Prije nešto više od pet hiljada godina, u južnoj Mezopotamiji, u današnjem Iraku, dogodila se revolucija bez presedana: rođenje urbane civilizacije. Ranije poznata kao zemlja Sumera, regija donjeg toka Eufrata i Tigrisa u kojoj su se pustinjska područja izmjenjivala s močvarnim ravnicama, bila je poprište prvog velikog urbanog naselja. Njegovo ime: Unu za Sumerane, Uruk za kasnije Akađane, Erech prema Bibliji i Warka u današnjem nazivu (preuzeto od najbližeg modernog grada).

U Uruku se pojavilo složeno, državno urbano društvo, koje je izgradilo raskošnu arhitekturu, pretežno vjerske prirode. Kao da to nije dovoljno, to je bilo mjesto gdje se pojavilo pisanje.

Britanski prirodoslovac i arheolog amater William Kennett Loftus otkrio je njegove ostatke sredinom 19. stoljeća i poduzeo kratko istraživanje nalazišta. Ali prava iskopavanja započelo je Njemačko orijentalno društvo tek 1912. godine. Ovom arheološkom organizacijom tada je upravljao Robert Koldewey, arhitekt iskapanja u Babilonu i Ašuru tokom prethodnog desetljeća.

Ulazak Nijemaca u mezopotamsku arheologiju počevši od 20. stoljeća imao je veliki utjecaj. Zapravo, to je označilo početak nove ere u ovoj disciplini, uvođenjem rigoroznih i pedantnih metoda koje su u potpunosti isključile žurbu i slučajnost, a koje će od tada usvojiti i drugi stručnjaci.

Istraživanje Uruka bilo je povjereno dvojici Koldeweyevih učenika, prvo Juliusu Jordanu, a od 1930-ih Arnoldu Nöldekeu. Jedino što se sa sigurnošću znalo o gradu bio je njegov položaj. Njegova je priča, međutim, još uvijek bila obavijena velom mita. A mit tvrdi da je Uruk utemeljio monarh Enmerkar, kojem se pripisuje vladavina duža od četiri stotine godina.

Osim Biblije, najvažnije reference na to mjesto potječu iz Epa o Gilgamešu, epske pjesme u kojoj je ovaj mitski vladar Uruka.

Jordan i Nöldeke ostavili su legende po strani i promovirali strpljivu i metodičnu arheološku aktivnost. Njihov rad se nastavio sve do izbijanja Drugog svjetskog rata i iznio je na vidjelo impresivne ruševine hramova i palača, kao i druga otkrića koja će Uruk učiniti jednim od najznačajnijih nalazišta 20. stoljeća.

Dugo razdoblje neolitičkih kultura Bliskog istoka završilo je u 4. tisućljeću p.n.e. kada je demografski rast postao zamjetan, a stanovništvo se koncentriralo u sve većim jezgrama. Te su promjene bile potaknute porastom poljoprivredne proizvodnje, zahvaljujući razvoju sistema navodnjavanja i uvođenju plugova na životinjski pogon koji su koristili glinene srpove. Nadalje, pridonijeli su nastanku novih društvenih struktura: političko-vjerskih vođa i grupa stanovništva specijaliziranih za rad.

To nije bio samo početak društvenog raslojavanja. Dogodile su se i privredne, vjerske i arhitektonske transformacije koje će se razvijati stoljećima i proširiti se izvan granica Mezopotamije, čak i do Zapada.

U Uruku je, naprimjer, prvi put podignut zigurat, platforma oblikovana poput stepenaste piramide, na čijem je vrhu bio hram posvećen božanstvu. Konstrukcija koja će postati uzor religiozne arhitekture par excellence Mezopotamije. Iskopavanja su pružila dokaze o rastućoj koncentraciji stanovništva u Uruku između 3500. i 3200. p.n.e. kada je nalazište zauzimalo nešto manje od jedan km2. U tom razdoblju mjesto je započeo svoju tranziciju u grad, što je kulminiralo oko 3000. p.n. e.

U stvarnosti, Uruk je nastao spajanjem dva drevna naselja, Eanna (na istoku) i Kullaba (na zapadu). Na području prvog pojavili su se ostaci građevina s kraja četvrtog tisućljeća p.n.e. iako su mnogi od njih srušeni i hiljadu godina kasnije zamijenjeni hramovima. Ovo je slučaj impresivnog zigurata posvećenog božici Innani koji je izgrađen između 2112. i 2004. godine p.n.e. u vrijeme treće sumerske dinastije Ura.

Ovo područje smatra se najvažnijim od svih, jer je tu otkrivena najmonumentalnija arhitektura, ali i prvi pisani tekstovi u historiji. Arheologija je pokazala da je, osim vjerskog središta, Eanna činila političku, administrativnu i privrednu jezgru grada.

Uruk je svjedočio mnogim drugim inovacijama čiji je utjecaj vidljiv i danas. Razvijen je ekonomski sistem koji je pogodovao pojavi trgovine koja se temeljila na razmjeni proizvoda – lokalnih ili uvezenih – na temelju ljestvice vrijednosti. Znamo da je 300 litara ječma bilo ekvivalentno 15 grama srebra ili 12 litara sezamovog ulja. A ovi su se pak mijenjali za pet kila vune ili 1,5 kila bakra. Uprava je mogla prehraniti sve brojnije stanovništvo i kontrolirati opskrbu vodom.

Uz sav ovaj napredak, nije iznenađujuće da se prvi oblik pisma pojavio u Uruku. Njemački arheolozi koji su ga otkrili početkom 1930-ih bili su zapanjeni. Pred sobom su imali niz glinenih pločica s piktografskim natpisom urezanim trskom.

Piktogrami takozvanih arhaičnih tekstova Uruka predstavljaju objekte, brojeve, vlastita imena, naslove... Neki od gotovo sedam stotina identificiranih lako su prepoznatljivi, poput bikovih glava ili ječmenih klasova; drugi, međutim, još uvijek uključuju veliku složenost tumačenja, u slučaju kombinacija znakova. S vremenom će iz ovog piktografskog pisma nastati klinasto pismo tipično za Mezopotamiju.

U Uruku su postavljeni temelji sumerskog naučnog sjaja. Tamo je začet seksagezimalni sustav, koji je uveliko olakšao izračunavanje obroka hrane, radnih sati, podjelu usjeva... Ne treba zaboraviti da je uspostavljen solarni kalendar u kojem je godina imala 360 dana.