Aiša Purak rođena je u Željeznom Polju kod Žepča. Bila je prva djevojčica iz Željeznog Polja koja je upisala i uspješno završila Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, čime je otvorila vrata mnogim drugim djevojkama iz Željeznog Polja da krenu njenim stazama i daju veliki doprinos svojoj zajednici.
Na početku svoje vjeroučiteljske karijere radila je u Tuzli, a zbog Agresije na Bosnu i Hercegovinu, s porodicom je otišla u Austriju, potom u Njemačku, u kojoj je boravila sedam godina, da bi u konačnici došla u Rochester, grad u američkoj saveznoj državi New York, gdje počinje volonterski rad s Bošnjacima, prvenstveno ženama i djecom. Aiša Purak uključuje se i u međureligijske dijaloge u Rochesteru, te govori o islamu i muhadžirima na javnim tribinama, fakultetima i u crkvama.
U maju 2003. godine uspješno završava dvije godine Monroe Community Collegea, u oblasti kompjuterskih tehnologija, a 2009. godine stječe zvanje bakalaureata na državnom fakultetu The College at Brockport, State University of New York. U decembru 2016. godine stječe zvanje magistra u oblasti historije, isto na državnom univerzitetu State University of New York.
U martu 2017. godine objavila svoju prvu knjigu pod naslovom Bosnian Immigrants: Opportunities and Challenges, koja predstavlja pionirski rad na polju istraživanja bošnjačkih migranata u Sjedinjenim Američkim Državama. Svoju drugu knjigu pod nazivom Iz mog ugla objavila je 2018. godine, dok je njena treċa knjiga Muallime Sjeverne Amerike iz štampe izašla ove, 2021. godine.
STAV: Do sada ste objavili tri knjige, o čemu se govori u njima?
PURAK: Uz sve porodične obaveze i volonterski aktivizam, nisam odustajala od vlastitog akademskog usavršavanja. Nakon što mi je moj profesor i mentor dr. Salahuddin Malik odobrio temu magistarskog rada pod nazivom Bosnian Immigrants: Bosnian Immigrants: Opportunities and Challenges, počela sam s intervjuima s našim muhadžirima koji žive u Rochesteru. Napravila sam intervjue sa 100 osoba različitih godina, dobi i obrazovanja. Nakon dugog upornog rada i pisanja, uspjela sam napisati magistarski rad i konačnu verziju predati dr. Maliku. Rad sam predala kasno poslijepodne, da bi me dr. Malik nazvao ujutro rano i rekao da je oduševljen te da nije prestao čitati moj rad do pred zoru, dok ga nije završio. I odmah mi savjetovao da moram svoj magistarski rad da objavim u formi knjige i da ċe mi on pomoći oko realizacije tog projekta. I tako je i bilo. Knjiga govori o migracijama Bošnjaka u Ameriku i iskušenjima kroz koje su prolazili na tom putu te o izazovima početka novog života. Satkana je od razgovora s pojedincima koji su željeli da njihova svjedočenja o ratnim strahotama budu zabilježena i otrgnuta od zaborava.
Knjiga Iz mog ugla je zbir mojih tekstova objavljenih u raznim javnim informativnim kanalima kao i novih neobjavljenih tekstova. Tekstovi obrađuju spektar aktuelnih tema vezanih za historijat Bošnjaka u Americi, historijat migracije u Sjedinjenim Državama. Zatim se dotiče pitanja “slavljenja Nove godine” s aspekta islama, tema “pokrivanje žena”, “obrezivanje žena”. Tu je i nekoliko tekstova o mojim posjetama bošnjačkim džematima u Americi. Ovo su samo neke od tema objavljenih o ovoj knjizi.
Treća knjiga, ona pod naslovom Muallime Sjeverne Amerike, koja je objavljena ove godine, govori o muallimama Sjeverne Amerike, njihovim kratkim biografijama, aktivnostima te uglavnom volonterskom radu pri džematima. U radu s muallimama Sjeverne Amerike, ali i ostalim Bošnjakinjama, trudila sam se da prenesem svoje skupo stečeno znanje i iskustvo te da im budem smjernica ka napretku i prosperitetu. U ovoj knjizi sam željela da zabilježim, zapišem i ukažem na iskušenja na koje nailaze muallime u Americi i ponudila moguća rješenja. Iskreno se nadam da će moja ljubav prema mojoj vjeri islamu, bosanskom jeziku te velikodušno prenošenje dugo godina stjecanog znanja i iskustva motivirati i druge muallime da rade onoliko koliko mogu i prenose znanja na one sestre u islamu koje žele učiti o svom identitetu. Također, nadam se da će moja otvorenost i nesebičnost uključivanja svih zainteresovanih muallima, ali i svih ostalih Bošnjakinja u projekte koje organiziram motivirati i podučiti i druge muallime kao i sve ostale Bošnjakinje koje su na pozicijama da otvaraju vrata i prave prostora za druge, mlađe naraštaje, kako bismo se oslobodili kulture sebičnosti i učile se da budemo podrška jedna drugoj i mentori mlađim generacijama.
STAV: Šta Vas je ponukalo da napišete knjigu o muallimama Sjeverne Amerike?
PURAK: Glavni razlog pisanja knjige o muallimama Sjeverne Amerike jeste da zabilježim i u jednu knjigu sakupim kratke biografije muallima koje su svoj novi dom našle u Sjevernoj Americi. Iako veliki broj muallima nije, iz različitih razloga, želio biti dijelom ove knjige, ipak oko 40 muallima pristalo je na ovaj projekt. Ova knjiga nije napisana otvoreno i bez cenzure, onako kako bi jedna historičarka trebala pisati, ali ipak mislim da će, i pored svih ograničenja i nedostataka, ostati kao vrijedan historijski zapis o ovoj grupaciji Bošnjakinja koje žive u Americi od 1992. pa sve do 2021. godine.
Ukratko napisano, život muallima u Americi ili generalno nije lahak. Na njima su veliki tereti i obaveze. Od momenta kada upišu medresu, bilo svojom ili roditeljskom voljom, njihovi životi permanentno su promijenjeni. One postaju javne ličnosti, na meti su svima, ali bez ikakvog stvarnog benefita. Inače, završiti medresu i biti muallima, što je i glavna tema ove knjige, prestižna je, ali i odgovorna titula koju najbolje osjeća i razumije svaka svršenica medrese. To je titula koja je, za naš svijet, simbol i sinonim islama. Zato, možda, naš narod s pravom u svršenicama medrese i imamima želi vidjeti hodajući islam, uzorite djevojke i mladiće s divnim i primjernim ahlakom. Željeli to ili ne, onog momenta kad smo krenule u medresu, mi smo označene i odabrane, sa svim privilegijama i obavezama koje medresa nosi sa sobom.
Označene u smislu da će nas svijet ma gdje živjeli uvijek gledati kao simbol islama, a i da smo obavezne nositi breme vjere, da budemo našem narodu pri ruci, da ih vodimo, učimo i podučavamo vjeri, svejedno da li za to bili plaćeni ili ne. Tako, istine radi i da se historijski zabilježi, do aprila 2021. godine u Americi nije uposlena nijedna muallima na nivou džemata, niti na nivou samog vrha Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike. Nekoliko muallima podučava djecu vikendom i za to im njihovi džemati daju materijalnu nadoknadu, ali ništa više od toga.
STAV: Kako izgleda život u dijaspori iz ugla muallime?
PURAK: Po dolasku u Ameriku, prvih nekoliko godina mi je proletjelo kao kratak, ali mučan san. Nakon četiri godine boravka u Americi, uspjela sam nekako da odem za Bosnu i Hercegovinu. Svaki Bošnjak ima svoju verziju priče o životu u dijaspori. Ja sam doživjela renesansu u Americi. Uspjela sam završiti magistarski studij. Napisala i objavila tri knjige. Četvrta će uskoro biti gotova. Obišla 35 bošnjačkih džemata u Americi. Držala govore na univerzitetima i crkvama o Bosni i Hercegovini i agresiji na naš nevini narod. Organizovala mnoge humanitarne akcije za gradnju puteva u mom rodnom mjestu.
Amerika mi je pružila puno mogućnosti koje sam objeručke prihvatila. Nažalost, ima mnogo propusta koje nisam znala na vrijeme ispravno odraditi. Jedan od tih jeste i moj nedovoljan rad s našim mladim djevojkama, omladinkama. Radila sam mnogo s našim Bošnjakinjama, ali nisam imala sluha da poradim više s našom ženskom omladinom. Mogla sam više imati predavanja samo za njih, pisati više o njima, snimati predavanja itd.
STAV: Kakav je položaj Bošnjaka u Sjevernoj Americi?
PURAK: Bošnjaci u Americi važe za izuzetno marljive i progresivne ljude. Ova grupacija migranata je u Americi za kratko vrijeme postigla gotovo nemoguće ekonomske i edukativne rezultate. Savladali su engleski jezik za potrebe poslova na kojima rade. Završili su razne kurseve, koledže, univerzitete, a mnogo ih je magistriralo i doktoriralo u svojim poljima. Neki su se okušali i u politici, dok ih je dobar dio pokrenuo privatne kompanije. Veliki broj Bošnjaka posjeduje jednu, a nemali broj i po dvije ili više kuća i automobila. Ukratko rečeno, većina naših muhadžira je ostvarila američki san o posjedovanju vlastite kuće i automobila. Međutim, postoji i druga strana medalje. Američka ekonomska moć slabi.
Inflacija je svakim danom sve veća. Dosta našeg naroda je ostalo bez posla. Mnoge kuće i automobili su kupljeni na kredit. Kamata na dugovima za školovanje se gomila. Plate, niti godišnja zarada se ne poveċavaju. Zdravstveno osiguranje je preskupo i mnogo naših Bošnjaka nema nikakvog osiguranja. Penzioni sistem je izuzetno loše organizovan. Ovo su samo neki od izazova s kojima se susreću Bošnjaci Amerike. Pored svih ovih problema, nažalost, još veċi problem je što su Bošnjaci izgubili međusobnu komunikaciju. Nastala je velika netrpeljivost i razdor među nama. Naši džemati, koji su bili jezgro našeg zajedništva, snage i okupljanja, ostali su pusti. Čak i prije ove pandemije.
STAV: Kakav je odnos između Bosne i Hercegovine i iseljeništva u SAD?
PURAK: Kada razgovaramo s našim muhadžirima i kada sam im postavljala pitanje o Bosni i Hercegovini, a posebno našim političarima, gotovo bez izuzetka su odgovarali da “oni znaju za dijasporu samo kad im treba pomoć od dijaspore”. Mislim da je rukovodstvo u Bosni i Hercegovini, kako političko, tako i vjersko, propustilo historijsku priliku da konstruktivno i u obostranu korist sarađuje s dijasporom. Svakako da smo mi jedan narod, s istim jezikom, vjerom i kulturom, ali je nama u dijaspori omogućeno da idemo na najbolje svjetske univerzitete, što je prije rata bila privilegija samo najmoćnijih u bivšoj Jugoslaviji.
Mnogo mladih patriota je pričekivalo ili pokušavalo da se stavi u službu svojoj državi, ali naši u Bosni i Hercegovini nisu imali sluha za njih. Bilo zbog svoje kratkovidnosti, bilo zbog ljubomore, bilo zbog nepotizma. Bilo kako bilo, kapacitet dijaspore nije adekvatno iskorišten. Kako ekonomski, tako i intelektualno.
STAV: Kako mlade generacije koje odrastaju u Sjedinjenim Američkim Državama gledaju na porijeklo svojih roditelja koji su iz Bosne i Hercegovine?
PURAK: Kad je riječ o mlađoj generaciji, stanje je sasvim drugačije nego u slučaju njihovih roditelja. Oni koji su došli u ranom djetinjstvu ili su rođeni ovdje ne posjeduju emocionalnu konekciju s Bosnom i Hercegovinom niti bosanskim jezikom, kulturom, vjerom. Veliki broj omladine se već uveliko asimilirao u takozvani “američki lonac”. Jedan dio mladih ne želi da ima bilo kakvu vezu sa svojim korijenima pa se dešavaju bježanja djece od svojih roditelja kako bi mogli živjeti “slobodan život” američke omladine. Pored navedenog, mladi su izloženi drogama i opijatima, a vanbračne zajednice su česta pojava. Moto američkog života kod mladih jeste zabava, tako da primjećujem taj trend i među našim mladima. Pa čak i starijom generacijom. Fotografije po društvenim medijima koje postavlja naša omladina su pune zabave, a sve manje prosperitetnih aktivnosti.
Posebna zabrinutost jeste njihovo nepoznavanje bosanskog jezika, odvojenost od vjere i gotovo nikakva konekcija s Bosnom i Hercegovinom. Dok na jednoj strani imamo mlade Bošnjake i Bošnjakinje koji vole, govore, pišu i promovišu Bosnu i Hercegovinu, na drugoj strani veliki dio naše omladine gleda na svoje korijene sa stidom, kao na trećerazrednu zemlju.
STAV: Šta kažu Amerikanci kada im spomenete Bosnu i Hercegovinu?
PURAK: Na početku mog dolaska u Ameriku, dok su snimci iz ratom napaćene Bosne i Hercegovine ponekad prikazivani u američkim vijestima, oni su i imali veliku dozu empatije prema nama. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, tako je i amnezija zavladala američkim narodom. Većina Amerikanaca, nažalost, i ne zna gdje se Bosna i Hercegovina nalazi.
STAV: Šta Bosna i Hercegovina može očekivati od Joea Bidena, predsjednika SAD?
STAV: Ne puno, gotovo ništa. Zdravlje i utjecaj predsjednika Joea Bidena slabe iz dana u dan. Uz to, državne institucije kao i ekonomija slabe iz dana u dan. Inflacija je sve veća i cijene se gotovo dnevno mijenjaju. Izazovi s Kinom ne prestaju. Rusija svakako ne igra po tonu Amerike, što dodatno umanjuje utjecaj njegove administracije. Amerika će pokušati zadržati bar neki utjecaj na Balkanu kako bi sačuvala obraz, mada će utjecaj Rusije i Kine bivati sve veći na Balkanu, a tako i u Bosni i Hercegovini. Joe Biden, dok je bio mlađi, volio je Bosnu i Hercegovinu te se zalagao za njen opstanak i prosperitet. Nažalost, situacija za Bidenovu administraciju nije nimalo povoljna. Ako bi Joe Biden bio smijenjen prije isteka predsjedničkog mandata zbog zdravstvenog stanja, Kamala Harris bi postala predsjednica Sjedinjenih Američkih Država, a ja ne polažem velike nade u njenu zainteresovanost za Bosnu i Hercegovinu, tako da je dobro da otvaramo i druga vrata komunikacije i da “ne stavljamo sva jaja u jednu košaru”.
