Najnoviji rat, koji je u Sudanu izbio 15. aprila 2023. godine, nakon nekoliko sedmica političkih tenzija i naduravanja između dvojice moćnih sudanskih generala u borbi za nadmoć i vlast, mogao bi ovu veliku muslimansku zemlju s više od 46 miliona stanovnika, koja služi kao poveznica između arapskog i afričkog svijeta, odvesti na rub siromaštva i destrukcije. Vijesti koje dolaze iz Sudana ukazuju na to da je do oružanog sukoba došlo zbog neslaganja dvojice moćnih generala oko vizije budućnosti Sudana i političkog aranžmana koji bi trebao ovu afričku zemlju izvesti iz ćorsokaka u koji je upala nakon što je prije tri godine njen dugogodišnji predsjednik Omar al-Bashir pod pritiscima zapadnih sila svrgnut s vlasti, a obećana demokratska tranzicija nije provedena onako kako je to bilo obećano i zamišljeno, već je zaustavljena državnim udarom, navodno u ime provođenja efikasnijeg i transparentnijeg procesa ka demokratskom sistemu vlasti. Riječ je o sukobu između vrhovnog komandanta sudanske vojske Abdela Fataha al-Burhana i njegovog zamjenika Mohammeda Hamdana Dagala, poznatog kao Hemedti, i snaga koje se nalaze pod njihovom komandom. Hemedti komanduje paravojnim jedinicama koje analitičari opisuju kao trupe za brzu podršku (RSF). Ova oružana formacija trebala bi biti potčinjena državnoj vojsci, ali joj se odbila pokoriti.
Humanitarna katastrofa
Sukobi traju već dvije sedmice bez znakova da bi zaraćene strane mogle pristati na prekid neprijateljstava i otvaranje mirovnih pregovora koji bi otvorili prostor za nastavak političkog dijaloga. Da je riječ o ratu, a ne o manjim okršajima, govori i činjenica da sudanska vojska koristi avijaciju, a broj žrtava iz dana u dan raste i premašio je 400 poginulih (trostruko više civila nego vojnika) i više od 2.000 ranjenih. Sukob je izazvao humanitarnu katastrofu velikih razmjera i prouzrokovao nestašicu hrane i lijekova. Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres osudio je sukob i pozvao na ponovno uspostavljanje mira, rekavši da je humanitarna situacija u Sudanu postala katastrofalna. Nema znakova da su strane u sukobu pokazale spremnost za odustajanje od neprijateljstava.
Sudanska vojska sada je nadmoćnija jer na raspolaganju ima i avijaciju, ali formacije RSF-a imaju u svojim redovima dobro obučene i iskusne borce koji su raspoređeni na različitim lokacijama oko glavnog grada Kartuma i ono što je karakteristično za ovaj najnoviji sudanski rat jeste da se odvija u glavnim urbanim centrima, uključujući i prijestolnicu Kartum, što nije bio slučaj u ranijim ratovima. Ovdje mislimo, prije svega, na dugogodišnji građanski rat u Darfuru, sudanskoj pokrajini na zapadu zemlje. Naravno, borbe se odvijaju i u Darfuru, gdje oružani sukobi traju već pune dvije decenije, od 2003, a u kojem je poginulo 300.000 ljudi, a nešto manje od tri miliona ih je raseljeno. Prema izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), u mnogim većim bolnicama u Kartumu, kojih ima devet, a koje su pretrpane ranjenim civilima, nestalo je krvi i opreme za transfuziju i drugih vitalnih zaliha. Prema nekim izvještajima s terena, u zapadnoj regiji Darfur međunarodna organizacija „Ljekari bez granica“ (MSF) već je prihvatila više od 150 ranjenika, među kojima je prilično veliki broj djece. U jednoj bolnici na sjeveru Darfura 11 osoba je umrlo zbog ograničenog hirurškog kapaciteta bolnice. Broj umrlih rapidno raste iz dana u dan. Među žrtvama ima i radnika Svjetskog programa za hranu UN-a.
Komandant oružanih snaga Sudana general Abdel Fattah al-Burhan nalazi se na čelu vladajućeg vijeća (de facto vlade) koje je formirano nakon puča izvedenog 2021, dvije godine nakon svrgavanja bivšeg predsjednika Sudana Omara al-Bashira. Al-Bashir je svrgnut s vlasti kao rezultat masovnih građanskih protesta koji su zahvatili Sudan 2019. usljed ozbiljnih međunarodnih pritisaka, ali prije svega teške ekonomske krize koja je zahvatila ovu afričku zemlju. S druge strane, Burhanov politički i vojni oponent, zapovjednik RSF-a general Hemedti odbio je da snage kojim komanduje integrira u regularnu sudansku vojsku kao što je to bilo predviđeno međunarodnim planom za tranziciju Sudana u demokratsku vlast. Komandant sudanske vojske Burhan naredio je Hemedtiju da to učini 17. aprila 2023. godine, kada je trebalo da dođe do integracije Snaga za brzu intervenciju (RSF) u regularnu vojsku. To se, naravno, nije desilo, a Hemedti se praktično odmetnuo protiv Burhanovih regularnih snaga. General Burhan nalazi se u prostorijama Ministarstva odbrane koje štiti vojska, a lokacija odmetnutog generala Hemedtija za sada je nepoznata. Odmetnuti general zahtijeva od međunarodne zajednice da vojno intervenira protiv formacija sudanske vojske, optuživši komandanta sudanske vojske za ratne zločine protiv svog naroda. Hemedti Burhana optužuje da je radikalni islamist koji ne preza od upotrebe vojne avijacije protiv svoga naroda, obećavši da će nastaviti borbu protiv Burhana i njegovih snaga kako bi ga izveo, kako je rekao, pred lice pravde.
Destabilizacija Roga Afrike
Najnoviji oružani sukob (ili građanski rat) u Sudanu neminovno će se negativno odraziti i na sigurnosnu i humanitarnu situaciju u ionako nestabilnoj regiji Roga Afrike. Pored toga, zbog strateškog značaja sjeveroistoka Afrike (Afričkog roga), gdje su se ranije vodili ratovi (Somalija, Eritreja i Etiopija) i gdje neke države imaju i svoje vojne baze (Kina, Türkiye, UAE i još neke druge zemlje), to bi također moglo potaknuti i druge međunarodne aktere, velike svjetske i regionalne sile, da se i same direktno i aktivno uključe u ovaj oružani sukob na različitim stranama u sukobu. Ovaj scenarij mogao bi Sudan pretvoriti u novi poligon posredničkih ratova (proxy wars) poput onog ranijeg u Siriji ili novijeg u Ukrajini, gdje bi različite države koje imaju aspiracije da ostvare snažniji utjecaj i kontrolu nad afričkim kontinentom, u cilju eksploatacije njegovih resursa u formi novog oblika kolonijalizma, mogle iskoristiti priliku haosa u Sudanu za ostvarivanje svojih interesa kako bi preduhitrili svoje konkurente u ovom, kako ga neki analitičari nazivaju, novom neokolonijalnom pohodu na Afriku i njene resurse.
Ne treba smetnuti s uma činjenicu da Sudan, iako osiromašena zemlja, raspolaže značajnim naftnim bogatstvom. Ustvari, zaraćene strane u najnovijem sudanskom sukobu već imaju svoje regionalne simpatizere i saveznike. Regularnu vojsku i generala al-Burhana otvoreno podržava Egipat. Kairo se nikad nije pomirio s činjenicom političkih promjena u Sudanu. S druge strane, pobunjeničke, Hemedtijeve snage (RSF), podržavaju Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). Zanimljivo je napomenuti da su dvojica najmoćnijih suparničkih sudanskih generala nepune dvije godine ranije zajedno izvela vojni udar čiji je cilj bio sprečavanje demokratske tranzicije Sudana iz Bashirove diktature u demokratiju.
Do oružanog sukoba u Sudanu nije došlo tek tako, postoje ozbiljna politička neslaganja i razlozi koji su u konačnici doveli do posezanja za oružjem i prolijevanjem krvi. Proteklih nekoliko mjeseci vođeni su pregovori o modalitetima povratka Sudana na trasu demokratske tranzicije koja je u početku inicirana svrgavanjem Omara al-Bashira 2019, a koja je opet, zbog sukobljenih političkih interesa sudanske vojne i političke elite i različitih vizija budućnosti Sudana, spriječena i blokirana vojnim udarom koji je izveden u oktobru 2021. Treba također pojasniti da pored sukobljenih vojnih snaga postoji i treća, civilna strana, koju čine brojne građanske i prodemokratske organizacije koje Sudan vide kao građansku demokratsku državu koja mora biti vraćena u porodicu međunarodne zajednice nakon što je Sudan dugo godina bio ekskomuniciran i važio kao parija država protiv koje su uvedene međunarodne sankcije. Uslijed sve većeg međunarodnog i pritiska zemalja u regiji, sudanska vojska i nepokorni RSF bili su potpisali preliminarni sporazum u decembru 2023. s demokratskim civilnim političkim grupacijama.
Pomenuti sporazum koji je potpisan pod pritiskom međunarodne zajednice nije adresirao neke od ključnih političkih pitanja koja su ostala neriješena. Jedno od pitanja oko kojeg se protivnički tabori nisu mogli politički usaglasiti bilo je i pitanje reintegracije RSF-a u regularnu vojsku Sudana, odnosno ko će imati vrhovnu komandu nad oružanim snagama i oružjem. General Hemedti i njegov RSF igrao je ključnu ulogu u provođenju represije nad prodemokratskim protestima. Štaviše, on je ranije komandovao snagama poznatim kao Janjaveed, a koje su provodile nad plemenskim stanovništvom u ratu koji dvije decenije traje u pokrajini Darfur, a koje se terete za neke od ozbiljnih zločina nad civilnim stanovništvom tog područja. Praktično, Hemedti je svoj status i moć izgradio kao komandant paravojnih milicija koje su operirale u Darfuru, a koje su koristile brutalne metode ratovanja prilikom gušenja plemenskih pobuna koje su potaknute rivalstvom i borbom za kontrolu plodnog zemljišta između dviju interesnih grupa, pastoralista koji su zemlju koristili za ispašu stoke i onih koji su zemlju željeli koristiti za poljoprivrednu proizvodnju. Za Hemedtija predati potpunu vlast i integrirati se u regularnu vojsku Sudana, nakon slave i moći dobivene oružjem, značilo je prihvatiti rizik da mu u dogledno vrijeme civilna vlast sudi za zločine koje su počinili pripadnici njegovih oružanih formacija. Stoga, ulozi obiju sukobljenih strana jesu veliki, tako da ni egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi niti pak predsjednik Južnog Sudana Salva Kiir, koji su pokušali posredovati kako bi se ovaj oružani sukob zaustavio, nisu uspjeli uvjeriti dvojicu najmoćnijih generala da obustave borbe i sjednu za pregovarački sto, kako bi se ovaj tragični, ali u suštini politički sukob mogao riješiti mirnim putem, a sudanski narod lišio nepotrebnih patnji i stradanja.
Zašto SAD insistiraju na demokratizaciji vlasti
Da bi sukob mogao potrajati duže, ukazuje i evakuacija stranih državljana i diplomata iz Sudana. Amerikanci su također evakuirali značajan broj osoblja svoje ambasade i razmišljaju da svoju diplomatsku misiju u Sudanu nastave iz lučkog grada Port Sudan, koji je 850 kilometara udaljen od Kartuma. Pomoćnica američkog državnog sekretara za Afriku Molly Phee uvjeravala je medije da Washington neće odustati od diplomatskog angažmana u Sudanu, ali će, u svakom slučaju, morati reducirati svoje prisustvo dok se sigurnosna situacija ne poboljša. Zanimljivo je da je Washington tek prije osam mjeseci, prvi put nakon četvrt stoljeća, imenovao svog ambasadora u Kartumu. John Godfrey, koji je imenovan na tu dužnost, prinuđen je da se povuče nakon svoje kratke diplomatske misije u Sudanu. Američki zvaničnici i diplomati u kontaktu su sa zaraćenim stranama, ali zbog nedovoljnog utjecaja na tamošnje aktere zbog sankcija koje je Washington provodio protiv Sudana dvije decenije, preko svojih bliskih saveznika u regiji Egipta, Saudijske Arabije i UAE-a, tri zemlje koje imaju snažan utjecaj u Sudanu, pokušavaju ostvariti svoje političke ciljeve, uključujući i demokratizaciju Sudana, koji su poremećeni vojnim udarom dvojice generala koji su sada u ratu jedan protiv drugog.
Amerikanci su obustavili i pomoć od 700 miliona dolara zbog regresije Sudana u haos. Bidenova administracija obojicu generala drži odgovornim za stagnaciju Sudana i zločine nad civilima, ali Hemedtija posebno razmatra kao kandidata protiv kojeg bi mogla uvesti posebne sankcije koje predviđa američki zakon (Global Magnitsky Act), koji Washington primjenjuje protiv svojih najvećih neprijatelja, i to ne samo zbog sabotiranja demokratskog puta i onemogućavanja slobodnih izbora oko kojih je ranije postignut načelni dogovor već zbog dodatnih razloga. Naime, Hemedti je, navodno, jedan od najbogatijih ljudi u Sudanu, a njegovo bogatstvo, prema nekim izvorima, ilegalno je stečeno i pripisuje se kontroli koju ovaj general ima nad krijumčarenjem ogromnih količina zlata iz Rusije, koje vrši preko posrednika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Iz pažljive analize američke politike u Africi i ekstrapolacije sastavnih dijelova sveobuhvatne američke strategije očuvanja globalne hegemonije, moglo bi se zaključiti da je jedan od ciljeva američke administracije i njene opredijeljenosti za uvođenje demokratske vlasti u Sudanu, između ostalog, i suzbijanje utjecaja Rusije i Kine u Sudanu i u Africi u širem smislu. Kina, najveći i jedini stvarni rival Amerike, u protekle tri decenije ostvarila je zapaženo ekonomsko prisustvo u Sudanu. Odnosi Kine sa Sudanom datiraju još od 1959. Pored kupovine sudanske nafte, Kina je uspostavila i širu trgovinsku saradnju s ovom afričkom zemljom. Prema kineskim zvaničnim izvorima, ovog momenta 130 kineskih kompanija prisutno je u Sudanu, a više od 1.500 kineskih građana zateklo se u Sudanu u momentu izbijanja najnovijeg oružanog sukoba. Kina je upravo počela s evakuacijom svojih građana. Kina je prije tri decenije potpisala sporazum o eksploataciji sudanske nafte, a njena državna naftna korporacija (CNPC) 1996. došla je u posjed 40 posto sudanske državne naftne kompanije. Kina je ranije kupovala više sudanske nafte koja je velikim dijelom eksploatirana u Južnom Sudanu, koji je danas, nakon rata za nezavisnost, suverena država s većinskom kršćanskom populacijom. Osim toga, zapadne države Kinu optužuju za uvoz nafte eksploatirane u Darfuru za vrijeme trajanja oružanog sukoba u ovoj naftom bogatoj, ali osiromašenoj zapadnoj regiji Sudana.
Pragmatizam Kine
Kao briljantan pragmatičar, Kina je podržala demokratsku tranziciju Sudana u skladu s politikom nemiješanja u unutrašnje stvari zemalja s kojim održava veze, kako bi zaštitila svoje investicije i trgovinske odnose. To govori da je Sudan itekako bogata zemlja, iako se zapadne zemlje vole busati u prsa pružanjem humanitarne pomoći osiromašenom narodu ove zemlje. Zbog korupcije i lošeg upravljanja od političkih elita, afrički narodi uistinu su prepušteni humanitarnoj pomoći bogatih država. Ovdje je riječ o strukturalnim problemima koje afričke zemlje zbog unutrašnjih subjektivnih, ali i vanjskih utjecaja nikako da počnu ozbiljno rješavati. Nema sumnje da je u interesu nekih moćnih sila da Sudan, kao i druge afričke zemlje, konstantno svojim prisustvom i malignim utjecajem, o kojem nije poželjno govoriti jer se to automatski tumači antiamerikanizmom ili antivesternizmom, drži u stanju perpetualne krize, siromaštva i konflikta, manipulacijom političkih i vojnih grupa i instrumentaliziranjem njihovog rivalstva radi postizanja vlastitih neokolonijalnih ciljeva.
Sudan je također jedna od četiriju arapskih država koja je 2020. odlučila normalizirati odnose s Izraelom u okviru Abrahamskog sporazuma, čime je od protivnika postala partner Izraela. Unapređenje odnosa nije išlo glatko i u skladu s očekivanjima Tel Aviva zbog zastoja u demokratizaciji, državnog udara, ali i protivljenja javnog mnijenja ovom sporazumu. Stoga još nije izvjesno da li će uopće doći do potpune normalizacije odnosa s Izraelom. Izraelu je stalo da ima strateške odnose sa Sudanom zbog ambicija Tel Aviva da postane moćan igrač u strateškoj regiji Crvenog mora, u kojem se nalazi jedan od nekoliko najznačajnijih svjetskih moreuza (Bab al-Mandab) čija je kontrola važna za nadgledanje globalne plovidbe. Izraelu je itekako bilo stalo do uspostave dobrih odnosa sa Sudanom ne samo iz ekonomskih i strateških već i iz kulturoloških i historijskih veza. Ta želja postala je realnost nakon što je s političke pozornice u Sudanu, pod pritiscima sankcija i dugogodišnje zapadne i izraelske javne i tajne kampanje, konačno otišao Omar al-Bashir, lider koji je na sebi svojstven način bio ne samo odan idejama „Muslimanskog bratstva“, već je gajio bliske odnose s Turskom, ali i Katarom, koji je odigrao važnu ulogu u posredovanju za postizanje mira u Darfuru, već je također imao izvanredne odnose s Iranom, što je Iranu omogućavalo podršku u regiji kojoj gravitira i Jemen, u kojem Iran pruža podršku Husijima. Odlaskom al-Bashira s vlasti u Kartumu Amerikanci, Izrael, ali i bogate arapske monarhije preko Crvenog mora dobile su plodno tlo i više prostora za širenje svog utjecaja i realizaciju svojih geostrateških i geoekonomskih ciljeva na Rogu Afrike. Tek ćemo vidjeti kako će novonastali sukob dvojice generala i ishod tog sukoba utjecati na interese regionalnih i globalnih aktera na sudanskoj šahovskoj ploči. Bilo kako bilo, demokratija u Sudanu ostaje na čekanju, a nesreća i jad sudanskog naroda, žrtve domaće pohlepe za vlašću i strane želje za utjecajem u Africi kolateralna su šteta borbe za kontrolu ove strateški važne i resursima ove bogate afričke zemlje.
