U presudi koju je Haški tribunal 27. februara 2003. godine izrekao predsjednici Rs-a Biljani Plavšić, osudivši je na 11 godina zatvora, među 37 općina u kojima je u okviru udruženog zločinačkog poduhvata planirala, podsticala, naredila i pomagala i podržavala progone nesrpskog stanovništva nalazi se i općina Gacko. U tih 37 općina postojalo je 408 zatočeničkih objekata, a u 29 uništeni su objekti kulture, razoreno je više od 100 džamija, dva mekteba i sedam katoličkih crkava. U izvještaju o nacionalnoj strukturi koji je sačinilo Haško tužilaštvo stoji da je u tih 37 općina udio nesrba pao sa 726.960 (53,97 posto) 1991. godine na 235.015 (36,39 posto) 1997. “Tokom istog perioda udio nesrba na područjima koja danas čine entitet FBiH porastao je za 41,18 posto, dok se udio nesrba na području entiteta RS smanjio za 81,74 posto.”

Gacko se nalazi i na spisku od 35 općina u kojima je zločince podsticao Momčilo Krajišnik, predsjedavajući Narodne skupštine Rs-a, osuđen u Haagu na 20 godina zatvora, kao i među 20 općina u kojima je progon činio Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova Rs-a tokom 1992, osuđen na 22 godine, ali i među pet općina u kojima je bosanskohercegovačku multikonfesionalnost razarao Krsto Savić, načelnik CSB Trebinje, ministar unutrašnjih djela SAO Hercegovina i član Štaba MUP-a Srpske Republike BiH, koji je pred Sudom BiH osuđen na 17 godina zatvora.

Rezultati djelovanja udruženog zločinačkog poduhvata u Gackom jasno se vide u tački 1199 presude Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu: “(...) Prema podacima iz popisa stanovništva BiH iz 1991. godine, nacionalni sastav stanovništva opštine Gacko činilo je 5.561 (63,3 %) Srba, 3.014 (34,3 %) Muslimana, 21 (0,2 %) Hrvata i 189 (2,2 %) osoba druge ili nepoznate nacionalnosti. Izvan grada bila su dva mjesta s pretežito muslimanskim stanovništvom: Fazlagića-Kula i Borač. Za razliku od toga, 1997. godine 97,5 % stanovništva opštine Gacko činili su Srbi, a samo 0,1 % Muslimani.” Po popisu iz 2013, općina Gacko je imala 8.990 stanovnika – 8.556 ili 95,17 posto Srba, 369 ili 4,1 posto Bošnjaka i 15 ili 0,17 posto Hrvata. U samom gradu 2013. bilo je svega 13 Bošnjaka.

Tačka 1204 presude Stanišiću i Župljaninu uvodi nas u vrijeme kada je JNA preuzela potpunu kontrolu nad općinom: “Do aprila 1992. godine grad Gacko je bio pod potpunom kontrolom vojske, a glavni zapovjednik snaga na tom području bio je general Momčilo Perišić. Milicioneri muslimanske nacionalnosti u opštini Gacko otpušteni su i zamijenjeni Srbima. Komandir milicije, koji je bio Musliman, zamijenjen je zamjenikom komandira Vitomirom Popićem, koji je bio Srbin. Vojina Popovića je Mićo Stanišić imenovao za privremenog načelnika SJB-a Gacko. (...) Direktori lokalnih preduzeća, fabrika i doma zdravlja koji su bili muslimanske nacionalnosti otpušteni su, a na njihova mjesta su postavljeni Srbi...”

Presuda Momčilu Krajišniku određuje trenutak početka progona. Tačka 655 ove presude kaže da je “nasilje nad nesrbima počelo u martu, kada su pripadnici srpske lokalne paravojne jedinice uhapsili, a potom i ubili dva muškarca muslimanske nacionalnosti”. Ista tačka govori i o ulozi JNA u etničkom čišćenju: “(...) Na sastanku održanom 2. juna 1992. jedan oficir Hercegovačkog korpusa JNA i jedan pukovnik iz niške jedinice JNA zaprijetili su Muslimanima u Gacku da će upotrijebiti silu ako ovi ne postupe po naređenju SDS-a i ne predaju sve oružje. Tom sastanku su prisustvovali i pripadnici 'Belih orlova'. 'Žute ose' i arkanovci su početkom juna bili u Gacku, odakle su otišli u Bileću.”

Razvoj situacije, detaljnije, donosi presuda Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, u kojoj tačka 1203 kazuje: “Jedinice 'Belih orlova' pod komandom Ljube Jorgića, opremljene artiljerijskim i pješadijskim naoružanjem i u saradnji s lokalnom JNA, patrolirale su Gackom. Pripadnici 'Belih orlova' tukli su Muslimane i pljačkali njihovu imovinu, a vlasti uopšte nisu reagovale. Lokalni Srbi pojavljivali su se u gradu naoružani i u uniformama...” Svu vlast u Gacku je još prethodne godine preuzeo krizni štab. Tačka 1200: “Srpski krizni štab osnovan je u maju 1991. godine. Na njegovom čelu bio je Zdravko Zirojević. Ostali članovi bili su Mitar Lažetić, Vlado Kovačević, Obren Govedarica, Vojin Popović (načelnik SJB-a Gacko), Šarović (vođa jedne paravojne organizacije) i Lučić (komandant TO-a)...” Dolaskom paravojnih jedinica “Gacko je blokirano i okruženo kontrolnim punktovima na svim putevima”, kaže tačka 1205.

“Muslimanima kretanje nije bilo potpuno zabranjeno, ali su ih zaustavljali, maltretirali i zlostavljali. Na kontrolnim punktovima su dežurali 'Srbi koji su imali čarape na glavi'. Uveden je policijski sat koji je trajao od 20:00 sati do sljedećeg jutra. Za odlazak na posao bile su potrebne dozvole milicije. Vitomir Popić je Muslimane koji su bili u gradu, a nisu bili zaposleni, raspoređivao na prisilan rad. Maltretiranje Muslimana je pojačano i Muslimani su se plašili da izlaze i idu na posao.” Tačka 1206: “U maju i junu 1992. godine Muslimane su hapsili. Hapšenja su kondinirali Vitomir Popić i kapetan Ljubo Jorgić, komandant 'Belih orlova'. Jednom muškarcu koji je imao oko 70 godina odsjekli su uho prilikom hapšenja. Većina muslimanskog stanovništva Gacka povukla se u Fazlagića-Kulu i Borač. Otprilike 800 žena i djece koji su ostali u gradu Gacku odvezeni su u obližnje opštine ili u Makedoniju.”

Kada je bošnjačko stanovništvo protjerano iz samog grada, na red je došla džamija. Tačka 1207 kaže: “'Srbi' su u julu 1992. digli u vazduh gradsku džamiju u Gacku (džamija Mehmed-spahije Zvizdića). Minaret je srušen, a zidovi oštećeni. Ostaci objekta uklonjeni su nakon Daytonskog sporazuma.” Nešto ranije, “17. juna 1992. srpske snage, uključujući JNA i miliciju, napale su Fazlagića-Kulu”, kaže tačka 1208. “Muslimani su se pokušali odbraniti, ali srpske snage su upotrijebile artiljeriju, minobacače i tenkove. (...) Srpske snage su spalile preostale kuće i pobile 130 žena, djece i staraca koji nisu uspjeli pobjeći. Otprilike 500 do 600 Muslimana se krilo na jednoj obližnjoj planini. Ratno predsjedništvo Gacka poslalo je muslimanima Gacka koji su se krili u planinama poruku kojom je tražilo od njih da se predaju. Žene i djeca su se predali i odvezeni su autobusom u Perkovića, Stolac. Vojno sposobni muškarci su pješice preko planine otišli u Mostar.”

Presuda Momčilu Krajišniku govori o sudbini stanovnika sela Borač i Bjelašnica, u tački 657 kaže: “(...) Konvoj Muslimana je uspio iz Borača krenuti prema Kalinoviku, ali srpske snage su ga napale 4. jula 1992. Muškarci u konvoju su uspjeli nastaviti put, ali žene i djeca su zaostali. Jedan svjedok je čuo da su zarobljeni i odvedeni u Kalinovik i Foču”, a u tački 658: “Dana 13. jula 1992. Ratno predsjedništvo Gacka naredilo je Muslimanima stanovnicima Bjelašnice, sela u toj opštini, da predaju svoje oružje i okupe se na sabiralištu gdje će ih ukrcati na autobuse. Svi muškarci će se smatrati ratnim zarobljenicima i bit će zatvoreni u Bileći, uz mogućnost razmjene, dok će žene, djeca i starci biti prebačeni u obližnje opštine ili u Makedoniju...”

Četiri tačke presude Stanišiću i Župljaninu opisuju sudbinu Asima Bašića i grupe civila iz Fazlagića-Kule uhvaćene u Berkovićima i sprovedene u SJB Gacko. Tačka 1216: “(...) Pred zgradom SJB-a Gacko grupa od oko 200 žena, djece, muškaraca i vojnika udarala je Bašića i njegove rođake dok su ulazili u zgradu. Bašića i njegove rođake su zatim smjestili u dvije ćelije veličine 2 x 3 metra, u kojima su bili drveni poljski kreveti. Samo jednom dnevno dobijali su nešto hljeba i mesa iz konzervi i morali su vršiti nuždu u ćelijama. Zatočenike je ispitivao Vitomir Popić, a pripadnici rezervne milicije su ih tukli dok je Popić to posmatrao. Kad je Bašić odbio da potpiše priznanje da je ubijao Srbe i silovao žene, vezali su ga za stolicu i tukli Slobo Todorović, Vlatko Doderović i Boško Starović. Tukli su ga ukupno pet ili šest puta.”

Tačka 1217 presude Stanišiću i Župljaninu kaže da su na kraju pripadnici milicije Bašića i njegove rođake vezali i utjerali u jedan vojni kamion. Opet su “žene, djeca i muškarci stajali u špaliru i štapovima i metalnim šipkama tukli zatočenike dok su ulazili u kamion. Zatočenike su odvezli u pravcu Kule. Na jednom mostu u blizini Kotline zatočenicima su rekli da izađu iz autobusa i postroje se na jednom kraju mosta. Pripadnici redovne i rezervne milicije, među kojima su bili Slobodan Todorović, Ramo Sudžum, Vlatko Doderović i Dragan Lazetić, postrojili su se nasuprot njima. Bašić je čuo Lazetića kako naređuje miliciji da puca i čuo je pucnje. Bašić je pogođen u ruku, nogu i stomak. Kad se srušio na zemlju, vidio je ostale zatočenike kako leže na zemlji i mnogo krvi...” U tački 1232 Pretresno vijeće zaključuje da su osobe iz grupe koja je uhapšena u Berkovićima “ustrijeljene i usmrćene na mostu u blizini Kotline 13. augusta 1992. od strane pripadnika gatačke milicije”. U tački 1219 kaže se da su, “prema podacima Državne komisije za traženje nestalih lica, Smajo Bašić, Sulejman Bašić, Muvedeta Bašić, Džafer Bašić, Ejub Bašić, Edhem Bašić, Elvir Bašić i Husnija Bašić” nestali u Gacku 13. augusta 1992, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su 27. septembra 1999. u Kuli.

“Tokom ljeta 1992. godine srpske snage i lokalni Srbi ubili su ukupno 137 Muslimana u opštini Gacko, od kojih su većina bili žene, djeca i starci”, kazuje tačka 1210. “U opštini Gacko 270 Muslimana i Hrvata bilo je zatočeno u skučenom prostoru u šest zatočeničkih objekata, gdje su ih redovno tukli. U kasarni JNA zatočenike su tjerali da dugo stoje, a jednom prilikom su srpski stražari pucali zatočenicima iznad glave.”

U Presudi Momčilu Krajišniku u tački 656 pobrojani su zatočenički objekti: “Već od aprila 1992. godine bosanski Srbi, uključujući paravojne grupe aktivne u toj opštini, u zatočeništvu su uglavnom držali osobe muslimanske i hrvatske nacionalnosti na najmanje šest lokacija: u pošti u Avtovcu, u SJB-u Gacko, u kasarni Avtovac, u Fazlagića-Kuli, u termoelektrani i u samačkom hotelu...”

Najteži zločini vršeni su u zgradi SJB-a. Presuda Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu u tački 1213 kaže: “Jedne prilike su petoricu od sedmorice zatočenika postrojili uza zid preko puta ćelije. Svjedok ST048 je čuo kako Popić kaže da su ti ljudi osuđeni nasmrt. Popić i ostali stražari su zatim postrijeljali tu petoricu ljudi. Dvojicu zatočenika su natjerali da potovare leševe u kamion i saperu krv s poda i zida.” Tačka 1214: “Dana 4. jula 1992. godine svjedoka ST048 su izveli iz ćelije i odveli u neku kancelariju gdje ga je Vitomir Popić lisicama privezao za radijator. Svjedok ST048 je morao da gleda kako dva pripadnika Crvenih beretki siluju njegovu blisku rođaku. Popić se smijao dok je posmatrao silovanje i reakcije svjedoka ST048. U jednom trenutku žena se uspjela osloboditi i iskočiti kroz prozor kancelarije razbivši staklo. Svjedok ST048 je vidio kako jedan od pripadnika 'Crvenih beretki' puca kroz prozor prema zemlji...”

I na drugim mjestima vršena su premlaćivanja, zlostavljanja i ubistva Bošnjaka. Tačka 1220 presude Stanišiću i Župljaninu kaže: “U hotelu elektrane, otprilike 500 metara od zgrade SJB-a Gacko, bilo je zatvoreno od 150 do 170 Muslimana. Komandir tog objekta bio je Radinko Ćorić, a zatim Ranko Ignjatović, obojica pripadnici milicije...” Tačka 1221: “(...) Jednom prilikom su grupu od deset zatočenika postrojili pred drugim zatočenicima i seksualno ih zlostavljali. Budimir Bumbić je ispalio mitraljeski rafal zatočenicima iznad glave i prijetio da će u podrum u kojem su bili zatočenici baciti bombu. Bumbić je zatočenicima naredio da podignu ruke na zid s tri raširena prsta i pucao im između prstiju, kao i da se postroje uza zid s glavom uz glavu i pucao u mali prostor između njihovih glava...” Tačka 1222: “Od 16. juna 1992. godine zatvorenike su počeli odvoditi u podrum, gdje su ih ispitivali o tome gdje se nalazi oružje i Muslimani iz Gacka. Zatočenike su tokom tih ispitivanja surovo tukli i neki su vraćeni u podrum u 'polumrtvom' stanju...” Pretresno vijeće u tački 1229 “zaključuje da je Arif Jaganjac ustrijeljen i ubijen u hotelu elektrane u junu 1992”, “da je Žuti, stražar srpske nacionalnosti u hotelu elektrane, ustrijelio i usmrtio Osmana Osmanovića” i da su “Aziza Hasanbegovića i Redžovića, ime nepoznato, tokom prevoza u Bileću ubili Budimir Bulić i Milkan Govedarica, srpski stražari koji su se hvalili kako su ih ubili”.

Za zločine u hotelu elektrane trenutno se pred Okružnim sudom u Trebinju sudi Predragu Lažetiću. Tužilaštvo BiH je 23. novembra 2018. podiglo optužnicu koja ga tereti da je, kao pripadnik “Belih orlova”, a kasnije VRS-a, u junu 1992. mučio 11 osoba koje su nezakonito bile zatočene u objektu “Samački hotel” Termoelektrane Gacko. Suđenje je trenutno odloženo na neodređeno vrijeme jer odbrana nema više svjedoka, a svjedocima tužilaštva koji putem videolinka trebaju svjedočiti iz inostranstva još nije određen termin.

I suđenje Goranu Govedarici, kojeg optužnica Tužilaštva BiH od 20. maja 2019. tereti da je, kao pripadnik rezervnog sastava SJB Gacko, u junu 1992. ubio civila bošnjačke nacionalnosti, prekinuto je iz istih razloga: od novembra 2021. čekaju se dva svjedoka koja žive u SAD.

S druge strane, porodice žrtava već skoro 20 godina čekaju da Vitomir Popić sjedne na optuženičku klupu. Sud BiH je potvrdio optužnicu protiv njega još 11. januara 2013. i tereti ga za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. Portal “Patria” je pisao da živi u Novom Sadu.

Do sada su za zločine u općini Gacko osuđena tek dvojica direktnih počinitelja, oba pred Okružnim sudom u Trebinju. Mileta Govedarica je osuđen na 9 godina jer je kao pripadnik “Belih orlova” 18. juna 1992. u Motelu “Košuta” silovao M. T., koju je izveo iz jednog od parkiranih automobila kojima su civili bošnjačke nacionalnosti napuštali Gacko. Presuda je pravosnažna od 4. novembra 2008. Zoran Svorcan je osuđen na 6 godina. I on je bio pripadnik “Belih orlova”. Oglašen je krivim jer je 29. juna 1992. ispred Hotela “RITE” Gacko nožem ubio Nelmana Memića. Presuda je pravosnažna od 26. decembra 2019.

Prvostepenom presudom Okružnog suda u Trebinju 2018. je na 6 godina bio osuđen i Branko Koprivica zvani Bumbar. Bio je oglašen krivim da je u junu 1992. izveo iz kuće Šerifa Kapetanovića, civila rođenog 1915, proveo ga kroz glavnu ulicu udarajući ga kundakom, odveo ga u pravcu Silosa i ubio ga pucajući iz vatrenog oružja. Na teret mu se stavljalo i da je 4. jula 1992., ili približno tog datuma, u Gacku iz grupe civila nesrpske nacionalnosti izdvojio Hasana Kažinića, rođenog 1934, odveo ga do njegove kuće i ubio. Branko Koprivica nije dočekao pravosnažnost presude, preminuo je tokom žalbenog postupka, potvrdila je Milica Stanković, viša stručna saradnica Okružnog suda u Trebinju.

Na A-listi, koja je iz Haaga prije gotovo 20 godina poslana Tužilaštvu BiH, na kojoj se nalaze osumnjičeni protiv kojih ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice, a koju su mediji nedavno objavili, nalaze se petorica osumnjičenih da su zločine počinili na području općine Gacko.