Sa svojim lukovičastim kupolama koje izviruju na urbanom horizontu, na prvi pogled izgledaju kao stare kuće od cigle, džamije i raskošne islamske palače. No, zapravo su to panteoni i grobnice, od kojih je većina stoljećima stara i velike historijske vrijednosti. Grad mrtvih u Kairu, to je neuobičajena nekropola egipatske prijestolnice koja datira iz sedmog stoljeća i svoj je vrhunac imala za vrijeme Mamelučkog sultanata između 13. i 15. stoljeća.

S hiljadama grobnica i mauzoleja, zvanih 'hosh', ovo ogromno groblje zauzima šest kilometara od sjevera pa južno od brda okrunjenih Salahudinovom citadelom i dio je historijskog Kaira, kojeg je UNESCO 1979. proglasio svjetskom baštinom. Među njegovim brojnim arhitektonskim draguljima su mauzoleji emira Qurqumasa, imama Al Shafija i sultana Qaytbaya, Barsbaya i Faraga ibn Barquqa, od kojih se u nekima nalaze i džamije.

Podijeljena u šest zona, ova nekropola datira iz 642. godine, kada su Arapi osvojili Egipat desetljeće nakon Poslanikovog preseljenja na bolji svijet i osnovali grad Fustat oko drevne rimske tvrđave i koptskih kršćanskih naselja u starom Kairu. Povezujući se s bogatom pogrebnom tradicijom Egipćana, koji su od vremena faraona i njihovih piramida veći dio života provodili pripremajući svoje prebivalište za smrt, raslo je za vrijeme dinastija Abbasi (750-969), Fatimi (969-1171) i Ayubini (1171.-1260.) dok nije dobio puni sjaj tokom mamelučkog razdoblja (1260.-1517.).

Tokom svih ovih stoljeća u raskošnim mauzolejima nisu sahranjivani samo sultani i halife, već i plemićke porodice, imami, visoki zvaničnici, vojska, umjetnici i pisci. Kako bi se pobrinuli za svoje panteone i spriječili kradljivce grobova, porodice pogrebnika i obrtnika živjele su na grobljima, koja su osiguravala boravak za službu, posjete, pa čak i za vjerske učenjake.

Iako je njihovo širenje usporeno od šesnaestog do devetnaestog stoljeća tokom osmanske ere (1517.-1798.), kratke okupacije Napoleona (1798.-1801.) i Jediva dinastije Mehmet (1805.-1914.), ova groblja su se ponovno uzdigla od dvadesetog stoljeća zbog anarhičnog urbanog razvoja Kaira.

Od tada su ispunjeni ne samo mrtvima, već i živima. Porodicama koje su generacijama živjele u nekropoli pridodani su stambeni blokovi izgrađeni unutar i oko nje. Dolazak seljaka u grad u potrazi za boljom budućnošću, a posebno izbjeglica koji su sa Sinaja bježali od ratova, doveo je stanovništvo na groblja, gdje su tražili utočište u mučnim uslovima.

Teško je znati koliko danas ljudi živi na grobljima u haotičnom i prenapučenom gradu kao što je Kairo, koji ima više od 20 miliona stanovnika. Ali popis stanovništva iz 1986. procijenio je populaciju na oko 180.000, a druge novije studije, poput one koju je 2019. izradilo Ekonomska i socijalna komisija Ujedinjenih naroda za zapadnu Aziju, dižu populaciju na dva miliona ljudi.

Zbog tako neobičnog spoja historijskog naslijeđa i bijede, Grad mrtvih postao je još jedna od turističkih atrakcija koje treba posjetiti u Kairu. Ali ovo ogromno područje guši rast glavnog grada, koji se nastoji modernizirati faraonskim projektima predsjednika Al-Sisija oponašajući futurističke megalopole bogatih zemalja Zaljeva, poput Dubaija i Abu Dhabija.

Osim izgradnje nove administrativne prijestolnice usred pustinje 50 kilometara istočno od Kaira, vlada Al Sisija pokušava rasteretiti grad i riješiti njegov pakleni promet novom mrežom autocesta i brzih cesta. Prema službenim podacima, otkad je preuzeo vlast 2014. godine, diljem zemlje izgrađeno je 7000 kilometara cesta i 900 mostova i tunela, uglavnom od strane kompanija pod kontrolom vojske.

Ali od 2020. takvi radovi uništavaju brojne grobnice i panteone kako bi se podigla sva ta infrastruktura. Iako egipatska vlada uvjerava da će se poštovati najvažniji mauzoleji, arheolozi, historičari i urbanisti kažu da su mnogi već srušeni, a da su drugi označeni znakom na svojim zidovima za njihovo skoro rušenje.

“Glavni razlog iza rušenja je Plan Kaira 2050, razvojni projekat koji ima za cilj stvoriti međusobno povezana zelena područja poput drugih gradova poput Dubaija, Pariza i Tokija, rušeći predgrađa i preseljavajući njihovo stanovništvo u druga područja. Ali plan ne razvija strategiju s grobljima”, tvrdi Ibrahim Ezzeldin, urbanistički dizajner Egipatske komisije za prava i slobode, u analizi Tahrir instituta za bliskoistočnu politiku (TIMEP).

Pod asfaltnom džunglom visokih autocesta i kranova koji grade nove zgrade, stoljećima stare kamene grobnice stoje između ruševina mauzoleja i hrpa pijeska. Uz minimalnu ili nikakvu naknadu, porodicama iz panteonima ponuđeni su samo manji grobovi na novom groblju 60 kilometara od Kaira.

“Za grobnicu naše porodice, koja je imala 20 kvadratnih metara i nalazila se u nekropoli Al Sayyida Nafisa, gdje ima i drugih starijih od 200 godina, nisu nam dali nikakvu odštetu i morali smo platiti 15.000 egipatskih funti (440 eura) za ekshumaciju posmrtnih ostataka i odnošenje na groblje Robeiky, u gradu Ten of Ramadan”, žali se Mustafa. U njegovom slučaju, kaže, dali su mu jednaku grobnicu, od 20 kvadrata ali to dobijaju i oni koji su na starim grobljima imali panteone do 100 kvadratnih metara.

Nakon što je preživio više od 1400 godina, Grad mrtvih umire. Pod teretom b agera, kranova i užurbane urbanizacije.