Približavanje nekim datumima pokatkad neočekivano dozove sjećanja na događaje i ljude koji su u ratu svojom hrabrošću u nama ostavili dubok trag. Za mnoge od nas 25. mart datum je prisjećanja na veliku pobjedu i stavljanja novooslobođene teritorije pod kontrolu Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Naše snage, u koje su bile uključene gotovo sve posebne, specijalne i elitne jedinice, nezadrživo 18. marta 1995. godine otkidaju komad po komad Majevice, koja je bila pod kontrolom agresora. Gube “Karadžićevi ratnici” kotu za kotom, a jedino što uspijevaju uraditi u svom tom gubitničkom raspoloženju jeste granatiranje najbližih sela podno Majevice i, naravno, same Tuzle. U ovim će se napadima Armije Republike Bosne i Hercegovine pokazati to da velikosrpske snage nisu više ni za polovinu naoružane i jake kao u prethodne dvije ratne godine. Takva naša saznanja potvrđivali su zarobljeni agresorski vojnici na koti Lisača koji su nakon predaje svojim iskazima i izgledom izazivali nevjericu među pripadnicima naše Armije. Ovi zarobljeni “Karadžićevi poslušnici”, bradati, prljavi, u poderanim SMB uniformama, ličili su na sve osim na nekakvu vojsku kakvom su se predstavljali.

Uporedo s našim pripremama i početkom napada na Majevicu kreću i pripreme za ofanzivu u zoni odgovornosti Trećeg korpusa Armije Bosne i Hercegovine. U toku napredovanja u zoni Drugog korpusa agresori dovode brojna pojačanja, ali razvučeni na dva fronta, gube 20. marta 1995. godine repetitor na Vlašiću. Pod zapovjedništvom generala Mehmeda Alagića snage Trećeg korpusa zauzimaju repetitor i 22. marta ovladavaju cijelim vlašićkim platoom. Tim se akcijama naša dva korpusa smanjuje i jak pritisak agresorskih snaga na Bihać.

Ratni zločinac Radovan Karadžić naređuje 24. marta javno, na televiziji, potpunu mobilizaciju i prebacivanje jedinica takozvane VRS na Majevicu u cilju zaustavljanja naše ofanzive.

U kontranapadu naših trupa, Izviđačko-diverzantska jedinica “Spajderi”, potpomognuta nekim drugim jedinicama Drugog korpusa, zauzima još jednu stratešku tačku, kotu 903, poznatiju kao Konjic.

Na ovom dijelu Majevice sutradan započinju konstantni napadi na naše linije. Ojačani Drugom tuzlanskom brigadom i nekim od bataljona 204. brigade, uspijevamo ih sve odbiti.

Tada dolazi i do nagle promjene vremenskih uvjeta. Snijeg u potpunosti mijenja prelijepo proljetno vrijeme. Gotovo preko noći na nekim je mjestima napadao i do jedan metar otežavajući kretanje našim jedinicama na novodostignutim položajima. Temperature praćene ledenim planinskim vjetrom spuštaju se na –22 stepena. Na tako velikoj hladnoći, dok ledeni vjetar ne prestaje da nas šiba, čulo se pucanje drveća.

Srpska artiljerija 25. i 26. marta neprestano, od jutarnjih sati i čitavu noć, teškim artiljerijskim oružjem tuče naše položaje. Za jedan dan na uskom dijelu naše linije odbrane palo je približno 2.700 projektila. Na nekim dijelovima naših položaja nije se više vidio snijeg jer je zemlja djelovanjem artiljerije bila praktično preorana.

Poslije dvodnevne artiljerijske pripreme agresorske snage kreću u totalni napad. Pod najvećim je pritiskom kota 903 Konjic. Dio srpskih snaga okružen je na repetitoru Stolice. Agresori uspijevaju napraviti mali koridor za doturanje municije preostalim vojnicima na tom repetitoru.

U jutarnjim satima, negdje oko osam, kreće sveobuhvatni napad na naše položaje. Na motorolama hvatamo njihovu vezu i saznajemo da je neprijatelj animirao i u vatru poslao sve jače specijalne jedinice. Stigli su “Panteri”, Prva bijeljinska brigada, Treći bataljon vojne policije i mnogi drugi.

Zbog našeg položaja i neprohodnosti puteva ka novodostignutim linijama, slabije smo dopunjavani municijom i ostalim sredstvima, a naročito je bilo teško ranjenicima. Nakon odbijenog napada u jutarnjim satima, agresor ponovo kreće, tačno u podne.

Jakom živom silom napadaju u donjem dijelu kote Konjic. Snažna pješadijska vatra bijesni s obje strane. Oko 13 sati nas približno 35 dolazi na Duge njive u ispomoć. Neprijatelj uspijeva prići veoma blizu našim položajima ugrozivši opstanak ovog dijela linije odbrane. Odolijevamo napadima iako moramo štedjeti municiju.

U jednom momentu, na desnom krilu, dio jedinica Druge tuzlanske brigade zauzima dva rova ispred kojih je bilo “borbeno osiguranje”. Prebacivanjem dvadesetak ljudi u ovaj dio linije agresorski vojnici nesvjesno upadaju u potkovicu. Salva smrtonosnih zrna ispaljenih iz naših pušaka napravila je s tri strane mrežu koju je bilo nemoguće zaobići. Vidjevši u kakvoj su situaciji, a kasno shvatajući u šta su upali, dio ih se pokušava povući. Čine to krećući se prema upravo zauzetom “borbenom osiguranju”.

Agresorske snage nisu ni slutile da smo nakačeni na njihovu radiofrekvenciju i da znamo svaki njihov korak. Ono što nismo čuli brzo smo saznavali na drugom radiokanalu od naših operativaca. Zato će ovaj napad za njih imati nesagledive posljedice.

U pokušaju da izvuku dio svojih snaga u onu istu potkovicu naivno upadaju i snage koje su pokušale dati potporu jedinici što je naletjela na “borbeno osiguranje”. Pripadnici 2. tuzlanske brigade, nekih pedeset metara od nas, prihvataju borbu, a dijelovi bataljona 253. tuzlanske brigade zatvaraju prostor ispred kote Konjic. Tada je nastao opći haos.

Oko 14 sati i 30 minuta krenuo je totalni agresorski napad u pokušaju da se izvuku kroz mali usjek kao jedini izlaz iz ove situacije. Na našem dijelu sukobljavamo se s četnicima udaljenim od nas dvadesetak metara. Pokošeni rafalima, prvi među njima padaju u snijeg, a nakon izvlačenja nekoliko mrtvih tijela, vidjet će se po oznakama i amblemima da se radilo o pripadnicima Trećeg bataljona Vojne policije tzv. VRS-a.

Od dimnih gasova, ispaljenih metaka i ručnih bombi bila je smanjena vidljivost. Nakon što su četnici odbačeni s desnog oka, naše snage kreću u uništavanje jedinica koje su se nalazile ispred nas. Potpuno razbijeni, uspjet će se bježeći provući kroz onaj uski prolaz.

Spajanjem naše linije, nekih 150 metara desno ka “borbenom osiguranju”, bit ćemo svjedoci njihovog uzaludnog stradanja u pokušaju da razbiju naše linije odbrane. Od onoga što je ratni zločinac Radovan Karadžić najavio kao sveobuhvatnu ofanzivu na naše položaje, ostat će samo veliki i dugi krvavi tragovi u snijegu i ostavljena mrtva tijela njegovih “nebeskih ratnika”. Dokazano je opet da smo, i pored slabije logistike, a brojno nadjačani i slabije naoružani, bili neprobojni zid odbrane za sve njihove pokušaje...

Svih tih dana duž linija od Stare Majevice preko Pipera, Ban brda, Kolijevke, Pipera i mnogih naših uporišta pokazat će se nevjerovatna herojstva kako jedinica Armije RBiH, tako i pojedinaca koji su svojim djelima i hrabrošću zauvijek ostali upisani u spisak najhrabrijih sinova koje je Bosna i Hercegovina imala...