Razvoj urbanih sredina srednjovjekovne Bosne, podstaknut otkrićem ruda i početkom rudarske proizvodje, doveo je do razvoja različitih onovremenih zanata, bez kojih bi odvijanje svakodnevnog života bilo jako eško, ako ne i nemoguće.
Brojne zanatlije su iz Dubrovnika i ostalih dalmatinskih gradova dolazili u Bosnu, i to na dva načina: kao majstori plaćeni za obavljanje određenih konkretnih poslova na dvoru bosanskih vladara i vlastele koji su u Bosni ostajali za vrijeme obavljanja ugovorenog posla, a zatim se vraćali kući, ili kao zanatlije koji su sami odlazili u jake rudarske i trgovačke centre i tamo podizali svoje radionice, neki i cijelog života ostajući u Bosni.
Najveći broj zanatlija nalazio se u trgovačko-rudarskim centrima poput Srebrenice, Drijeva, Olova, Visokog, Fojnice, Prače itd., ali su sigurno i drugi gradovi imali svoje majstore. Izvori su sačuvali spomen ukupno 34 vrste zanata u srednjovjekovnoj Bosni.
Tako se javljaju: kovači, zlatari, krojači, podstrigači sukna, kožuhari, obućari, mesari, svjećari, klobučari, tkalaci, slikari, drvodjelje, brodogradioci, zvonolivci, brijači, kamenari, rezbari, pečatoresci, pasari, sedlari, pekari, krznari, grničari, papučari. Neke vrste zanata su se razvile u toj mjeri da su postojale podspecilzacije. Tako se među oružarima javljaju posebni majstori: mačari, štitari, tulari, lukari, oklopari, bombardijeri, topolivci.
(Izvor: Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović: Codex Diplomaticus Regni Bosnae. Povelje i pisma stare bosanske države. Mladinska knjiga, Sarajevo 2018.)
