S uskog trećeg kata, između ulica toliko uskih da kroz njih ne prolazi svjetlost, odjekuje palestinska dječja pjesma. U izbjegličkom kampu Shatila (Bejrut) nekolicina učitelja i staratelja nastoji osigurati da djeca ne zaborave Palestinu. Zemlju koje se ne sjećaju jer je ne poznaju. “Svaki dan provodimo pola sata pričajući o Palestini jer ne želimo da zaborave da smo iz Palestine, a ne iz Libana. Volimo Liban, ali mi smo Palestinci i vratit ćemo se u svoju zemlju,” objašnjava Mariam Shamieh, odgojiteljica u vrtiću Beit Atfal as Sumud (Dječja kuća otpora). „Pjevamo i plešemo tradicionalne pjesme; stavljamo ih u video zapise o Palestini, pričamo im priče...”, dodaje ona u reportaži za El Mundo. 

Cilj je prenijeti im svoj identitet, osjećaj pripadnosti i privrženosti svojoj zemlji te čvrstinu da se odupru  sve dok želja za povratkom na tlo koje im je oduzeto ne postane stvarnost. Sve to u cjelini je ono što na arapskom jeziku znači riječ Sumud, otuda i naziv ove organizacije nastale 1976. godine.

Shamieh radi za nevladinu organizaciju od 1996. godine, ali smatra da je ovo najteža faza kroz koju je prošla. Rat u Gazi osjeća se i u Shatili, iako je daleko, “Osjećamo se bespomoćno. Osjećamo se slabo i beskorisno s obzirom na ono što se događa u Gazi. Željeli bismo biti tu da možemo pomoći i podržati one koji pate, učiniti nešto za njih. Osjećamo da ne možemo učiniti ništa izvana. Ne mogu ništa učiniti osim da naučim tu djecu da su Palestinci, odakle dolaze, da tamo imaju svoje domove i da će se vratiti u Palestinu”, kaže ova psihologinja.

Glas joj se guši u grlu i ona plače: “Ne mogu opisati ovaj osjećaj, ne mogu razumjeti kako mogu postojati ljudi koji ostaju ravnodušni gledajući kako ova djeca u Gazi ubijena, obezvrijeđena, ranjena ili pate od bolesti i infekcija... Kako ljudi mogu spavati?“

U učionici učenici komuniciraju sa svojom učiteljicom Samar Babi. “Djeca svaki dan na televiziji vide slike drugih mališana poput njih kako umiru u Gazi i slušaju svoje porodice, pa to odražavaju u svojim crtežima. Naslikajte izraelske avione i projektile na karti Palestine", kaže pokazujući njihove crteže. "Važno je da govore o onome što imaju unutra. Djeca također vide reakcije svojih roditelja i braće i sestara, vide ih na demonstracijama protiv rata u Gazi i bitno je da mogu razumjeti što se događa oko njih”, kaže Babi, koja je diplomirala matematiku.

Na jednom od zidova dječje sobe nacrtali su televizor s likom Waela al Dahduha, šefa dopisništva Al Jazeere iz Gaze, koji je u izraelskom bombardovanju izgubio cijelu porodicu – ženu, sina i kćer. Odjeven u svoj pancir jaknu i s lisicama na mikrofonu, postao je ikona ove djece u Shatili. Abu Hamzu, kako ga zovu, svi znaju po imenu ubijenog sina. Na drugom zidu nacrtali su stablo na čijim granama su mjesta porijekla u Palestini obitelji svake djece: Haifa, Amka, Yaffa, Majd al Krum, Tulkarem, Akka, Tabarieh... "Ova djeca se bore da dišu, igraju se, postoje ovdje u Libanu...”, kaže Shamieh, rodom iz ovog posljednjeg sela.

Shatila je izvor palestinskog sjećanja. Osnovao ga je 1949. Međunarodni odbor Crvenog križa u zapadnom Bejrutu za smještaj stotina izbjeglica koje su ondje stigle nakon Nakbe, koju Palestinci nazivaju katastrofom: protjerivanja oko 700.000 Palestinaca nakon stvaranja Države Izrael 1948. Oko 14.000 Palestinaca (drugi izvori kažu da ih ima i do 30.000) živi u ovom lavirintu sjenovitih hodnika iznad kojih je mreža isprepletenih kablova na samo jednom kvadratnom kilometru. Posljednjih godina Shatila je primila i druge raseljene osobe iz svijeta: sirijske izbjeglice koje bježe od građanskog rata, afričke i azijske imigrante, pa čak i Libance.

U nedostatku prostora, stambene zgrade mogu rasti samo prema gore, pokrivajući sunce. To je geto bez zidova, s diskretnim ulazima i izlazima; posljednjih godina nema kontrolnih tačaka koje zabranjuju prolaz. Ali Shatila – kao i ostali palestinski izbjeglički kampovi u Libanu, njih ukupno 17 – živi prema vlastitim zakonima jer libanska država zabranjuje Palestincima da posjeduju kuće.

Teorija da je njihov boravak u zemlji privremen, dvosjekli je mač jer nemaju najosnovnija prava. Na primjer, pravo na rad, osuđeni su na fizički i slabo plaćeni rad, čak i na izrabljivanje. Ne mogu postati advokati, inžinjeri ili arhitekti u Libanu. Palestinski odgajatelji, liječnici, medicinske sestre ili zubari mogu raditi samo unutar logora. (El Mundo)