Posavska ravnica i hladan vjetar dočekali su nas kad smo izašli iz vojnog kamiona. Ispred kuće, u kojoj je bila komanda, stajao je Fikret. Pokazao nam je rukom da krenemo za njim, pa smo se uputili ka trokatnici od crvene cigle.

“Evo, tu ćete biti smješteni, a ja ću doći da vas upoznam o pojedinostima. Četnici su zauzeli dio linije, morat ćemo brzo djelovati, ali o svemu ćemo opširno kasnije”, reče Fikret.

Te nas je hladne zimske noći Fikro poveo u akciju. Ja sam dobio zaduženje da budem snajperist, ne zato što sam bio najbolji strijelac već što sam nedavno bio ranjen u noge. Rane su ostavile traga i nisam bio dovoljno brz i pokretan, pa da ne zadržavam ostale momke.

Relativno smo brzo stigli do ceste. Predstojećih osamstotinjak metara ravnice bio je najteži dio. Uporedo s nama, po desnoj strani kretalo se desetak hosovaca.

Fikret je išao prvi. U normalnim okolnostima tu razdaljinu prešli bismo za desetak minuta, a nama je puzajući trebalo nekoliko sati.

Ispod srušenog drveta bio je moj zaklon. Fikret mi je pokazao gdje su postavljene mine i rekao mi na šta trebam posebno obratiti pažnju. Njih osmerica nastavili su plitkim kanalom. Pratio sam ih i bio uz njih gledajuću ih kroz snajper.

Vodič je uočio pokrete u blizini kuće. On i još jedan hosovac zastali su, a Fikret je s ostalima nastavio dalje. Po dogovoru, za obavljanja posla trebalo mu je sat vremena.

Akcija je tekla prema planu. Fikret je sve odlično pripremio. Ponedjeljkom je četnička budnost nikakva. Nedjeljom uvečer mnogi od njih vraćaju se u Srbiju, te se svi na rastanku naliju alkoholom, tako da oni koji ostaju dugo spavaju ili bahuljaju mahmurni od jeftinih i domaćih brlja koje su im donosili ne bi li time ojačali moral.

“Momci, ovaj dio etape dobro smo prošli! Sada će nam se pridružiti ostali vojnici, njih šezdesetak. Pošto su oni bučniji, bolje je da mi idemo ispred, a oni mogu sigurno ići za nama”, objašnjavao je Fikro nakon što nas je rukom pozvao da se okupimo.

Dino klimnu glavom i mahnu mi pokazujući da se nas dvojica polahko spustimo u kanal. “Morat ćemo čekati ovdje sigurno sat dok se svi saberu i dođu. Nego da mi zapalimo po jednu”, ponudio je Dino. Bio sam sumnjičav, da nas četnici ne primijete jer još nije počelo svanjivati i bilo je mračno. “Misliš da je to pametno, mogu vidjeti bradonje”, pitao sam. “Ma neće, dubok je ovaj kanal, jedino mogu iz aviona vidjeti”, reče smijući se. Izvadio je cigarete i zapalili smo. Na svjetlosti cigarete vidio sam odsjaj njegove zlatne burme. “Eto, i ti ode u ljude”, pokazah mu na burmu. Pogledao je u nju i ponovo se samo osmjehnuo.

Prije nekoliko mjeseci upoznao je Eminu. Mislim da je bila iz Podrinja, ali su kao muhadžiri stanovali gore u naselju prema Crnom Blatu. Nisu dugo hodali i, eto, odlučili su da se vjere i uzmu u proljeće. Pričao mi je kako se majka Senija namučila dok je pronašla burme – prodali su žito i još nešto da bi ih kupili u Srebreniku na pijaci. Ipak je on njihov jedinak, htjeli su da sve bude kako treba. A i Emina im se sviđala.

Uskoro se počela navlačiti bjeličasta svjetlost zore koja je polahko dolazila. Fikret je došao do nas i rekao nam da krenemo niz kanal. Hladan vjetar zavijao je šibajući po licima. Na svu sreću, snijega je bilo malo, samo je “poprašio” zemlju pa nam nije otežavao kretanje.

Nekoliko momaka iz HOS-a došlo je do nas kroz kanal. Šćućureni u grupici, čekali su da krenemo. Malo su mi bila smiješna njihova crna odijela na ovom snijegu, bez ikakve kamuflaže. Mada smo znali da, kada krene pucnjava, to više neće biti važno.

Prošli smo kanalom i izašli na sami rub male šikare. Jedan od njih pokaza prema malom grebenu ispred nas. “Eno, nekih pedeset metara odavde su njihovi rovovi. Ako ih uspijemo maknuti odatle, izbit ćemo im bok bez problema i vratiti one naše položaje. Bili smo tamo sigurno jedan sat, nismo čuli ama baš nikakvih glasova, nit bilo kakvih zvukova”, pojašnjavali su hosovci.

Razgledao sam okolo. Teren je bio baš zeznut za eventualno povlačenja. Bila bi to nemoguća misija.

Naši su počeli pristizati polahko. Punili su kanal čitavom njegovom dužinom.

Mi smo uskoro krenuli puzeći prema grebenu. Došavši na dvadesetak metara do cilja, Fikret i Osman dali su znak da stanemo. Kad sam se okrenuo, vidio sam da se ostali polahko prebacuju prema nama od one šikare. Momci s protuoklopom otišli su ispred nas.

Vladala je grobna tišina, samo se čulo neko zlokobno zavijanje vjetra i udaljeno graktanje vrana koje su slijetale na zapuštena kukuruzna polja.

Zauzeli smo položaje iza neke međe. Nije to bilo ni loše koliko nam se u početku činilo. Ostali su puzeći krenuli naprijed. Kroz snajpersku optiku tražio sam bilo kakve pokrete na četničkoj strani. Ništa se nije pomicalo.

Odjednom je odjeknula detonacija, sekundu-dvije za njom i druga. Zapucao je Suadov mitraljez, a onda je lahko naoružanje sastavilo. Salva metaka sručila se na četničke položaje. Iznenađeni ili ne, oni su brzo došli k sebi i odgovorili. Zatreštala je pedeset trojka s njihovog položaja. Tražio sam je kroz optiku, ali bezuspješno. Vidio sam siluete i pomicanja, ali ne i sigurnu metu. Naši rafali kidali su grane, dizali snijeg i smrznutu zemlju u zrak, što mi je dodatno otežavalo pronalaženje ovog vraga.

A onda sam čuo da me neko doziva. Dino i Mrki mahali su mi i pokazivali skroz udesno. Ponovo sam pogledao i vidio plamen iza podebljeg stabla jasena. Morao sam se brzo prebaciti još više ulijevo da bih imao otvoren prostor. Skočio sam i potrčao do zaklona. Pucnjava i detonacije ručnih bombi odjekivale su na sve strane. Naši momci bili su nadomak rovova. Nanišanio sam. Sad sam bolje vidio položaj na kojem je bio teški mitraljez, ali od granja i šiblja nikako nisam uočavao agresorskog vojnika.

Brzo sam opalio prvi metak. Ništa se nije desilo. Mitraljez je i dalje kratkim rafalima držao naše momke prikovane za zemlju. Ponovo sam nanišanio kroz optiku. Bilo je naslijepo. U svoj toj svojoj želji zamislio sam četnika za mitraljezom i njegov položaj. Spustio sam ciljnik skroz naniže i opalio. U istom momentu mitraljez je umuknuo i cijev se digla u zrak. Onda je žestoko zatreštalo s naše strane. Momci su krenuli naprijed.

Okrenuo sam se ulijevo. Neko od naših vojnika vukao je ranjenika. Skočio sam i potrčao da mu pomognem. Uhvatio sam ga za ruku i počeo vući. Tek kad sam se okrenuo, vidio sam da je to Dino. Stavili smo ga uz ono drvo na mom položaju. Brzo sam, u panici, poderao omot s prvog zavoja. Bio je pogođen u vrat. Krv je šikljala kroz zavoj kojim sam ga pokušao zamotati. Krkljao je zavraćenih zjenica. Osjećao sam se izgubljeno. Stavljali smo mu i drugi zavoj, ali je krv liptala ispod zavoja i slijevala mu se na prsa.

Pritrčalo nam je još nekoliko momaka. Jedan od njih stavio mu je ruku na grudi. Ja sam nastavljao sa zavojem. Neko do njih uhvatio me za ruku kazavši da je gotovo. Nisam ga slušao, i dalje sam pokušavao... Bio sam na kraju snage. Spustio sam ruke i oslonio se njima na snijeg. Dino je bio mrtav. Njegov prazni pogled bio je usmjeren u daljinu preko šikare. Na usnama je imao izraz kao da se pokušava nasmijati.

Pucnjava je jenjavala. Ubrzo je došao i Fikret. Čučnuo je pored mene i stavio mi ruku na rame. Samo je rekao: “Šta to bi, Allahu dragi?” Nisam ništa odgovorio. Nisam mogao.

Ubrzo su Dinu odnijeli na nosilama. Naši su uvodili ljude u liniju. Vidio sam da su iznijeli nekoliko mrtvih četnika dolje na njivu. Nisam ni išao prema liniji. Više me ništa nije zanimalo. Uzeo sam pušku i krenuo nazad za ostalima.

Nakon dva dana bila je Dinina dženaza. Okupilo se dosta naroda. Čovjek pored mene u rudarskoj bundi je othukivao. “Eto, umjesto na svadbu, mi na dženazu.” Kasnije ću saznati da je to bio Dinin tetak. Emina je plakala pored tabuta, odmah do nje njegovi otac i majka.

Ukopali smo ga. Sjedio sam pored mezara još malo poslije hodže koji je posljednji otišao.

Eminu sam vidio u Tuzli još nekoliko puta. Čuo sam poslije da se udala negdje u Austriju. Dinina majka preselila je 1998. godine, kažu – od bola. Stari Šaban otišao je na susret s Dinom i svojom hanumom 2002. godine.

Često obiđem njegov mezar. Za Dan šehida obavezno. Ove godine bio je sav zatravljen. Ostao sam zaprepašten i ljut nad tim prizorom. Nešto sam pogazio, nešto počupao rukama. Sjedio sam dugo, prisjećao se svega. Odlučio sam da ću ubuduće sa sobom voditi svoju kćerku, da zapamti gdje je njegov mezar. Kad jednom ne bude mene, da mu ima ko travu s mezara počupati i prašinu s nišana obrisati. Barem toliko je zaslužio.