Zabludjeli ste, ko da ste bez glave,
Razum vam ne zna kud vam noga hodi,
Vi izdajice djedovske ste slave –
Za nos vas dušman krivom stazom vodi;
Zabludjeli ste, k’o da ste bez glave.
Kamo vam oči, ne vidjeli njima?
I gdje vam savjest, ljudski ponos gdje je?
Vašeg se srca svaka hrđa prima
I vi ste sluge tuđinske ideje –
Kamo vam oči, ne vidjeli njima?…
Čujte, gdje kune vas rođena vam mati,
Što vam je život, što vam hljeb je dala;
Svuda vas njena teška kletva prati…
O, zatornici njenih ideala,
Čujte, gdje kune rođena vas mati.
Svaki joj atom uzdiše i jeca,
Kud vaša noga po tlu njenu stupa;
Ta vi joj niste sinovi i djeca,
Jer s vas se ona u suzama kupa
I pod nogom vam njena zemlja jeca.
I njeno sunce blagorodno ono,
Svoj blagoslov joj što sipa vrh čela,
Vas gleda tako zlovoljno i bono.
Ah, vaše snove, vaša blatna djela
S prezirom motri njeno sunce ono!…
Vi ruku dižete na vlastitog brata,
Stajete na put narodnoj nam sreći –
Pa kakva vam je, kakva za to plata
I šta li ćete – recite mi – steći,
Kad ruku dižete na vlastitog brata.
Vi Efialte i Radaci svi ste:
U srce majci handžar ste zaboli;
Pov’jesti svoje zgazili ste liste –
A u duši vas to ništa ne boli,
Jer Efialte i Radaci vi ste.
O, stidite se, skrijte mrske glave
Pod mračnu zemlju, o sinovi tmine!
Kad kod vas nema ljudske svijesti prave,
Neka vam sjena sa svijeta zgine –
Ah, stidite se, skrijte mrske glave!
Čujte, gdje kune vas domovina mati,…
Što vam je život, što vam je hljeb dala;
Svuda vas njena teška kletva prati…
O zatornici njenih ideala,
Čujte, gdje kune vas domovina mati!…
