Kontinuirano proglašavanje Mostara “stolnim gradom Hrvata” i ponavljanje ove nesuvisle mantre od koje se diže kosa na glavi svakom dobronamjernom građaninu ove zemlje odavno je prevršilo svaku mjeru. Svjesni su toga i političari okupljeni oko HNS-a jer svaki put kad su na ovaj način “pohrvaćivali” grad na Neretvi bili su suočeni s brojnim neugodnim reakcijama bosanskohercegovačke i međunarodne javnosti. S razlogom jer je Mostar oduvijek bio dovoljno otvoren za sve dobronamjerne ljude, dovoljno propulzivan da prihvati bilo čiju dobronamjernu inicijativu i da je dalje izgrađuje kao svoju, ali i dovoljno prkosan Grad da odbije bilo čije nasilje, bez obzira radilo se o Mehmed-paši Miljevini ili mletačkim uskocima, o okrutnom bosanskom valiji, bešćutnoj administraciji cara Franje Josipa, nasrtajima rigidnog nacionalizma, otvorenog fašizma ili vojnim pohodima oružanih formacija susjednih država.

Lamentiranje Dragana Čovića o “stolnom gradu”, bez obzira u kojoj je verziji unosi u javni prostor, a ima ih na desetine, samo su odraz političkih valova koji dolaze iz susjedne Hrvatske i zapljuskuju obale Neretve. Nevrijeme k'o nevrijeme, proći će kao i svaka druga prirodna ili društvena nepogoda. No ono što posebno zabrinjava Mostarce jeste da je ovu Čovićevu, ničim utemeljenu političku propagandu, u predizbornom obraćanju katoličkom puku ponovio i novoimenovani mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski i hvarski mons. Petar Palić.

Naime, Palić je u subotu 19. decembra u razgovoru za emisiju “Izdvojeno” (Laudato TV), a što su prenijeli svi Čovićevi mediji, pored ostalog kazao: “Mostar je jedini grad, odnosno općina u Bosni i Hercegovini s više od trideset tisuća Hrvata. I s pravom ga Hrvati ovdje smatraju i nazivaju stolnim gradom jer se ovdje nalaze sve važne institucije Hrvata u Bosni i Hercegovini. Druga važnost i značajka Mostara jeste da je Mostar jedini preostali multietnički veći grad u Bosni i Hercegovini.”

Ni biskup, baš kao ni Čović, ne navodi razloge zašto je to tako, zašto ne postoji neka vrsta teritorijalne disperzije kada je riječ o sjedištima nacionalnih institucija najmalobrojnijeg naroda u BiH. Odgovor nije teško naslutiti. Zato što su tako odlučile političke strukture HDZ-a BiH i HDZ-a Republike Hrvatske i zato što su tako strukturirane finansijske podrške iz kantona gdje su Hrvati u većini i iz Hrvatske vlade. Jasno je da od tako definiranih “najvažnijih hrvatskih institucija” malo ili nimalo imaju koristi Hrvati u Srednjoj Bosni, a o Posavini da i ne govorimo.

U jednom davnom razgovoru s Josipom Muselimovićem, počasnim predsjednikom Matice Hrvatske iz 2003. godine, postavio sam mu slično pitanje. Zašto, ako već primaju izdašnu finansijsku podršku, dio njihovih kulturnih programa manifestacije “Proljeće s maticom” ne organiziraju i u Livnu, Vitezu, Glamoču, Ljubuškom...., zašto samo u Mostaru? Muselimović u tom trenutku nije imao odgovora, ali jeste sluha da dio programa organizira baš tako. Jasno je da su oni najkvalitetniji programi, ne samo kulturni već i privredni, ekonomski i obrazovni rezervirani za Mostar. S obzirom na finansijske podrške, tako će dugo i ostati, što bi u perspektivi značilo da hrvatska politika na taj način jača svoje kapacitete i da će Mostar postati i de facto i de jure hrvatski grad.

Stoga bi bosanskohercegovačke patriote, umjesto retoričkih osuda, morale konkretnim planovima i aktivnostima doprinijeti na jačanju multietničke supstance Mostara i u ovaj grad smjestiti centre svojih nacionalnih, građanskih, kulturnih ili političkih instituta i ustanova. Ovo nisu nove ideje. Razmatrane su odmah nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mostarci su već zaboravili da je netom poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Mostaru, uz saglasnost rahmetli Alije Izetbegovića, registrirana “Matica Bošnjaka”, da je ozbiljno na ideji pokretanja naučno-istraživačkih ustanova i projekata radio akademik Muhamed Filipović, koji se namjeravao preseliti u Mostar. Oba ova projekta zaustavljena su iz političkih centara moći.

Mostar je ne samo zbog klime već i bogatog kulturno-historijskog naslijeđa najpogodniji da bude sjedište za sada nepostojećih ustanova koje će se baviti proučavanjem bošnjačke historije, kulture, društva i politike. To je rodni grad nedovoljno čuvenog muftije Karabega, čovjeka koji je znao svojim diplomatskim aktivnostima u Istanbulu smijeniti bosanskog valiju, koji je po cijenu života otvorio “bosanski pendžer” prema Evropi. Mostar je rodni grad Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju, rodni grad visprenog Mujage Komadine, legendarnog Husage Ćišića, Džemala Bijedića, Avde Hume, Midhata Hujdura itd. Mostar je paradigma Bosne i Hercegovine zato što je tokom Drugog svjetskog rata bio paradigma borbe protiv fašizma. Za srpski narod Mostar je od izuzetne važnosti zato što je to grad Alekse Šantića, Vladimira i Svetozara Ćorovića itd. Previše vrijednosti da bi u njemu bile smještene samo “najvažnije institucije hrvatskog naroda”.

I zato, kao jedini odgovor na teze o hrvatskom “stolnom gradu” morao bi biti angažman svih patriotski opredijeljenih pravnih i političkih subjekata koji u ovom gradu baštine određene kulturne i historijske vrijednosti da u njega smjesti svoje najvažnije centre. Umjesto retoričke podrške Mostaru, uz provođenje procedura o osnivanju, trebala bi uslijediti konkretna finansijska podrška. Na taj način Sarajevo, kao glavni grad države Bosne i Hercegovine, rasteretio bi se nacionalnih pitanja kako bi se moglo posvetiti jačanju državnih institucija i vladavini prava. Pomogli bi i Mostaru jer bi mnogi naučni i kulturni radnici rado sarajevske magle zamijenili mostarskim suncem, a najviše bi pomogli Mostaru i Mostarcima.