“Rata neće biti. Samo džaba uznemiravaju narod pred izbore pričama o prebrojavanju. Koještarije. Ma sigurno ga neće biti”, najčešća je mantra koju izgovara veliki broj stanovnika u Bosni i Hercegovini, a da o njoj niti ima kakvih jasnih saznanja, niti na nju na bilo koji način može utjecati. A šta ako ga bude, gluho bilo, jer ratovi uvijek počinju mimo naše volje? Uvijek su nam nametnuti. Na posljednjem prebrojavanju broje se žrtve ili na bojištu (vojnika) ili na zgarištima i masovnim grobnicama (civila). Uvijek smo se prebrojavali, ili su nas prebrojavali. Do nas je kako i gdje!?
Aktuelna geostrateška prestrojavanja na svjetskoj sceni, a one su u dlaku identična već stoljećima, podsjetila su nas na događanja s početka XIX stoljeća i vrijeme krvavih rusko-osmanskih ratova (1828–1829), kada je kao posljedica tog rata došlo do, za budućnost Bosne i Hercegovine, bitnih teritorijalnih promjena. Na kraju rata osmanski sultan nije imao drugog izbora nego tražiti primirje, koje je potpisano u Jedrenama dana 14. 9. 1829. Po Mirovnom ugovoru iz Jedrena (Adrianopola) Rusija je dobila većinu istočne obale Crnog mora i ušće Dunava. Turska je dala Rusiji suverenitet nad Gruzijom i dijelovima današnje Armenije. Grčka je dobila nezavisnost, ali je bila dužna plaćati danak sultanu. Srbija je dobila autonomiju, a Rusiji je dozvoljeno da zauzme Moldaviju i Vlašku, kojima je data autonomija, ali su ostali pod sultanovim suverenitetom (uz jamčenje njihovog napretka i pune slobode trgovine).
Detalje iz tog rata znatiželjnici mogu pronaći u brojnim historijskim izvorima i literaturi. Atmosferu koja je u to vrijeme vladala u Bosni i Hercegovini najbolje ilustruju sidžili kao prvorazredni historijski izvor. U tim su dokumentima poredane samo naredbe, bujruldije, fermani s jasnom naredbom ili upozorenjem. Daljih obrazloženja u njima nema. Sidžil mostarskog kadije (Suda), 1243–1257. godine (1828–1842), koji je obradio i na bosanski jezik dostupnim učinio Hivzija Hasandedić, rijetko je dragocjeno štivo iz kojeg, premda u crno-bijelom čitanju, prepoznajemo glavne historijske, kulturološke, identitetske odrednice Bošnjaka tog doba. Čitaocima ovog teksta prepuštamo na volju usporedbe, analize i komentare. A da je preveć podudarnosti, jasno je iz samog čitanja.
POPRAVKA TVRĐAVA, KONTROLA HRANE
Već na prvim stranicama nalazimo popis municije u mostarskim tvrđavama, naredbu da se one poprave, zidovi i hambari u njima, potom naredbu da se iz Mostara i okolnih mjesta u Nikšić dopremi hrana za potrebe tamošnje posade. Naredbe bosanskog valije odnosile su se i na stvaranje ratnih zaliha u svim kadilucima, a upućivane su svim državnim službenicima. Tako je u tvrđavama koje se nalaze na granicama uvijek bilo potrebno da se u njima nalazi dovoljna količina hrane, municije i drugog ratnog materijala. Morali su popisati sve “od igle do konca” i detaljno navesti šta je potrošeno, a šta i kome izdato (17. zulhidžeta 1244. godine – 1829). Primirje koje je bilo na snazi s Njemačkom moralo se striktno poštovati (prva dekada ševala 1244. godine – 1829).
Bosanski valija bio je upozoren i da svoju dužnost vrši savjesno i da štiti podanike od svih vrsta nasilja (17. zulhidžeta 1244. godine – 1829). Bosansko stanovništvo o početku rata obaviješteno je carskim fermanom preko valije, kadija, muftija, uleme, imama, hatiba, alajbegova, kapetana i svih ljudi od utjecaja. U fermanu iz druge dekade ševala 1244. godine (1829) stoji: “Prošlog ljeta je u svim pokrajinama turske carevine izvršena djelomična mobilizacija vojske koja se i sada nalazi u pripravnosti. Rusi su ove zime postavili velike kontingente vojske na granicama i dovlače velike količine ratnog materijala. Neprijatelj je, u odnosu na prošle godine, nekoliko puta povećao broj svoje vojske i dopremio ogromne količine ratnog materijala. Naređuje vam se da mobilišete 5.000 vojnika i čim prije ih pošaljete u Vidin, gdje će se priključiti vojsci vidinskog muhafiza vezira Ibrahim paše.”
KAD SE BAJRAK RAZVIJE
U valijinim pojašnjenjima mobilizacija vojnika argumentirana je i vjerskim stavovima: “Svima je poznato da je svakom muslimanu vjerska dužnost (fardi ajn) oduprijeti se Rusima koji se spremaju da prodru na teritorij islamske države. Svi muslimani, a naročito zaimi i timarnici, hrlili su uvijek u bitke i borili se čuvajući islamske granice. Svi miri mirani, muftije, ulema, divanski ljudi, alajbezi četiri live, muteselimi, kapetani, ajani i drugi članovi ajaleta dužni su, u smislu carskog fermana, razviti bajrake, skupiti vojsku i čim prije je uputiti u pravcu Vidina. Vojska i Bosanskog sandžaka treba da se skupi na određeno mjesto blizu Rogatice (Čelebi pazar), iz Kliškog, blizu Radostove, iz Hercegovačkog blizu Čajniča i iz Zvorničkog blizu Goražda. Iz ovih mjesta vojska treba da krene u pravcu Vidina.” (12. zulhidžeta, 3. zulhidžeta 1244. godine – 1830) Svi oni koji su pokušali izbjeći mobilizaciju bili su privedeni i kažnjeni.
Sidžil bilježi i raspisanu potjernicu za nekim Hasanom iz Mostara i ciganinom Halilom iz nekog mostarskog naselja, koji su pošli za Vidin i pobjegli. Vrlo interesantnim se doima carska naredba koja je stigla i u Mostara kao i u sve druge kadiluke. U njoj se strogo naređuje da se spriječi svaka vrsta nasilja koja ma s koje strane dolazila, a službenici se upozoravaju da rade onako kako to vjerski zakon (šerijat) propisuje. “Izdana su i u tri 'kola' Anadolije i Rumelije poslana vlastoručna carska pisma (hati humajun) u kojima je naređeno da se u svakih šest mjeseci dostavlja Porti detaljan izvještaj o svim raspodjelama nameta (tekalif), zbog čega su često puta izbijale pobune. Na Porti će se detaljno ispitati koliko je na kuće određeno groša i je li se raspodjela pravilno izvršila. U dva izvještaja (defter) koje smo primili od mostarskog kadije za period redžep – zulhidže 1243. /1828/ i za period muharem – redžep 1244. /1829/ godine, dakle za jednu godinu, upisano je, u prvom izvještaju, ukupno 16.824,5, a u drugom 12.339 groša i 28 para. Našom provjerom utvrdili smo da iznos iz 1828. treba umanjiti za 1.120,5, a za 1829. godinu za 820 groša i 28 para, tako da ukupni zbir za oba perioda iznosi 27.233 groša. Ovaj iznos rasporedite na stanovnike kadiluka i ne smijete 'ni jednu akču' više uzeti na ime prikupljanja ili drugog.” (7. zulhidžeta 1244. godine – 1829)
Sidžil navodi i pojedinačne detalje o redovnim prihodima i rashodima kao i mjestima gdje se oni realiziraju. Upućeno je i upozorenje da se ne dozvoli kvarenje ječma uskladištenog u hambarima mostarske tvrđave, što je i učinjeno. S druge strane naveden je podatak da u mostarskom kadiluku vlada glad. Vlasti su upozorene da ječam daju stanovnicima u zajam. Kao mjera predostrožnosti i pravovremenog informisanja službenika po gradovima naređeno je da uvijek u svim stanicama bude potreban broj odmornih i opremljenih konja kako tatar, službenici i svi drugi koji iz prijestolnice putuju u razne pokrajine turske carevine ili se iz njih vraćaju u prijestolnicu ne bi morali ni časa čekati. (11. ševala 1244. godine – 1829)
SVI OD 12 DO 70 GODINA
Proglas o početku rata došao je u mjesecu zulkadetu 1243. (1828) godine. Upućen je svim vezirima orta kola Rumelije “desno i lijevo do na kraj”, miri miranima, kadijama, naibima, ulemi, dobrim ljudima, imamima, hatibima, muteselimima, vojvodama, ajanima, prvacima i svim muslimanima: “Poznato vam je da su Rusi neprijatelji islamske vjere i države i da oni u svakoj prilici nastoje da pokažu svoje neprijateljstvo i nanesu poraz islamskoj državi. Vjerska je dužnost (fardi ajn) sviju vas da se borite protiv njih. Zato se svi pozivate, od 12 do 70 godina starosti, da pođete u sveti rat (džihad) protiv Rusa (Mosko). Vrhovna komanda nad vojskom koja će poći protiv Rusa, predana je mutesarifu Kodža, ili sandžaka veziru Husein paši. Obaviješteni smo od valije Silistre hadži Ahmed paše da su Rusi na 23. ševala prešli rijeku Prut ? i objavili na taj način rat. Naređuje im da po svim kadilucima sve svijetu objave i mobilišu ga u rat protiv Rusije. Ovu mobilizaciju izvršite čim prije i uputite vojsku prema Dunavu. U džamijama, poslije obavljene molitve, proučite dove za pobjedu islamske države.”
Proglas o mobilizaciji svih koji su za borbu sposobni od 12 do 70 godina života objavljen je i 9. džumada I 1244. (1828) godine. Potom je naređeno 23. rebia II 1244. (1829) godine da niko ne smije putovati nigdje bez proputnice. Oni koji su željeli putovati iz kadiluka u kadiluk morali su izvaditi proputnice od nadležnih vlasti u kojima i obligatno navesti sve generalije onoga koji putuje i gdje putuje. Morali su na sud dovesti i jamce koji će za njih jamčiti. Centralna vlast je uočila da neki veziri, miri mirani, mubaširi i drugi, kada službeno putuju, traže i uzimaju besplatno hranu za se i konja i na taj način čine sirotinji i raji nepravdu, velike centralne vlasti su primijetile da neke valije, kadije, vojvode i ajani rasipaju svoje prihode, a u svojim kadilucima ne prikupljaju redovito državne prihode i prihode koji su potrebni za vojsku i njihovu mobilizaciju, da u cilju bogaćenja oni od sirotinje traže i druge neke poreze koji nisu zakonom propisani. Fermanom od 20. džumada I 1244. (1828) godine naređeno je da to sve odmah spriječe i da se od sirotinje ništa ne traži, a ako se neki i dalje usude to činiti, naređeno je da se dostave Porti njihov spisak sa svim generalijama koji će sigurno biti egzemplarno kažnjeni.
U fermanu upućenom 25. džumada II 1244. (1828) godine. “orta kolu” Rumelije “desno i lijevo, do na kraj”, miri miranima, kadijama, naibima, ajanima, zabitima i svim službenicima ističe se da je veći dio zemlje koji se nalazi u granicama Osmanskog Carstva plodan, a da mnogi u Anadoliji i Rumeliji ne obrađuju svoju zemlju ima nekoliko godina koju su napustili i besposleni se klatare. Zbog toga se osjeća oskudica u prehrambenim artiklima, od čega naročito strada sirotinja. Naređeno im je da na svojim područjima obrade svu zemlju i da vode kontroli da ništa ne ostane neobrađeno. Dalje da vode kontrolu da se ljudi besposleni ne klatare.
Uslijedila je i naredba o zabrani izvoza potrebnih namirnica za život. Naređeno je da se spriječe i zabrani svakom da izveze i jedno zrno namirnica i neprijateljsku zemlju (idari harb) i da tamo prodaje. (5. džumada I 1424. (1828) godine.) Vlast je primijetila da se infrastrukturni objekti uslijed pomanjkanja sredstava ne održavaju pa je naređeno da se posredstvom suda dobro ispita stanje svih vakufa, džamija, mesdžida, bogomolja (savami) i drugih hajrata (dobrotvornih ustanova), da se detaljno pregleda poslovanje svih mutevelija.
Zanimljivom se čini konstrukcija na koji se način opisuje stanje na Balkanu u fermanu izdanom u II dekadi zulhidžeta 1243. (1828) godine. Bosanskom valiji veziru Abdurahim paši javljaju da su Rusi (Mosko), neprijatelji islama, pobunili Srbe i s njima se udružili u borbi protiv Osmanskog Carstva. U fermanu se navodi da su Srbi dopremili ogromnu vojsku na granicu Bosanskog ajaleta, pa se stoga izdaje naredba da se odmah u Bosanskom ejaletu mobiliše i prikupi 21.000 vojnika i da se upute na Orlovo Polje pod komandom carskog kapudžibaše Ibrahima. Kao mjere predostrožnosti, bosanski valija je 17. rebia II 1244. (1828) godine izdao naređenje, da bi sačuvali i zaštitili sirotinju, raju i ostale podanike u kadilucima Bosanskog ajaleta od gladi i neimaštine, da svi trajno vode brigu i kontrolu gdje se i kako kupuju i prodaju prehrambeni artikli. Naredio je da, posredstvom suda i u sporazumu sa svima, zabrane svakom da izveze “i jedno zrno i jednu glavu stoke” u drugi kadiluk, jer se na taj način sirotinja dovodi u težak položaj i trpi zbog oskudice.
Prilike koje su vladale donijele su u pobune među bosanskohercegovačkim stanovništvom. “U četvrtak veče 6. zulhidžeta pojavilo se je 200 do 300 odmetnika u visočkoj nahiji. Oni su sutradan došli u Sarajevsko polje kojima su se priključili i neki koji stvarno ne znaju ko su oni. Oni sada navaljuju i na vojsku pucaju iz pušaka. Naređuje im da je svim muslimanima vjerska dužnost (fardi ajn) da se protiv njih bore. Dalje im se naređuje da iz svojih kadiluka odmah mobilišu vojsku i upute je pod komandom na Orlovo Polje u ordiju”, stoji u zabilješci od 25. zulhidžeta 1243. (1828) godine.
FARDI AJN
Tokom dvogodišnjeg rata izdavano je više fermana i naredbi o mobilizaciji vojnika u BiH. U jednom od njih (17. rebia II 1244. /1828/ godine), uz uobičajeno podsjećanje da Rusi (Mosko) imaju loše namjere prema islamskim zemljama i da svakog momenta nastoje da ih zauzmu, naglašava se da je vjerska dužnost svih muslimana (farzi ajn) da čuvaju svoju zemlju i da se u svakoj prilici bore protiv njih. “Oni su dužni obavljati ovu dužnost isto kao što su dužni obavljati pet dnevnih molitava. Poznato je da su stanovnici Bosne od davnina poznati kao hrabri ljudi i veliki junaci. Zato vam se naređuje da mobilišete sve što je za borbu sposobno od 12 godina starosti, i da dobro branite sve carske tvrđave i palanke, a naročito tvrđave: Bugurdelen, Sokol i Užice.” Dalje da prema sirotinji i slabima budete milostivi i da se striktno pridržavate ugovora koji je sklopljen sa susjednim Austrijancima. Kao mjera osiguranja provedbe planova u vrijeme rata i u Mostar je stigla carska naredba svim državnim službenicima o strogom pridržavanju svih zakonskih odredbi.
U toj naredbi stoji: “Uzvišena uputstva i naredbe koje sadrži visoki carski ferman dužni ste 'slovo po slovo' proučiti i u praksi ih i svakodnevnom životu u cijelosti primjenjivati. Od danas pa u buduće, svi veziri, miri mirani, muteselimi, vojvode, inspektori, kadije, ajani, službenici i zabiti, dužni su se striktno pridržavati šerijatskih odredaba i izvršavati sve naredbe. Znajte svi, sigurno, da će oni koji budu radili protivno biti kažnjeni i neće biti spašeni ni na ovom ni na budućem svijetu. Svi muslimani, malo i veliko, dužni su ispunjavati sve Božije zapovijedi i obavljati pet propisanih dnevnih molitava, i čuvati se svih zabrana i grijeha koje je šerijat zabranio.” Potom je posebna pažnja skrenuta na pravedan odnos prema siromašnim slojevima društva. “Za koga se utvrdi da je, pa ma ko on bio, tražio od sirotinje išta što zakonom nije propisano, dužni ste ga kazniti.” Naređeno je da se sadržaj fermana javno pročita po džamijama i da svijet upozna s njegovim sadržajem (27. šabana 1243. /1828/ godine.) U jednom fermanu naglašeno je da je Šejhul islam, svi muslimanima koji su za borbu sposobni, izdao fetvu (deciziju) da su dužni boriti se za svoju vjeru i braniti sve njene tvrđave. (27. muharema 1244. (1828) godine.) Opasnost od prodora neprijateljskih skupina bila je realnost i u bosanskohercegovačkim gradovima jer je iz tih razloga iz Carigrada naređeno svim kadijama, naibima i ostalim da na sve klance i prolaze postave straže koje će gledati i tražiti proputnice (27. šabana 1243. /1828/ godine).
VELIKOSRPSKE ASPIRACIJE I NASRTAJI
Cilj ove zabrane, pokazat će se kasnije, bila je najava da će, kako to stoji u bujurltiji bosanskog valije, srpska raja preći bosansku granicu i početi činiti razna nasilja i zlodjela. Tim povodom za 15. ševala u Travniku je najavljen sastanak na kome će prvaci iz Posavine i Sarajeva razmotriti ovaj slučaj. “Iz svakog kadiluka uputite u Travnik do navedenog roka 5-6 ljudi. Priča se da je ranije održan jedan sastanak bosanskih predstavnika u Tuzli u vezi kojeg kolaju razne lažne glasine. U vezi navale srpske raje na Bosnu mi nismo dobili nikakvu naredbu iz Istambula. Vaša je dužnost da preduzmete sve mjere da svi podanici žive u miru i potpunoj bezbjednosti. Srbi još ništa ne pokušavaju, a ako navale, bićete svi pozvani i dužni ste odmah doći na određeno mjesto”, stoji u dokumentu. (11. ševala 1246. /1831/ godine.) U korespodenciji je uočljivo da je bilo strogo zabranjeno i loše govoriti o vlasti. Svim vezirima (27. rebia II 1244. /1828/ godine) naređeno je da odmah pohvataju sve one “pa ma ko bio” koji se usuđuju loše govoriti o vjeri i državi i da ih pošalju u ordiju, te da pohvataju sve neprijateljske uhode (džasus) koji špijuniraju stanje u vojsci i državi i da ih pošalju u bosansku ordiju.
Bujrultije u vezi mobilizacije i slanja vojske u boj tokom dvogodišnjeg rata slane su više puta. Posebno su one intenzivirane tokom vojnih dejstava u kojima je ruska vojska namjeravala zauzeti Edirne. Iz Bosne je tada trebala otići trećina junaka (dilaveran), dok su dvije trećine trebale ostati u Bosni (21. rebia II 1245. /1829/ godine). U drugom je naveden i broj njih koji su otišli prema Edirneama. Radilo se o 20.000 vojnika (17. rebia II 1245. /1829/ godine). Rasipništvo i raskošan život također je bilo zabranjeno, konstatirano je to u fermanu od 3. ševala 1243. (1828) godine, gdje stoji primjedba da se svijet u zadnje vrijeme mnogo luksuzira i unosi neke novine u svoje odijevanje. Ferman o prestanku rata vezirima orta kola Rumelije “desno i lijevo do na kraj”, miri miranima, kadijama, naibima, ajanima, zabitima i svim stanovnicima upućen je u rebiu II 1245. (1829) godine. U njemu stoji: “Između naše države i Rusije postoji vjekovno neprijateljstvo i mi se s njima nalazimo stalno u ratu. Da bi se prekinulo to teško stanje i obezbijedio svijetu miran i siguran život, našlo se je kao najbolje rješenje da se između dvije države sklopi primirje i ugovor o nenapadanju. Izdate su naredbe da sva vojska ostane na svojim mjestima i da se objavi svijetu po svim kadilucima da je prestao rat i sva neprijateljstva između dvije države i da su one između sebe sklopile primirje. Sadržaj ove naredbe javno je obznanjen u svim kadilucima carstva. Izgubljeni rat i primirje na koje je pristala Osmanska Država uveliko su pogodovali za razvijanje hajdučke gerile u Crnoj Gori i Srbiji, pa će, razvidno je to i u sadržaju predmetnog sidžila, velikosrpski ekspanzionizam nastaviti atakovati na prostore i vrijednosti Bosne i Hercegovine.
