Hodžićevo kapitalno istraživanje za razumijevanje bošnjačke nacije
Remek djelo sociologa i antropologa dr. Alije Hodžića „BITI NACIJOM - Od 'Turaka' do Bošnjaka: Zagrebački Bošnjaci, nakon svega“ izašlo je u Zagrebu 2019. godine. Nažalost, ovo kapitalno naučno istraživanje prešutjela je stručna bosanskohercegovačka javnost, napose ona s bošnjačkim prefiksom, a sedmični list „Stav“, u saradnji sa izdavačem Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba (suizdavač je bilo Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”) predstavlja je javnosti u jeku aktuelnih polemičkih stranputica na relaciji bošnjačka ili bosanska nacija – Bošnjak ili Bosanac.

Okupacijom Bosne i Hercegovine nastala je dugotrajna suprotstavljenost srpskih i hrvatskih nacionalnih težnji i postala polje djelovanja njihovih integralističkih nacionalnih ideologija. Oba su nacionalna pokreta djelovala s uvjerenjem da su posjednici Bosne i Hercegovine i da je njeno stanovništvo, nezavisno od vjeroispovijesti, srpsko, odnosno hrvatsko. U to su se uključila historiografija, lingvistika, filologija, folkloristika, političke stranke, udruženja građana, časopisi i novine, u Bosni i Hercegovini i izvan nje – sve u svemu, vrlo bogata i nacionalno-kulturna djelatnost i nacionalno-politička propaganda.

Tako, srednjovjekovnu su Bosnu ove nacionalne historiografije promatrale, kaže Nada Klajić (1989, str. 6), “kao hrvatski ili srpski privjesak”. Zbog ranijeg formiranja nacionalne svijesti srpska je nacionalna ideologija (propagirajući, od historiografije do novina, svesrpsku ideju o Bosni i Hercegovini) u početku imala određenu prednost; hrvatska je nacionalna ideologija ponavljala srpsku (stanovnici Bosne i Hercegovine su Hrvati), a “kada je ova teza naišla na žestoko protivljenje Srba, onda se utoliko upornije insistiralo na hrvatstvu muslimana. Propagirano je, pozivajući se na argumente iz arsenala pravaške ideologije, pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj i ujedinjenje hrvatskih zemalja u Monarhiji, a u duhu frankovačke politike poistovjećivani su interesi Habsburške dinastije i Hrvata”, što, kao “velikohrvatske težnje”, procjenjivano je od Kallayeve vlasti, “mada pretjerane, ne mogu, za razliku od velikosrpskih, postati opasnost za Monarhiju” (Juzbašić, 2002, 185-186).

U hrvatskoj historiografiji kreatori kroatiziranja srednjovjekovne Bosne su, prema Dubravku Lovrenoviću – 2013, Fran Milobar i Ivo Pilar, a njihovi nastavljači Josip Horvat, Filip Lukas i Dominik Mandić, “i tad i sad”, kaže, “prominentna imena historijske znanosti”.

Podugačak spisak hrvatskih nacionalnih ideologa i političara koji Bosnu i njeno stanovništvo smatraju hrvatskim mogao bi početi s Antom Starčevićem, nastavio bi se u donekle izmijenjenoj formi sa Stjepanom Radićem, a mogao bi se, kada se radi o shvatanju da su bosanskohercegovački muslimani Hrvati po nacionalnosti, završiti nekadašnjim zagrebačkim gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem. Od Starčevićevog cvijeća hrvatskog naroda, preko dvostrukog, državnog i narodnog, živog hrvatskog prava na Bosnu i Hercegovinu – s tim naslovom je Radić 1908. objavio brošuru koja je 1993. doživjela i reprint, pa do, 1968. od strane Holjevca, uključivanja iseljenih bosanskohercegovačkih muslimana, “Hrvata muslimana”, u Tursku kao dijela Hrvata izvan domovine. Kontinuirano, odnos prema bosanskim muslimanima – Bošnjacima “najutjecajnijeg dijela hrvatske politike, a to nije isto što i većinski dio”, kaže Ivo Banac – 1997., “ostao je na načelima izraženim u međuraću” (Kraljevina Jugoslavija) “i razdoblju NDH.

Sporovi oko jezika, njegovog naziva, standardizacije i veze s nacionalnošću na južnoslavenskom prostoru su nastali i prije okupacije, kada je Vuk Stefanović Karadžić, a nakon polemike s Bogoslavom Šulekom, 1861. godine u Vidovdanu, rezignirano (jer se to protivilo njegovom uvjerenju, u mladosti preuzetom od tadašnjih slavista) zaključio da “ako Hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu na razumu osnovnu diobu” (nacionalnu podjelu po narječjima po kojoj su štokavci Srbi, a čakavci Hrvati), “onda se za sud u ovom ništa drugo ne može učiniti, nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: ko je god zakona Grčkoga ili istočnoga onaj se makar gdje stanovao neće odreći Srpskog imena, a od onijeh koji su zakona Rimskoga neka kaže da je Hrvat koji god hoće”, a nastavljeni su tokom i nakon okupacije – sve do današnjih dana: radi li se o jednom jeziku, više njih i kako ih nazvati. Tako se npr.u mostarskoj Zori, 1896-1901, književnom časopisu koga su uređivali Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović i Anastasije Šola, “istočno-pravoslavni građani iz Mostara”, kako ih je u odobrenju za izlaženje časopisa nazvao Benjamin Kallay, pisanje Osman-Aziza, što je bilo umjetničko ime Mostaraca Ivana Milićevića i Osmana Nuri-Hadžića, u izdanjima Matice hrvatske, označili kao kroatiziranje muslimana, jezikom i pričom, jer su leksičkim izmjenama svoj jezik prilagodili zagrebačkom, tj. “da je jezik čisto zagrebački” i da, kako je u jednom tekstu u Letopisu Matice srpske napisao Svetozar Ćorović, likovi govore kao “usred bijeloga Zagreba” - Vervaet, 2013, str. 374.

Ovi autori su, u Beharu, 9/1908-1909, poricali “mogućnost postojanja treće nacionalnosti u Bosni, pored hrvatske i srpske: „Narod naš naime u Bosni i Hercegovini kao i naša braća preko Save i Dunava kao i ona preko Drine govore istim onim jezikom, kojim i mi pišemo, samo ga zovu dvojakim imenom. Prema tome postoje dvije književnosti, hrvatska i srpska. Književnici i saradnici koji preuzeše da uz promijenjeni i prošireni program izdaju Behar, broje se u hrvatske književnike i rade na polju hrvatske književnosti. S toga, a i jer trećem imenu pored hrvatskoga i srpskoga ne može biti mjesta, obnovljeni će Behar biti hrvatski list.” (Vervaet, 2013, str. 308).

Nije poznato da li su ovi autori sami obavljali spomenuto prilagođavanje ili je to djelo matičinih lektora. Alija Isaković je, komparirajući njihove zagrebačke tekstove i one objavljene u Bosni i Hercegovini, ustanovio određene leksičke razlike, a i sam će, u kontekstu problematiziranja nacionalizacije bosanskohercegovačkih muslimana, slično Ćoroviću, napisati da kod Alije Nametka “seljaci iz Rotimlje kod Stoca govore u dijaloškoj formi kroatizirane oblike koji djeluju nestvarno i komično” (Isaković, 1997, str. 179), dakle, u stolačkom kraju koji je sam Nametak nazvao “Toskanom štokavskog govora”, Peco, 1955.)

Prije okupacije, a i poslije nje, započela su i nastojanja oko izmjena tada, među stanovništvom, uobičajenih etničkih naziva za pripadnike pojedinih zajednica (turci, latini, hrišćani, odnosno pogrdno – balije, šokci, vlasi): 1863. godine grupa trgovaca u Sarajevu je formirala društvo s ciljem da širi srpsko ime iskorjenjivanjem naziva vlasi i ‘rišćani i njihovu zamjenu, tada u Bosni i Hercegovini, rjeđe upotrebljavanim nazivom Srbin, nazivom koji je, sada, trebao označiti ne vjersku, nego nacionalnu pripadnost, a 1867. godine je formirano, od strane nekih mlađih franjevaca, hrvatsko društvo koje se zalagalo da se umjesto naziva latin ili šokac koristi, u nacionalnom smislu, naziv Hrvat (Radušić, 2010). Muslimani su, pak, nazivani “turcima” (po “turskoj vjeri”), a oni sami su etničke Turke, da bi se od njih razlikovali, nazivali “Turkešima”. Sa službenim nazivom muhamedanci nisu bili zadovoljni, pa je taj, kroz javnu upotrebu vremenom i zamijenjen nazivom muslimani. Ovaj je, kao naziv religijske pripadnosti, ostao sve do danas. Sami sebe su nazivali različito, a u zavisnosti da li se radi o odnosu prema domaćem kršćanskom stanovništvu (razlika je bila vjerska) ili o drugim muslimanima Carstva (razlika je etnička ili regionalno-geografska).

Traženje oznake za posebnost muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovine, koje ujedno pokazuje i promjene – kako oni sami sebe percipiraju i kako ih percipiraju drugi, potrajalo je više od jednog stoljeća: od “Turaka” i muhamedanaca preko muslimana pa do Muslimana i Bošnjaka (naziv koji se i ranije upotrebljavao, ponekad za cjelokupno stanovništvo, a ponekad i samoimenovanjem bosanskih muslimana). Sva ova nastojanja oko imenovanja bila su dio političkih borbi u kojima su se oko pripadnosti bosanskohercegovačkog stanovništva međusobno sukobljavali nacionalni pokreti (nagoviješteni i prije okupacije, a sasvim razvijeni nakon nje – Hadžijahić, 1974), kako u Bosni i Hercegovini, tako i izvan nje. Samo imenovanje (kao da pri tom “jezik praznuje”, kaže Ludwig Wittgenstein – 1980, str. 55, te ga možemo zamisliti kao “nekakav značajan akt svesti, kao neko krštenje predmeta”) djelovalo je kao neka vrsta razrješenja.

Nastojanje austrougarske vlasti oko izgradnje bosanske nacije (s bosanskim jezikom) dalo je slabe rezultate, naišlo je i na aktivan i na pasivan otpor (prije svega kod srpskog i hrvatskog vodstva), te će, nakon dobivanja prosvjetne i vjerske autonomije, biti zamijenjeno nečim što će, mada u izmijenjenim okolnostima, sličiti onome što je i zatekla; bit će podržano tek od dijela bošnjačke inteligencije u nastajanju, koju je, pak, karakterizirala više ambivalentnost nego snaga i istrajnost. U “velikoj bosanskoj igri”, kako Ivo Banac (1995, str. 297-298) naziva srpska i hrvatska nastojanja oko prisvajanja Bosne (čija je Bosna), “proistekli su zahtjevi za ‘nacionalizacijom’ Muslimana, to jest za njihovim svrstavanjem u hrvatsku ili srpsku nacionalnost”.

Bošnjaštvo je naspram toga bilo “prvo obrambeno sredstvo ponosnih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta nekadašnjih njihovih kršćanskih podložnika.” A “budući da sva vrhovništva umiru dostojanstveno, smrtna pjesma Bošnjaku, koju je 1891.” (u prvom broju časopisa Bošnjak) “spjevao Safvet-beg Bašagić, sve uvaženiji muslimanski pjesnik veoma plemenita roda, glasila je ovako: ‘Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata’.

Tri godine poslije Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i deklarirani Hrvat.” (Započeo sa stihovima “…Znaj Bošnjače nije davno bilo,/ Sveg mi svijeta! Nema petnaest ljeta, / Kad u našoj zemlji ponositoj/ I junačkoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja pa do Brodskih vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroza svoje hire / Oba stranca k’o u svome šire / I još nešto, čemu oko vješto, / Hrabri ponos i srce junačko / Nadasve se začuditi mora: / Oba su gosta saletila, / Da nam otmu najsvjetlije blago / Naše ime ponosno i drago; / Eto hore, šećer razgovore!...”, ovaj je pjesnik “preporoditelj” nastavio pjevati o Bošnjacima; pjesmu Šta je Bošnjak započinje stihovima: “Šta je Bošnjak? Jedna mala grana / Velikoga stabla Slavijana /…Jedno ime slavno / Koje svijet poznaje odavno / Koje Beč i Budim potresaše / I Carigrad i Kosovo ravno”, a završava: “Deset puta – ne jednom umrijeće / Al bošnjaštva odreći se neće”.

Pjesmom Bošnjaci na Kosovu će, pak, veličati pobjedu Huseina Gradaščevića nad Turcima na Kosovu 1831. godine i osvetu za poraz koju su oni prije više vjekova nanijeli njegovoj slavenskoj braći Srbima: “…Od Bosne se kreće Zmaju/ Na Kosovo ravno polje / Rešid paša gdje ga čeka / Za ponosne Bosne prava / Da se s njima krvi, kolje, / Zmaj junački pred junacim / Na Kosovo ravno stupa / Jer osveta njega vuče / Da u krvi handžar kupa./ Ma da njega to stratište / Na sudbinu Srba sjeti / Ne požali za ognjište / Milo svoje umrijeti… Stade vriska / bijesnih Bošnjaka: / ‘stani, stani krvoloče kleti / Da sin oca, na sinu osveti!’…”)

Granica se podiže, prvo između Slavijana (Bošnjaci, Srbi, Hrvati) i Turaka (krvoloka kletih), a zatim, unutar Slavijana, između Bošnjaka, s jedne, i, s druge strane, Srba i Hrvata (dva stranca i gosta) koji, iz ove perspektive, iako to činjenice sasvim ne potvrđuju (jer je i prije okupacije bar dio, prije svega pravoslavnog stanovništva, gajio nacionalne osjećaje), nisu stanovnici Bosne i Hercegovine. Ali, u relativno kratkom periodu ovaj će pjesnik bošnjaštvo zamijeniti pravaštvom. Bošnjak će postati deklarirani Hrvat (poslije, nakon ranog pjesničkog perioda, bit će istaknuti prosvjetitelj – kao književnik, historičar, orijentalist i političar): ni neobično, ni iznenađujuće, jer nacionalna kristalizacija nije ni započela, pa je još i u prvoj polovici 20. stoljeća ambivalentnost obilježavala proces nacionaliziranja bosanskohercegovačkih muslimana.

I Osman Nuri-Hadžić će se nacionalno preorijentirati. On će se, kao svjedok i visoki upravni činovnik u Banjoj Luci, prikloniti Srbima, iz, kaže Hadžijahić (1977, str. 230), “moralnog saosjećanja sa progonjenim narodom” u vrijeme Prvog svjetskog rata. U procesu nacionaliziranja, procjenjuje Ivo Banac (1995, str. 300), među muslimanskim intelektualcima, kada se radi o njihovom nacionalnom samoprepoznavanju, broj onih “koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX. stoljeća premašio (je) broj onih koji su sebe držali Srbima, možda u omjeru deset prema jedan”, ali je “barem trećina” njih “i velika većina običnih Muslimana izbjegavala da bude zahvaćena bilo kojim procesom ‘nacionalizacije’”.

U vrijeme austrougarske vlasti, kada su se srpski i hrvatski nacionalizmi dobrim dijelom izgrađivali na uzajamnom negiranju, na naklonjenost prema hrvatskoj nacionalnoj ideologiji uticalo je hrvatsko nastavno osoblje u Bosni i Hercegovini, u “školi i drugim prosvjetnim medijima”, što je, drži Hadžijahić (1977, str. 216), mlade muslimane te orijentacije “odvajalo od širokih muslimanskih slojeva.” Srpskoj nacionalnoj ideologiji tada su bili posebno naklonjeni muslimanski stambolski đaci, hrvatstvu su, pak, najviše bili naklonjeni oni muslimanski intelektualci koji su studirali u Zagrebu i Beču (Hadžijahić, 1977), a starčevićanstvo je najviše privlačilo studente iz muslimanskih plemićkih porodica. Većina, nezahvaćena nacionaliziranjem, bez ostvarene autonomije u Osmanskom Carstvu i bez carstva čiji je kraj, kako u jednom intervjuu 1967. kaže Meša Selimović, bio “i kraj svega što su oni bili”, kao najzatvorenija zajednica zatvorenih bosanskohercegovačkih zajednica, muslimani su od kuće i porodice stvorili kult, a što će, s druge strane, poslužiti stvaranju “intenzivne intimne atmosfere, s neobično jakom osjećajnošću”, pa dodaje, “naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske.”

Kult “kuće i porodice” će, možda, posmatrano iz perspektive Clifforda Geertza, biti i najveća njihova zapreka u građenju vlastite nacionalnosti. Većina, “muslimanske mase, nagonski su osjećale da zahtjevi za njihovim nacionalnim određenjem – bilo na hrvatsku, bio na srpsku stranu – cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga što je hrvatsko-srpski spor bio neobično žestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin-Musliman značilo je zapravo biti anti-Hrvat, i obratno” (Banac, 1995, str. 300).

O AUTORU

Alija Hodžić osnovnu školu i gimnaziju završio je u Stocu, a studij sociologije i postdiplomski studij antropologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Na tom fakultetu je doktorirao iz područja sociologije. Za vrijeme studija, krajem 1960-ih, bio je član redakcije, a potom i glavni i odgovorni urednik lista Student. Nakon kratkotrajnog zaposlenja u domu za maloljetne delinkvente u Stocu zaposlio se u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, gdje se sve do penzioniranja pretežno bavio teorijskim i empirijskim istraživanjima iz područja ruralne sociologije, društvene strukture i kulture. Radove je objavljivao u znanstvenim studijama, knjigama, zbornicima i sociološkim časopisima. Kao koautor je objavio deset, a samostalno tri knjige: Selo kao izbor?, Tragovi pored puta – sociološki fragmenti o procesu modernizacije i Konoba u svjetskom kasinu – socioprostorno restrukturiranje postsocijalističke Hrvatske. Bio je angažiran u radu redakcija socioloških časopisa (Sociologija, Sociologija sela, Revija za sociologiju) i radu socioloških udruženja (Jugoslavensko udruženje za sociologiju i Sociološko društvo Hrvatske). Potkraj osamdesetih i na samom početku devedesetih, sluteći nadolazeću nesreću, angažirao se u radu više nevladinih organizacija. Živi u Zagrebu.