoj da me ujede. Oca mi, upucat ću ga krene l’ meni.” Potom se pojavio drugi vojnik. Stariji, možda u srednjim tridesetim: “Š’a se trzaš?! Prošao si i Otes i Žuč, a cuke se bojiš. Moj Samire, nikad u pamet! Šta prepadaš dijete?” Prišao je sasvim blizu psu koji je zarežao. “Haj, kuš... bježi odavde!” Počeo je skakati, treskati lijevom pa desnom nogom tjerajući pse podalje od nas...

“Nego, paša, da nema negdje plinskih boca... To bi nam valjalo!”, upita mlađi vojnik. Slegnuh ramenima. “Jučer je Enver našao jednu. Bocu imati zimi, u Saraj'vu, to ti je jackpot. Vama to ne treba ovdje, na svakom koraku šuma. Ovako je nekada izgledalo Mojmilo (pokazao je prema obližnjoj šumi). Sad samo golet. Ti stanuješ u blizini?”, upita me stariji vojnik. “Da, ona kuća tamo”, odgovorih. “Lijepo je ovdje!”, rekao je naglas, kao konstataciju... Podigao sam obrve u znak čuđenja. Vidjevši me takvog, reče. “Drva imate, vode imate, kol’ko vidim, ne tuče snajper... Moj paša, sve ima gore od goreg!” Iz ruksaka je izvadio kesicu. Kikiriki. “Nađeš li nam bocu, dobit ćeš cijelo sedmično sljedovanje”, reče prije nego što se izgubiše na horizontu, cestom prema Karaginu Polju.

IV

U dnevnoj sobi na spratu napravio sam kut za sebe. Mini teretanu. Imam tegove od po tri kilograma, federe na razvlačenje i štrik za preskakanje. Vježbam obično predvečer, dok se još vidi, kada završim zadaću. Negdje sam pri kraju, imam još desetak sklekova i to bi bilo to za danas.

Taman kada sam krenuo u podrum, odjednom s polja, tu ispred prozora, začula se škripa guma. Dotrčah do prozorskog okna i vidjeh kombi. Upravo se parkirao ispred kuće. Od kada nema Doma zdravlja, skoro da i nema saobraćaja. Mi smo u slijepoj ulici. Brundao je upaljen kombi. Čovjek je izašao ispred i krenuo ka našem ulazu. Otvorih prozor i upitah: “Koga trebate?” Čovjek je podigao pogled prema meni, nasmijao se i rekao: “Merhaba. Trebam u Dolove. Možeš li me uputiti?”

Već se smračivalo. Nazuo sam patike i istrčao ispred. Pokušao sam objasniti: “Idete sad pravo nazad do raskrsnice, ne ove prve kod škole, ova druga kod kafane, odakle ste došli, samo da ne fulite... Potom kroz čaršiju, vidjet ćete hotel, pa lijevo...” Prekinuo me u nekom trenutku mog objašnjavanja: “Čuj meni je ovo prvi put da sam ovdje. I sve su ruševine. A da ti kreneš sa mnom donekle? Moram ovo čim prije dostaviti.” Odgovorih: “OK, samo da javim svojima. Otišao sam do mame i informirao je da ću do čaršije... Nisam rekao detalje. Svakako nisu mogli čuti kombi u podrumu. Ušao sam na suvozačevo mjesto. Pozadi su bili smb sanduci. Municija, granate ili ko zna što? Čovjek mi pruži ruku: “Zovem se Mensur. A sad, pravac Dolovi.”

Upalio je svjetlo. Gotovo da sam vrisnuo vidjevši kako svijeta osvjetljavaju našu ulicu: “Morate ugasiti, vide nas s Beka ravni. To su one kuće tamo, pokazao sam mu rukom u suprotnom smjeru od onog kako je bio parkiran kombi, prema uzvisini udaljenoj nekih tri-četiri kilometara zračne linije.” Momentalno je ugasio svjetla.

Vozili smo u mraku, kroz ruševine, polahko. Sablasno su izgledale zgrade. “Ovo gdje živim zovu vukovarskom četvrti”, pojasnih. Mensur je odmahnuo rukom, činilo se da je vidio mnogo mjesta sličnih Olovu. Bio je manji rastom od mene. Debeo. Proćelav. S uredno potkresanim brkovima.

Išli smo pored nekadašnje kafane “Koreja”, osnovne škole, pekare “Paštrik”, skrenuli u čaršiju, preko žutog mosta, da bismo se za minut našli na magistralnom putu M-18, Sarajevo – Tuzla. “Sada imate jednu dionicu... Odakle nas vide. Usto i okuka je skoro pod devedeset stepeni i ide se uzbrdo”, trudio sam se objasniti. Kao iskusan vozač, čovjek je prešao na suprotnu traku, dodao gas i presjekao krivinu, za tili čas prošavši nadaleko poznatu “Matinu okuku”, najopasniji dio ceste i u ratu i miru, gdje su mnogi vozači završili svoju karijeru.

Bili smo na Gradini, iznad Gornjeg Olova. “Molim ovdje stanite...Više me ne trebate. Ovim putem još kilometar ravno... Bez skretanja... I eto vas u Dolovima. Vidjet ćete tablu”, rekoh mu. Mensur je zaustavio kombi. Pokušao sam otvoriti vrata. Nije išlo. Vozač je sa svog sjedišta, rukom preko mojih nogu, dohvatio ručicu, dva tri puta je provrtio gore-dolje, da bi se vrata potom otvorila... Otvorio je i pretinac i izvadio kesu. “Ovo je za tebe. Hvala ti. Bio si na visini zadatka. Bit će nešto od tebe!”, reče. Zatvorio je vrata, da bi se potom izgubio u pomrčini. U kesici sam našao sok i čokoladu.

Polahko sam se s Gradine spuštao prema Gornjem Olovu. Prošao sam pored mezarja na Jasenu, potom uskom uličicom pored Haništa. Nisam ovdje bio dugo. Sve je zjapilo prazninom. Nekadašnji omladinski dom u potpunosti je izgorio, kao i kuće okolo. Stajale su katolička crkva i džamija. Ovako u pomrčini činilo se kao da nisu pogođene. Izgledalo je ranjeno i prkosno Gornje Olovo. Došao sam do kuće frizerke Šefike. Već je bio potpuni mrak. Odatle se pružao panoramni pogled prema čaršiji. Gledao sam u ruševine onoga što je ostalo od Olova. Sve je bilo izlupano, prevrnuto, tek kosturi od nekadašnjih stambenih objekata. Izgledala je kao veliki mrtvački sanduk, betonska podloga za otvoreni bazen, siva s nekim čudnim odsjajem, čak i u pomrčini, sada prazna, bespredmetna... Koliko sam samo dana, sedmica, mjeseci proveo tamo tokom ljeta?! Bilo je i nekoliko svjetiljki, izbijala je svjetlost kao trag života u čaršiji. I možda bi nekome izgledao apokaliptično taj prizor, nekome ko je na početku rata otišao na Zapad, ondje gdje nema rata, a ostale su slike onog prijeratnog gradića. Mene su dojmila ta svjetla, svakim danom ih je bilo sve više. Budila su mi optimizam. Gledao sam u planinske vijence što su se dodirivali baš kod Olova. Konjuh je bio slobodan. Zvijezda, najvećim dijelom, također. Priželjkivao sam dan kada će i sva ta sela s padina Romanije biti slobodna. Kada će se naša zastava s ljiljanima zavihoriti visoko. Baš poput one na releju, na najvišoj tački slobodarskog Vlašića.