“Dudaković je za sedam dana napravio čudo na Grmeču, praktički, razbio naš 2. krajiški korpus”, izjavio je to u jednom intervjuu general VRS-a Manojlo Milovanović. To čudo o kojem je govorio Milovanović plod je operativno-taktičke, u krajnosti i strateške umješnosti Štaba 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je na teslićkom, kupreškom, ali i vakufskom ratištu agresor trpio značajne gubitke uslijed koordiniranih napadnih operacija taktičkog i operativnog ranga, na najtežem bihaćkom ratištu ostale su slabije snage nakon debakla u ofanzivnim operacijama VRS-a. Tu prazninu nastalo razvlačenjem trupa i efektiva operacija “Grmeč '94” uspješno je eksploatirala stvorivši pretpostavke za prelazak i oslobađanje desne obale rijeke Une te istočnih i jugoistočnih prostora koje je agresor okupirao 1992. godine.
U toku odbrambeno-oslobodilačkog rata 1994. godina će ostati upamćena kao godina u kojoj su snage ARBiH ostvarile najznačajnije pobjede kako u ofanzivnim, tako i u defanzivnim dejstvima. Operacije kao najsloženiji vidovi izvođenja borbenih dejstava uz upotrebu raznih vidova i rodova vojske bile su više formalizirane kao ofanzive zbog intenziteta stalnih borbenih dejstava koja su se izvodila. U tom pogledu, rat u “bihaćkom džepu”, odnosno Krajini je tokom 1994. godine bio ispisan brilijantnim pobjedama u kojima je ostvaren čitav niz ciljeva.
Hronološki, u vrelim julskim danima 1994. godine slomljena je vojno-politička paradržavna tvorevina narodnog izdajnika i ratnog zločinca Fikreta Abdića u krunskoj operaciji “Sloboda '94”, pri čemu je 5. armijski korpus uspješno ovladao državnom granicom BiH s Republikom Hrvatskom. Abdićev san sazdan od magle raspršen je u višednevnim borbama za Pećigrad, pri čemu je 5. korpus uspio zarobiti značajan broj Abdićevih boraca te se snabdjeti s prijeko potrebnim ratnim sirovinama, materijalima i materijalno-tehničkim sredstvima koja su mu permanentno nedostajala. Nakon pada Pećigrada, okolna mjesta velikokladuške općine šapatom su pala u nezaustavljivom prodoru snaga 5. korpusa koje 4. augusta oslobađaju i Veliku Kladušu.
S druge strane bihaćkog ratišta vojni i politički vrh sada združenih snaga Vojske Republike srpske i Srpske vojske Krajine pokreće u septembru 1994. godine ofanzivnu operaciju operativno-taktičkog ranga “Breza '94”. Cilj ove operacije bio je pokušati “bužimskom gredom” iz pravca SAO Krajine prodrijeti u Bužim i Cazin te se spojiti sa snagama 15. ličkog korpusa SVK, pri čemu bi se slomila kičma 5. korpusu, dok bi bihaćki okrug bio razdijeljen na dva dijela. Odsudnom i fanatičnom odbranom snage 505. viteške brigade uspijevaju istrpjeti do tada neviđenu silinu ešaloniranih napada oklopno-mehanizovanih i pješadijskih jedinica uz strahovita granatiranja. Da bi nakon konsolidiranja i pregrupiranja snaga u kontraudaru povratili izgubljene teritorije i time u potpunosti poništile prethodne taktičke uspjehe na bužimskom ratištu. Južnije, odnosno na jugoistočnom dijelu bihaćkog okruga, tj. ratištu u okolini grada Bihaća te taktički najbitnijem objektu brda Grabež, vođena je aktivna odbrana uz svakodnevna borbena dejstva, pri čemu je pravac grmuško-srbljanskog platoa s Grabežom kao srpskim bastionom svakodnevno bio meta strahovitih granatiranja, kao i sam grad Bihać.
Upravo će u oktobru 1994. godine general Dudaković izvođenjem aktivnih borbenih dejstava na Grabežu u okviru napadnog plana “Galeb” uočiti određene manjkavosti i potencijalne nedostatke u odbrani agresora. Naime, jedinice 501. slavne brdske brigade 18. oktobra 1994. godine u sadejstvu s 503. slavnom brdskom brigadom započele su s taktičkim napadnim dejstvima s ciljem osvajanja boljih taktičkih pozicija za buduća napredovanja na Grabežu. Tom prilikom neprijatelj je, ne očekujući da su snage 5. korpusa spremne nakon teških i iznurujućih borbi izvesti operaciju čak i taktičkog ranga, potpuno iznenađen u paničnom bijegu izgubio dobro utvrđene linije na Grabežu. Obavještajnom analizom, presretanjem radioporuka te ispitivanjem zarobljenih boraca u nedavnim borbama na Grabežu utvrđeno je da su snage 2. krajiškog korpusa VRS-a razvučene do krajnjih granica uslijed dezertiranja, neodazivanja vojnoj službi kod obveznika, ali i detaširanjem jedinica iz ovog korpusa na teslićko, kupreško, gradačačko te vakufsko ratište s ciljem konsolidacije uslijed uspješnih operacija jedinica ARBiH.
Generalu (tada brigadnom) Dudakoviću posebno je konjukturna okolnost bila nedostatak municije i pogonskog goriva kod neprijateljske snage koja je počela jedinice po prednjem kraju popunjavati ljudstvom trećeg poziva starosne dobi preko 50 godina te sastava Civilne zaštite ili maloljetnicima bez adekvatne obuke. Nepripremljenosti jedinica VRS-a na grmuško-srbljanskom platou i Grabežu dodatno su otežavale sve skromnije zalihe materijalno-tehničkih sredstava, ali i odsustvo rezervnih i interventnih snaga u pozadini te pripremljenim rezervnim položajima. Kao odmazda za uspješne napadne taktičke pomake na grmuško-srbljanskom platou, VRS je započeo s kampanjom taktičkog granatiranja najsnažnijeg intenziteta po prednjem kraju, komunikacijama, ali i po dubini slobodne teritorije s oruđima sve većih kalibara uz upotrebu taktičkih raketa. Upravo su ta granatiranja bila impetus Štabu 5. armijskog korpusa da započne planiranje ofanzivne operacije koja bi za cilj imala oslobađanje okupiranih teritorija, pri čemu bi dalekometnom artiljerijom agresoru bilo onemogućeno granatirati grad Bihać (s teritorije pod kontrolom VRS-a) i komunikacije u okrugu.
Prema procjenama Štaba 5. korpusa, operacija “Grmeč '94” je po sekvencama trebala imati tri faze, pri čemu se formiranjem dvije taktičke grupe trebalo ovladati desnom obale rijeke Une te prodrijeti na jugu do Ljutočke doline, a na istoku osloboditi grad Bosanska Krupa te ovladati što povoljnijim položajima za odbranu novoosvojenih pozicija na vijencima planine Grmeč. Za potrebe operacije formiraju se dvije taktičke grupe, TG-1 (čete iz: 511. slavne, 503. slavne, 517. oslobodilačka i 1. Bosanske oslobodilačke) i TG-2 (čete iz: 502. viteške i 501. slavne). S druge strane, u inicijalnoj fazi operacije na strani VRS-a su se nalazile 2. KK: 3. petrovačka brigada, 17. ključka, 1. drvarska, 9. grahovska i 15. bihaćka; te iz 1. KK: 6. sanska i 1. novigradska brigada. S državne granice s Republikom Hrvatskom se računalo na jedinice 39. banijskog, 21. kordunskog i 15. ličkog korpusa, iz čijeg će sastava u etapama operacije svoje učešće uzeti 103. lapačka brigada.
Opći pravci za obje taktičke grupe glavni pravac: Grabež – Hrgar – Dubovsko i Lohovska brda – Ripač – Vrtoče i pomoćni pravac: Dubovsko – Orašac – Kulen-Vakuf. S tim da bi se u drugoj etapi s jačom borbenom grupom (snage ojačanog bataljona) forsirala Una s ciljem da se sa sjevera zaobiđe Bosanska Krupa te obuhvatnim manevrom sa sjevera desantovanim trupama iz mostobrana i grupe brigada Sjever s juga zatvori sam grad u obruč uništavajući pritom pozadnicu 11. krupske brigade. U drugoj fazi dodatni pravac koji se uvodi jeste krupski pravac: Grmuša – Veliki Radić – Bosanska Krupa – u duž vijenca planine Grmeč. Artiljerijsku potporu jedinicama u napadu pružali su artiljerci iz Mješovitog artiljerijskog diviziona, s tim da je pojačano i elektronsko izviđanje i ometanje radiokomunikacija protivnika.
Operacija “Grmeč '94” je u operativnom i taktičkom smislu započela 24. oktobra 1994. godine u 12 sati, pri čemu je prvi udar u potpunosti anhilirao snage neprijatelja na prednjem kraju. Sistem snabdijevanja i rezerve kod neprijatelja kao i sistem veze u potpunosti su zakazali, a zbog nepostojanja rezervi, položaji i otporne tačke protivnika brzo su dovedene u okruženje ili poluokruženje, da bi na koncu bile uništene. Na južnom pravcu TG-2 primarni je cilj bilo ovladati kasarnom Grabež iz koje je neprijatelj nemilosrdno granatirao grad Bihać i položaje 5. korpusa. Drugog dana operacije 25. oktobra snage 502. viteške u 7:00 osvajaju kasarnu Grabež, pri čemu su zaplijenjena značajna materijalno-tehnička sredstva, dok s druge strane komanda 2. KK je u rasulu jednako kao i njeni trupni komandanti i vojnici koji bezglavo bježe. Tokom drugog dana operacije snage 5. korpusa napreduju do linije Grmuša – Novakovići – Jankov Vrh – Drenovo Tijesno – Turski Kozjen – Volarica, pri čemu je u dan i po aktivnih borbenih dejstava oslobođeno 60 kilometara kvadratnih. Uočivši neodoljivu i euforičnu udarnu snagu jedinica 5. korpusa, snage 2. KK uništavaju preventivno značajna skladišta opreme i ratnog materijala i u noći 25. oktobra evakuiraju stanovništvo, pri čemu cijela 15. bihaćka brigada napušta položaj i odlazi iza položaja 103. lapačke brigade (RH). Koliko je situacija u komandi 2. KK bila haotična, svjedoči i posjeta Radovana Karadžića Bosanskom Petrovcu 25. oktobra. U svojoj je posjeti zaprijetio streljačkim vodom onima koji neprijatelju okrenu leđa.
Štab 5. korpusa u toku prva dva dana operacije “Grmeč '94” uočio je znakovite manjkavosti na planu operativnog izvođenja borbenih dejstava, pri čemu je 502. viteškoj brigadi, koja je svakako imala najzahtjevniji pravac napada, dodan još jedan pravac: Gorjevac – Jadovičke Uvale – Turske Vode – Suvaja. Dalekosežno, ovime je ovoj brigadi, koja je svakako imala najzahtjevniji teren za savladavanje, dodan zadatak koji će teško moći s postojećim efektivima ostvariti. S druge strane, lijevo krilo 502. viteškoj činila je 501. slavna, koja je dobila nove pravce nastupanja u kojima se nastoji zaobići planina Grmeč. Za čitaoce je bitno pojasniti prirodu ovih odluka generala Dudakovića i načelnika Štaba Selmanovića.
Potreba da se mijenjaju pravci nastupanja jedinica ponukana je proširenjem fronta iz sata u sat borbe, pri čemu bi novoformirane linije trebalo popunjavati jer se front progresivno povećavao po širini. S druge strane, upustiti se u vrletni pejzaž planine Grmeč, koju je neprijatelj za dvije godine rata upoznao filigranski, nije dolazilo u obzir i jednostavno bi razvuklo ljudstvo tako da se ne bi mogla formirati jedinstvena linija na prednjem kraju. Međutim, upravo će mimoilaženje Grmeča i nedovoljno pretresanje terena imati strahovite posljedice na dalji tok operacije. U kontekstu proširenja napadnih pravaca 502. viteške brigade razlog je jednostavan jer u ovoj operaciji (kao u većini drugih) 5. korpus nije imao drugi ešalon koji bi mogao uvesti kako bi kontinuirano kao valjak nastavio s postignutih pozicija prvog ešalona.
Uzimajući u obzir sve izazove, komanda 5. korpusa 26. oktobra izdaje novo naređenje, prema novom naređenju u borbu se na pravcima taktičkih grupa 1 i 2 uvode i tenkovske jedinice kako bi se pospješilo napredovanje jedinica na prednjem kraju koje su ostvarile dublje prodore u protivnikovu pozadinu. Do kraja trećeg dana operacije oslobođeno je već 160 kvadratnih kilometara, pri čemu se zarobljena oprema povećava, a najznačajnija zarobljavanja jesu tenkovi od tehnike, ali prije svega municija koja polako nestaje.
Prema izvještajima koji su dolazili od graničnih jedinica na zapadnom i sjeveroistočnom kraju bihaćkog okruga, jedinice SVK, pojačane s trupama prognanog Abdića, koncentriraju se uz granicu, pri čemu se može svaki dan očekivati udar u zapadni bok 5. korpusa. Do kraja 27. oktobra oslobođena teritorija iznosi 230 kilometara kvadratnih, ali je cijena tog uspjeha 66 pripadnika 5. korpusa izbačenih iz stroja, od čega je 10 poginulih. Međutim, ključne odluke i događaji kao i kulminacija operacije “Grmeč '94” će se odigrati 28. oktobra, kada s posljednjim atomima premorenih snaga na svim pravcima jedinice 5. korpusa kreću u odlučujući napad. Tokom 27. oktobra je postignuta linija Mali Radić – Velika Glavica – Orašje – Brda, pri čemu je bitno istaći da će 28. oktobra snage 5. korpusa uspjeti osvojiti dodatnih 40 kilometara kvadratnih. Međutim, sada kada su snage 501. slavne ušle u Kulen-Vakuf i Orašac, zbog rastegnutosti fronta i manjka ljudstva, prekida se fizički kontakt s lijevim susjedom, tj. 502. viteškom brigadom. S druge strane, izmorena 502. brigada trpi strašne napade neprijatelja, koji je ojačan mehanizovanim četama iz SAO Krajine, koje su zapravo u Kulen-Vakufu branile Donji Lapac i ostale okupirane gradove u Republici Hrvatskoj. Do izražaja dolazi manjak materijalno-tehničkih sredstava koja, iako zarobljena u značajnim količinama, sve više postaju problem za snabdijevanje s obzirom na to da će se tokom cijele operacije potrošiti preko 1.000 minobacačkih mina, ali i oko 140.000 metaka kalibra 7,62.
Sjevernije, na krupskom ratištu snage s fronta iz sastava 511, 503. i 1. bosansko-brdske brigade su zaustavljene i očekuje se forsiranje Une, pri čemu bi se razvukla odbrana grada Krupe i prišlo mu se s unskog mostobrana i s južnog dijela grada, odakle su nadirale jedinice 5. korpusa. U potpunosti 30. oktobra premorene i sve slabije snabdjevene jedinice 5. korpusa obustavile su ofanzivna dejstva na pravcima prema Orašcu i Vakufu, pri čemu se na grmuško-krupskom pravcu neprijatelj dobro utvrdio i uz pomoć snažne artiljerije izvodio čak aktivna borbena dejstva. Iako su uz najteže okolnosti nabujale Une snage 505. viteške uspjele forsirati Unu i do 31. oktobra proširiti mostobran snagom ojačanog bataljona, grad Krupa se ipak nije mogao osloboditi te će te snage na mostobranu trpjeti strahovite gubitke kako neprijatelj bude počeo s dopremanjem tehnike i jedinica iz drugih dijelova BiH planirajući kontraudar prema Bihaću.
Jedan od najvećih pruskih vojnih mislilaca Helmuth von Moltke je izjavio: “Svaki operativni plan može pokriti tek prvi susret s glavninom neprijateljskih snaga. Samo amateri misle kako je tekuća kampanja dio nekog prvobitnog plana, koji se sistemski i do posljednjeg detalja ispunjava sve dok ne postigne zamišljeni cilj.” Upravo je tako i operacija “Grmeč '94” imala u svakoj od etapa promjene koje nisu u inicijalnim promišljanjima uzimane u obzir. Za potrebe analize, efekte koji će kreirati ocjenu operacije možemo podijeliti na: vojne, političke i psihološke.
Vojni efekti postignuti operacijom “Grmeč '94”: 5. korpus pokazuje sposobnost da iz aktivnih borbenih dejstava i vođenja taktičkih bojeva uglavnom defanzivnog karaktera planira i izvodi operaciju operativnog ranga; komanda 5. korpusa je za operaciju predviđala 10 dana, dok su ciljevi s izuzetkom postignuti za četiri dana, za potrebe operacije 5. korpus je obavještajnim kanalima neprijatelju odaslao poruku da je formirao 516. brigadu, koja je upućena na velikokladuško ratište, što je bila varka operativnog maskiranja; u operaciji prvi put snage ARBiH izvode desant i forsirajući rijeku formiraju mostobran sa zanemarivim plovilima koja su improvizirana, ubacivši ojačani bataljon u pozadinu protivnika i kao jedan od najvažnijih vojnih efekata jeste praktično pripremanje podoficirskog i oficirskog kadra 5. korpusa da izvodi operacije strateškog i operativnog ranga.
Politički efekti operacije: poražene snage narodnog izdajnika i ratnog zločinca Fikreta Abdića dobijaju na značaju u periodu kada su poražene jer se tek tada uočava njihova važnost za razvlačenje 5. korpusa, vojni posmatrači i uopće javnost je iznenađena sposobnostima koje je pokazala ARBiH u toku veoma teškog perioda dvostruke izdaje i izuzetno kompleksne situacije na terenu, dalje ovom operacijom su (iako nerado) snage VRS-a i SVK primorane na saradnju s ciljem spašavanja dostignutih položaja pred nadirućim 5. korpusom.
Psihološki efekti operacije su zapravo ključni s obzirom na to da se uz taktičku i operativnu pobjedu 5. korpusa u narodu koji se saživio sa svojim korpusom i armijom javlja ponos i krajiški prkos da se ipak bihaćki džep može i mora odbraniti te da Krajišnici znaju kako udariti. Međutim, uspjeh operacije bio bi i veći da su snage 5. korpusa mogle staviti pod kontrolu planinu Grmeč, s koje su joj diverzantske grupe neprijatelja permanentno ugrožavale bokove i presretale kolone i dopremanja, dok se na drugom pravcu brigadama TG-1 dao zadatak koji s postojećim ljudstvom i uz loše taktičko pozicioniranje nisu mogli izvršiti.
Suma sumarum, iako je operacija rezultirala konsolidacijom i krajiških korpusa VRS-a i kontraofanzivom “Štit '94” s ciljem povratka na Unu, ali i aktiviranjem Abdićevih snaga na kladuškom pravcu, 5. korpus na čelu s Vihorom je demonstrirao kako će izgledati rat onog trenutka kada ne budu imali neprijatelja na leđima oličenog u paravojnim formacijama Abdića te SAO Krajine. Prema tome, uvertira za operaciju “Sana '95” je zapravo grmečka kampanja u kojoj su stečena znanja ključna za odbranu Bihaća u najtežim trenucima zime 1994. godine, ali i oslobodilačke renesanse u jesen 1995. godine.
