Među najstarijim pjesnicima Bošnjacima iz Novog Pazara, koji su pisali pjesme na osmanskom staroturskom jeziku, spominje se Hušui. Biografski podaci o njemu vrlo su oskudni, tako da se sa sigurnošću ne zna ni kada je rođen ni kada je umro. Jedino se pouzdano zna da je još bio u životu 1620. godine, jer je te godine sastavio jedan nama poznat hronogram (tarih). To nas upućuje da je najvjerovatnije živio u drugoj polovini 16. i početkom 17. stoljeća.

Bio je pravi majstor za tarihe. Najprije ga spominje Safvet-beg Bašagić i ističe da je ovaj daroviti pjesnik malo proučen. Hazim Šabanović nas obavještava da mu se jedna pjesma nalazi u rukopisu 82/55 Orijentalnog instituta u Sarajevu. Nažalost, prepisane pjesme više nema jer je kompletna rukopisna zbirka Orijentalnog instituta spaljena u požaru 1992. godine, prilikom granatiranja Sarajeva, ali pjesama ovog pjesnika ima i u drugim rukopisnim zbirkama.

Hušui je pisao i kaside. Za ovog pjesnika zna se da je, prilikom prolaska izvjesnog Mehmed-paše kroz Novi Pazar, spjevao u čast ovog uglednika, u znak dobrodošlice, kasidu, u kojoj hvali i veliča njegovu hrabrost i junaštvo. Mehmed-paša zauzvrat je, u znak poštovanja i nagrade, ogrnuo Hušuija hilatom (odorom).

To je izazvalo toliku ljubomoru pjesnikovih kolega da su “presvisli od zavisti”, što govori i o tome da je Hušui bio toliko dobar pjesnik da su mu kolege “po peru” zavidjele. Pjesnici osmanske književnosti vrlo su se rado oprobavali u pisanju hronograma, pa su to činili i novopazarski pjesnici: Arši Čaki Muhamed, Ahmed Vali, Nimeti, pa i Hušui. Vjerovatno su mnogo više hronograma napisali nego što je to do danas sačuvano.

TARIH NA CAREVOJ ĆUPRIJI U SARAJEVU SASTAVIO JE HUŠUI

Od Mehmeda Enveri Kadića saznajemo da je tarih na Carevoj ćupriji u Sarajevu, prilikom njene obnove, spjevao novopazarski pjesnik Hušui, koji se u to vrijeme nalazio u Sarajevu. Naime, prvobitnu drvenu ćupriju, koju je u 15. stoljeću podigao osnivač Sarajeva i Novog Pazara Isa-beg Ishaković, a koja se pružala prema Carevoj džamiji, odnijela je nabujala Miljacka krajem 1619. godine. Miljacka je tom prilikom odnijela šest mostova. Sarajevski veleposjednik i vakif Hadži Husein-beg Haračić na istom mjestu podigao novu kamenu ćupriju s tri stuba i četiri luka već naredne godine.

Naravno, na kamenoj ploči, koja je postavljena na novoizgrađenoj ćupriji, sačinjen je tarih u kojem su navedeni vakif ćuprije i godina podizanja. Čast da sastavi ovaj hronogram pripala je novopazarskom pjesniku Hušuiju, što nam govori da je on u to doba, u cijelom Bosanskom ejaletu i šire, bio već afirmirani i priznati poeta. Ejup Mušović kaže da je Hušui umro 1620. godine, ali ovaj Kadićev navod, kao i datum pod kojim je ovaj hronogram datiran, ovu tvrdnju opovrgavaju.

Prijevod ovog tariha nam daje Mehmed Mujezinović:

“Dobrotvor svog doba Hadži Husein,

Potpomognut dobrotom Sveznajućeg Gospodara,

Podigao je ovaj privlačni most

Da bi poslužio za prolaz odličnicima i puku,

Utrošio imetak i na vodi,

Uz zalaganje dao opće korisno djelo,

Odbijajući jedan, izrečen mu je hronogram:

Dovršen mu je ovaj željno očekivani most.”

Godine 1029. po hidžri (1619/20)

Ispod teksta tariha ispisana je u brojkama hidžretska 1029. godina, a tu bi godinu trebalo da dobijemo preračunavanjem slova u hronogramu. Međutim, Mujezinović je proračunavanjem na taj način dobijao 1028. godinu, što znači da izričito kaže da treba odbiti jedan. Vjerovatno je do greške došlo prilikom prepisivanja natpisa.

TARIH NA HAMAMU U NOVOPAZARSKOJ BANJI

Na hamamu u Novopazarskoj banji sačuvan jedan zanimljiv hronogram iz 16. stoljeća, neposredno iznad ulaza u glavnu prostoriju. Napisan je na mermernoj ploči veličine 40 × 35 cm.

Budući da je ovaj natpis bio sav u skraćenicama, bilo je veoma teško obaviti njegovo prevođenje. To je pošlo za rukom Mehmedu Mujezinoviću. Ovaj lijepi tarih pisan je na osmanskom jeziku, ukrasnim dželi pismom i glasi:

“Oni koji su prokrstarili istok i zapad,

Kopno i more, rekli su:

Mi na svijetu nismo vidjeli ovakve termalne banje.

Jedan od njih vidjevši je izreče zbirni hronogram:

Ova banja postade dženet za zaljubljene.”

Nakon sabiranja brojčanih vrijednosti slova Mujezinović je izračunao da je hronogram napisan 1002. godine hidžretske, a to je 1593/94. godine. Mujezinović smatra da je banja, odnosno hamam u Novopazarskoj banji završen upravo te godine kada je napisan hronogram. Kako saznajemo od Evlije Čelebije, hamam u Novopazarskoj banji podigao je namjesnik Bosanskog pašaluka Hafiz Ahmed-paša.

Hafiz Ahmed-paša došao je na dvor kao adžemi-oglan. Mladost je proveo u gradu Jedrene. Uz ime ima epitet Hadim, što govori da je bio evnuh. Imenovan je 1588. godine na funkciju namjesnika na otoku Kipru, a dvije godine poslije za namjesnika u Egiptu, gdje je četiri godine proveo na ovoj funkciji. Od 1594. do 1595. godine bio je namjesnik Burse.

Iz historijskih izvora saznajemo da je Hafiz Ahmed-paša došao na položaj bosanskog vezira 1596. godine, a iste godine mu je i prestala funkcija. Kada je sultan Mehmed III krenuo u pohod na Ugarsku, da povrati staru slavu Osmanskog carstva i da se osveti za ranije poraze, naredi tadašnjem bosanskom namjesniku Hafiz Ahmed-paši da osvoji Petrinju.

Pošto su neprijatelji iz Hrvatske navalili na Klis, on posla svog ćehaju (zamjenika) s bosanskom vojskom da odbiju ovaj napad. Tada je zarobljeno 300 neprijateljskih vojnika, a oko dvije hiljade ih je izginulo. Pali su u zarobljeništvo i dva neprijateljska visoka plemića, a osvojeno je i tridesetak neprijateljskih zastava.

U to vrijeme sultan je krenuo iz Istanbula prema ugarskoj tvrđavi Eger. Kada je 31. jula 1596. godine stigao do Niša, dočekao ga je Hafiz Ahmed-paša s ratnim plijenom i poklonio mu se. Sultan ga je pohvalio i darovao.

Tada mu je naredio da povrati tvrđavu Novi, koju je ranije podigao Hasan-paša na obalama Kupe, na bosanskoj granici. Kada je Hafiz Ahmed-paša s vojskom krenuo na tvrđavu Novigrad i opsjeo je, i kada je nešto neprijateljskih vojnika s brda iz pozadine udarilo na njega, paša se pod izgovorom da im ne zarobe topove povukao. A kada su neprijatelji, izbijajući s brežuljka, opazili da se paša povlači, iskoristili su priliku, pa su ga dan i noć gonili i mnoge njegove viđenije ljude pobili. Hafiz Ahmed-paša stigao je teškom mukom u Kostajnicu, odakle je u mjesecu saferu 1005. godine (XI-XII 1596) otišao u Novi Pazar i ondje ostao do kraja zime.

Zbog neuspjeha smijenjen je 1596. godine s mjesta bosanskog namjesnika. U nekim radovima govori se da je s ove funkcije smijenjen 1597. godine. Odatle je otišao na mjesto muhafiza (zapovjednika većeg utvrđenog grada, tvrđave) u Dunavskom vilajetu (Smederevski sandžak). Kasnije gradi još blistaviju karijeru. Bio je četvrti, pa potom treći vezir. Zatim postaje zamjenik velikog vezira Ibrahim-paše Novošeherlije, a potom Ali-paše Malkoča (Javuza).

U mirovinu se povukao 1607. ili 1608. godine. Bio je veliki vakif i graditelj svog doba. Ostavio je iza sebe vakufe u Egiptu, na otoku Rodosu, u Bosanskom ejaletu, Elbasanu, Prevadi, Hamidu, Makhaliču, Bursi, Uskudaru, Galati i Istanbulu. Umro je na putu za Mekku 1613. godine. Ukopan je u turbetu pored svoje džamije, koju je sagradio u Istanbulu, u Kučuk-Karamanu.

Dakle, nije mu mezar pored Hadži Huremove džamije (Bor džamije) u Novom Pazaru ispod najvećih nišana u haremu ove džamije kako je pretpostavljao rahmetli Ejup Mušović. Također, njegovu pretpostavku da je on možda brat graditelju ove džamije Hadži Huremu treba podrobno ispitati.

Iako sa sigurnošću ne možemo reći ko je autor hronograma, jer je ime pjesnika nepoznato, rahmetli Ejup Mušović pretpostavljao je da bi “po načinu izlaganja i po sklopu stihova” ovaj tarih mogao biti djelo Hušuija.