Za zarobljene Bošnjakinje Foča je nakon okupacije postala grad užasa. Vojnici iz Srbije i Crne Gore svakodnevno su ih silovali, mučili, zlostavljali, ponižavali. Avdo Huseinović, u svojoj novoj knjizi (koja će javnosti biti predstavljena naredne godine), između ostalog, donosi i svjedočenja silovanih žena i djevojaka koje su preživjele fočanske noći pakla. (U samoj knjizi bit će objavljena i mnoga imena zločinaca i žrtava koja su ovdje izostavljena.)

U Foči su vojnici iz Crne Gore i Srbije počinili brojne zločine nad fočanskim Bošnjacima. Posebno su bili okrutni prema Bošnjakinjama koje su mjesecima silovali u Karamanovoj kući, zgradi „Lepa Brena“, Sportskoj sali „Partizan“, naselju Aladža, mnogim drugim privatnim kućama... Niko od crnogorskih vojnika nije procesuiran za zločine u Foči.

Dragoljub Kunarac Žaga prije napada na Foču u aprilu 1992. živio je u Tivtu u Crnoj Gori. Bio je komandir specijalne jedinice sastavljene od srpskih vojnika koji nisu sa područja Foče, uglavnom su bili iz Crne Gore. Imao je štab u jednoj kući u ulici Osmana Đikića br. 16, u naselju Aladža u Foči. Poslije okupacije Foče tamo je boravio sa najmanje deset crnogorskih vojnika. Navodi se da je u svojstvu komandanta Dragoljub Kunarac bio odgovoran za postupke podređenih vojnika i znao je ili imao razloga da zna da njegovi podređeni seksualno zlostavljaju Muslimanke u njegovom štabu. Lično je učestvovao u seksualnom zlostavljanju žena u štabu. U dva navrata Dragoljub Kunarac odveo je FWS-87 (zaštićena svjedokinja) u crnogorski štab u naselju Aladža, znajući da bi tamo mogla biti seksualno zlostavljana. U oba slučaja tamo su bila dva crnogorska vojnika koja su silovala FWS-87. Dragoljub Kunarac najmanje je pet puta odvodio FWS-75 i D.B. u svoj štab u naselju Aladža u ulici Osmana Đikića br. 16, gdje je bila smještena grupa crnogorskih vojnika. Dragoljub Kunarac komandovao je tim vojnicima. Sredinom jula 1992. FWS-75 i D.B. prvi put su dovedene u tu kuću. Kada su stigle u štab, tamo je čekala grupa vojnika. Dragoljub Kunarac odveo je D.B. u zasebnu sobu i tamo je seksualno zlostavljao, dok je FWS-75 ostala zajedno sa ostalim crnogorskim vojnicima. Tokom približno tri sata FWS-75 grupno je silovalo oko 15 vojnika…

Ovo je bio jedini slučaj masovnog silovanja koje je FWS-75 doživjela u crnogorskom štabu. U drugim prilikama, u štabu su je naizmjenično silovali jedan do tri vojnika. Dana 2. augusta 1992. Dragoljub Kunarac odveo je FWS-75, FWS-87, FWS-50 i D.B. u crnogorski štab. Prisutne su bile i neke žene iz ženskog logora u Kalinoviku. Tom prilikom Dragoljub Kunarac i tri druga vojnika silovali su FWS-87. Nekoliko neidentificiranih počinilaca silovalo je FWS-75 tokom cijele noći. Crnogorski vojnik koji je silovao FWS-50 prijetio joj je da će joj odrezati ruke i noge i odnijeti je u crkvu na krštenje.

Karamanova kuća u Miljevini i kuće oko nje bile su leglo silovatelja i ratnih zločinaca. Radovan Stanković, Pero Elez, Mićo Orlović, Dragoljub Kunarac... bili su vlasnici svega što su poželjeli. Mnoge djevojčice, djevojke i žene bile su žrtve seksualnog zlostavljanja u ovoj kući užasa. Jedna od njih svjedoči:

„Jednu večer Žaga s grupom Crnogoraca odvodi nas tri u neku kuću u Aladži. Razdvojili su nas. Ostala sam u sobi s 20-30 četnika. Svi su me redom silovali. To je trajalo negdje do dva sata iza ponoći. U jednom trenutku sam molila da odem u WC da pijem vode, nisam imala daha, nisam više mogla da dišem. Za mnom je ušao jedan Crnogorac i nudio mi bombu, da raznesem i sebe i njih. Nisam uzela, bila sam sigurna da je namještaljka, a nisam ni znala rukovati s njom.

Žaga nas je ponovo vratio u Partizan. Sutradan nam je poslao novinarku s Kanala S sa Pala, ali se ona predstavila kao novinarka Radio Sarajeva. Bila je ljubavnica Pere Eleza i iz Miljevine nas je došla ispitivati, ubjeđujući nas da slobodno možemo pričati šta nam se desilo te noći. Znala sam da je to namještaljka. Nisam ništa htjela reći, samo sam rekla da me prethodnu noć nisu tukli.

Drugog augusta dolaze Žaga, zatim Crnogorac Gaga (mislim da je ubijen u Miljevini), upali su u salu i rekli da ustanu one koje dobro pričaju. Odveli su nas u istu kuću u Aladži. Silovali su nas cijelu noć, broja im ne znam, bilo ih je preko 20. Sjećam se Žage, Dragana Stankovića zvanog Dragec, zatim Crnogoraca Gage, Durke Dubljevića, Baneta i Miodraga Kovačevića, on je unuk Save Kovačevića iz Crne Gore. Svi su bili iz Nikšića. U toj kući zatekli smo dvije djevojke, od kojih je jedna imala 13-14 godina, a bila je u osmom mjesecu trudnoće.

Sutradan nas je Žaga vozio u Miljevinu kod Pere Eleza. Došli smo do kafane koju je držao Zela. Istjerali su nas iz auta i stavili za sto da jedemo. Pero me gonio da jedem, ali ja nisam mogla, uzela sam jedan komad sudžuke i bacila sam ga jer ga nisam mogla progutati. Nikola Brčić zvani Rođo je pokazao na mene i rekao: 'Ova je gotova. Izvedite je 'vamo da je ja ubijem.' Došao je Neđo Samardžić, potrpao nas u auta i odvezao u kuću Nusreta Karamana. Žaga je doveo još dvije djevojke. U kući su nas dočekali Radovan Stanković i Nikola Brčić. Natjerali su nas da sredimo sobe. Nakon toga me Nikola Brčić silovao, a onda me odveo u kuhinju, gdje sam zatekla jednu malu djevojčicu. Navečer je došao Pero Elez i silovao nas. On je najviše silovao maloljetnice i djevojčice.

Nas osam smo tu ostale tri mjeseca. Silovali su nas Neđo Samardžić i njegov brat Zoran, Radovan Stanković i Nikola Brčić. Često su dovodili neke Crnogorce koji su nas silovali. Dovozili su pivo iz Nikšića, a tovarili ugalj. Uz Peru Eleza je bio Miško Savić Crnogorac, mislim da je on iz Šuplje Stijene kod Pljevalja. Perina grupa je stalno dolazila u Karamanovu kuću, kuhali smo im, prali...

Sjećam se da je jednu 12-godišnju djevojčicu prvi silovao Neđo Samardžić, pa onda njegov brat Zoran, Radovan Stanković, Nikola Brčić, Duško Pržulj...

Jedna šesnaestogodišnja djevojka o danima kad je svakodnevno silovana u Foči govori:

„Data sam nekom crnogorskom vojniku. Starijem čovjeku. A u kućama se pojavila žena koja se zvala Jadranka Ždralo. Ona je određivala koja djevojka će pripasti kom vojniku. Ovo nisam nikad rekla. Nikome osim psihologu. Ja krivim sebe za sve što mi se dešavalo. Zašto? Jer nisam imala snage da se opirem. Nisam se opirala. Čitav život sebe krivim što se nisam branila i tukla svaki put kada su me silovali.

Jadranka je nakon dolaska došla sa krvavom uniformom i rekla nam da peremo krv, da na uniformi ne smije biti ni kapi krvi. Prale smo cijeli dan.

Noću su dolazili vojnici, birali sebi djevojke, a Crnogorac je rekao da samo on smije biti sa mnom. Jadranki se to nije sviđalo. Jednom kada je Crnogorac bio na terenu zaključala me u sobu i u nju ubacila vojnika. Zvali su ga Fantom, imao je ožiljak na licu. Bio je to treći čovjek koji me silovao. Crnogorac se vratio i pitao Jadranku s kim je bila. Pitao je i mene s kim sam bila. Jadranka mi je iza njegovih leđa pokazivala da će me zaklati ako išta kažem. Ćutala sam, a Crnogorac je Jadranki opalio šamar. Nakon toga Jadranka me svaki dan premlaćivala, jer je pitala ko sam ja da ona radi mene dobije šamar? Ona me zlostavljala psihički i fizički, ali je ono prvo bilo gore. Stalno smo jeli svinjetinu, a oni govorili: 'svi ćete vi svinjetinu za ramazan jesti'.

Jadranka je govorila da su njenog muža ubili muslimani i da ćemo mi platiti. Spominjala je supruga, a spavala sa svim vojnicima. Kada su imali odnose mi smo morale gledati.

Jedne noći desetine vojnika imali su slavlje. A vojnik Saša pričao je sa djevojkom koja je zarobljena sa mnom. Nakon toga su nestali. Jadranka me strašno prebila i pitala: 'gdje je?' Vojnik Saša pojavio se sutra i Jadranki rekao da želi da vodi i mene. Dragoljubu Kunarcu za mene je platio 100 njemačkih maraka. Prilikom izlaska s ruke su mi skinuli majčin prsten i dali Jadranki. Djevojka koja je bila zatočena sa mnom imala je oca u Njemačkoj koji je imao novac. Vojnici su to znali i tražili otkup. Otac je platio da je oslobode, a ona je tražila da puste i mene. Kasnije se ispostavilo da sam se zvala kao neka njihova rodica. Spašene smo. Vojnik Saša nas je odveo u Beograd.“

Baš kao što ih je stiglo tamnovanje, patnja i golgota, baš kao što ih je stiglo da budu robinje pijanim ološima, stiglo ih je i da budu slobodne. Niotkud. Ali ne biti zatočen u kućama u okolini Foče ne znači biti sretan, ne znači biti siguran, tada u ratnim godinama. Patnje djevojke kojoj su pijane nakaze oduzele djetinjstvo, dostojanstvo i kao što rekoh, život, jer silovane žene su ubijene, nisu završile.

„U Beogradu smo se zadržale nekoliko dana. Djevojka sa kojom sam bila zatočena nije me mogla povesti sa sobom. Neki dobri čovjek me poveo svojoj kući i rekao da će me pripaziti. Njegovoj supruzi sam ispričala sve. Rekla svoje ime i sve što sam preživjela. Rekla mi je da, dok živim u Srbiji, ne smijem govoriti ko sam i da sebi dam neko srpsko ime. Krenula sam u Rumu, vjerujući da ću tamo pronaći komšinice iz Miljevine za koje sam znala da tamo žive. Sebi sam dala ime Tanja.“

Od tada je počela borba djevojčice od 16 godina, skrivene iza lažnog imena, po selima u okolini Rume, gdje nikad nije pronašla komšinice zbog kojih je tu i došla. Boreći se za egzistenciju, radila je po kafićima i kafanama u okolini tog mjesta. U godinama borbe za egzistenciju uspostavila je kontakt sa svojom izgubljenom porodicom. Rodni list u ruci vojnika na kojem je pisalo njeno pravo ime značio je novu opasnost. Morala je bježati. Slijedeća destinacija bio je Herceg Novi.

Radeći u ko zna kojem po redu kafiću susretala se sa vojnicima koji su je zlostavljali. U Herceg Novi stizali su i tražili je zlostavljači i ubice, pokušavajući da je vrate u grad u kojem je preživjela pakao. U Herceg Novom pred potpisivanje Dejtona živjela je faktički u kućnom pritvoru. Tanja, djevojka sa lažnim imenom koja govori ekavicu kako bi se bolje uklopila, vratila se u Sarajevo.

Ugledni beogradski novinar Petar Luković na svom portalu „E-novine“ 2010. objavio je feljton posvećen zločinima nad Bošnjacima u Foči. Sedam godina kasnije, Luković nam u Beogradu priča: „Objavili smo taj feljton od desetak ispovesti. Foča je zasigurno po stepenu zverstava nešto najstrašnije, to je nešto što još nije viđeno, ta silovanja od devojčica do starica. Foča je te 1992. imala medijsku tišinu, o njoj se vrlo malo znalo. Ti silovatelji, među kojima je bio značajan broj onih koji su došli iz Crne Gore i Srbije, su monstrumi koji su uglavnom ostali nekažnjeni. Oni su ovde u Beogradu borili se i uglavnom uspevali da dobiju naklonost režima. Mediji su ih slavili, ja bih to nazvao „koljačkom estradom“. Nažalost, fočanske žrtve se ubijaju i drugi put, zbog izostanka pravde.“  

Staša Zajović, iz „Žena u crnom“ Srbije, navodi da je tijelo žene oduvijek bilo dio vojne strategije, mržnje i ponižavanja.

„Grad Foča je postigao zastrašujuće dimenzije zločina nad ženama. Najveći broj zločina ostao je nekažnjen, a traume su i dalje neprevaziđene. Društvena zajednica Foče mora da smogne snage da usliši molbu preživelih da se obeleže mesta zločina. Mi znamo da su sve žene bile žrtve, ali znamo i to da su agresiju i bezbrojne zločine na teritoriji Bosne i Hercegovine počinile srpske oružane formacije, među kojima su bili vojnici koji su došli iz Srbije i Crne Gore. Nažalost, i dalje se nastavlja negiranje i minimiziranje zločina. Srbija ne želi da priča o tim ljudima“, ističe Zajović.