Nigdje mezarja nisu tako prostrana kao u Nevesinjskom polju. Kao da se, iz dubine stoljeća, vrijeme uspravilo i prostrlo pred nama. Ovdje čovjek na najsuptilniji način spoznaje drevnu istinu kako je smrt smjerni pratilac života. Ali ne i njegov konačni kraj, jer postoji nešto što se zove život groblja. A živo je, još, ovo mezarje pred Donjom Bijenjom na rubu Nevesinjskog polja. Živi ono gotovo pola milenija i kazuje o životu ljudi pod Crvanj-planinom. U svom životu došlo je do tačke kada je površinom gotovo preraslo selo. Brojem nadgrobnih spomenika na broj stanovnika učinilo je to davno. Danas tek život groblja dokazuje da su ovdje živjeli i muslimani, u onom stvarnom njih više nema.

Ostala su samo groblja, prostrana, u ravnicama, uz puteve, da svojim životom svjedoče o jednom drugom životu koji se ovdje razmotavao kroz stoljeća. Kako god danas životare sela u cijelom Nevesinjskom polju, poluprazna, jednonacionalna, kroz prozore na kućama proviruju staračka lica puna čežnje pa više liče na staračke domove, tako životare i mezarja. U njih liježe tek poneki tvrdoglavi insan kojeg je čežnja za rodnim selom izgrizla u dalekom stranom svijetu, pa je po potomstvu prostro amanet da njegovo ugašeno tijelo dovezu ovamo i tu ga sahrane. Kada presahne i taj izvor, otpočet će neminovna smrt groblja.

Prvo će početi rat s travom, grmljem, šibljem, s divljim rastinjem, upornim i nesavladivim. Dolazit će ovamo svake godine potomci onih što leže pod ovim mezarovima pa se prihvatiti trimera i zazujati po cijelom groblju ne pitajući ko je čiji djed. Upravo takva slika, u samo predvečerje istog onog dana u kojem su nastale fotografije prostranog bijenjskog groblja, vladala je na mezarju u haremu džamije u Ključu pored Gacka: probodeni zrakama pocrvenjelog sunca koje zamiče iza ostataka ključke tvrđave, grupa ljudi zujala je trimerima, a trava koja padaše ispred njih bijaše tolika da im se ni glave nisu vidjele, sve dok se ne bi trimerom, kao kakvom sabljom na bojnom polju, probili do ograde – u oči vam upadaju plastični štitnici koji im prekrivaju lica, ali i čizme, gumene, duboke, onakve kakve nose ribari kada zalaze u rijeku – ali ni tu, na haremskoj ogradi, ne bi imali vremena za razgovor, žure, silno žure, toliko žure da vas ne uspiju upitati ni odakle ste, tek će za vama dobaciti da ne idete u tvrđavu jer sve vrvi od zmija, šargani, poskoci, šarke, zato su čizme na njima, onakve, do prepona.

A kada sasvim izblijede sjećanja na rodnu grudu i sela porijekla i kada potomci prestanu dolaziti, trave i šiblje brzo će se obračunati s prostorom i potpuno će zamesti svaki trag. Sve uspomene prekrit će zaborav, taj korov ljudske duše, a natpise na nišanima rastočit će kiše i mrazevi i vjetrovi će imena ljudi polegnutih u ovu zemlju zauvijek zamesti u nevidljivom. A onda će nemilosrdno vrijeme, jednu po jednu, početi da skida glave s nišana i da ih kotrlja po zemlji, ne pitajući je li na njoj turban ili fes ili neki apstraktni nastavak koji bijaše moderan prije toliko stoljeća.

BIJENJSKA LEGENDA

Malo je mjesta gdje su groblja tako udaljena od sela. Kažu da od džamije do bijenjskih mezara ima pola sata hoda, a od Nevesinja do Bijenje dvanaest kilometara. Krene se za Gacko pa se u Kifinom Selu skrene za Krekove, prođe se i kroz Postoljane i evo vas u Bijenjoj. Postoji Donja i Gornja Bijenja. Polovinom 18. stoljeća Donja je bila centar džemata kojem su pripadala i sela: Gornja Bijenja, Krekovi, Postoljani i Tučepi. Tada je u Tučepima živio neki Mehmed-hodža, za kojeg se pretpostavlja da je u Donjoj Bijenjoj vršio dužnost imama ili mualima, a na prostoru ovog džemata, piše historičar Hivzija Hasandedić u knjizi Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, živjele su porodice: Atlije, Balte, Ćosovići, Dedići, Demirovići (Timuroglu), Husići, Juge, Kalabe, Karadže, Kujani (Kujanovići) i Lošići. Pred agresiju na Bosnu živjeli su tu još i Bojčići, Čelebići, Ćušići, Dedovići, Gaćani, Geljci, Džemići, Husovići, Kafadari, Kazazovići, Kosovići, Kukavice, Lerići, Ljubovići, Masle, Pajevići, Pehilji i Zolji.

Ne zna se koje su se od ovih porodica našle u centru legende koja se dugo prepričavala oko bijenjske džamije. Ta legenda ne spominje ni imena ni prezimena, samo konstatira da su akteri te neobične drame dvije bijenjske porodice i da bijahu zavađene do krvi. Legenda ne govori ni oko čega su se zavadile, možda oko međe, možda zbog toga što su prosci iz jedne porodice odbijeni u drugoj, možda radi kakvog duga, ali zavada bijaše tolika da su i djeci na kraju zabranili da se sastaju i da ne izmjenjuju s onima tamo, hrsuzima i probisvijetima, ni riječi. I još veća. Na kraju dostigla je takve razmjere da se prenijela na sve selo. Sada se onaj koji bi činio neko slavlje, sunetio djecu, ženio sina, udavao kćeri, morao opredijeliti za ove ili za one, jer obje zavađene porodice nije smio spojiti ni u kući ni u dvorištu. To seljane stavi na grdne muke. Bijenja, barem ova, Donja, u svojoj dugoj historiji ne spominje takve opore svađe i tako tvrdoglave glavare, pa ni jedan, godinama, decenijama, da popusti ni za dlaku. Na kraju Bijenjčani dokontaše da je najbolje da ih nikako ne zovu, ni jedne, jer ako pozovu samo jedne, oni drugi će se naljutiti i eto im novih neprijatelja.

Ovo odbijanje još više baci obje porodice u vlastite grijehove i ponose. Obje se još snažnije zatvoriše i jedna od druge i od cijelog sela. Sada su bile kao okužene, niko ih nije pozivao niti im je ko išao, pa su cijele zime čamili u kućama i zurili kroz začađavljele prozore izgubljenim pogledima. Kako ih niko nije zvao ni na mobe, niti im dolazio u poslove, tako su oni i u proljeće samovali po njivama i vukli se pognuti poput pregladnjelih kurjaka. Ljeti, kada bi se sa svih njiva i sa svakog guvna horila pjesma, na njihovim njivama i guvnima vladao je muk prepun mržnje prema onoj drugoj porodici s kojom se ne govori niti će ikada više dok je svijeta i vijeka. I ujesen bilo bi tako. Dok bi sve selo ubiralo plodove i veselilo se, a navečer se razastiralo po sijelima i svadbama, obje porodice bi se zaključavale već u sami akšam i navlačile teške hrastove reze na vrata, znajući da u cijelom selu nema ko da na njih pokuca. Jedino kada bi im neko umro, tada bi selo zaboravljalo sve obzire i skupljalo se na žalost, na bdjenje, na dženazu. Oni sami jedni druge ni u smrt ne ispraćahu, osim smijehom punim zlobe.

Na kraju, kada i najuporniji prestadoše da ih nagovaraju da se pomire i kada se selom pronese priča da se raduju i svakoj smrti unutar vlastite porodice, jer samo ih tad selo prima sebi, zavađa naraste tolika da počeše jedni od drugih zazirati do te mjere da ni put ne htjedoše dijeliti. A kako Bijenja nikada nije imala dva, već samo jedan put, tako oni, ako bi se kojim slučajem našli na bijenjskom putu u isto vrijeme i ako bi išli u istom smjeru, ostavljahu one prve da idu ispred njih i po sto metara, a oni pedaše za njima i gledaše ustranu, da neprijateljima svojim i negovornicima ni leđa ne gledaju. I to nije predstavljalo znatan problem, barem ne veći od njihove posvađanosti. Pravi, veliki problem, javljao bi se kada bi išli u suprotnim smjerovima. Tada bi, obavezno, kao po kakvom dogovoru, onaj koji bi prvi ugledao svog mrzitelja skretao s puta i smicao se u živicu. Tamo, sakriven u trnju, zasjeo bi i zavio škiju i tako sačekao da onaj drugi prođe pa se tek onda, kada onaj odmakne barem sto koraka, vraćao na put i nastavljao svojim pravcem i poslom.

Jednom, priča se, tako bi da onom koji ostade na putu šuhnu da uspori. Išao je poput kornjače, nogu za nogu, zagledajući se u svaku kuću i u svako stablo. Pedao je kao niko, samo ne bi li živce iskidao onom iz druge porodice koji se sakrio iza živice. Kada je, naposljetku, ipak došao do mjesta gdje je onaj zamakao za živicu, on stade. Otuda, iz smjera njegovog neprijatelja, u sve nervoznijim klobucima uzdizao se duhanski dim, te se i ovaj na putu prihvati duhankese i zavi škiju. Stajao je tako i gledao u nebo i pružao dlan ispred sebe, kobajagi provjeravajući da neće kiša. A onaj sakriveni iza živice smota još jednu škiju, kao da mu hoće reći da ima on vremena da se nadurava do akšama, a i duhana, hvala Bogu. Smota još jednu škiju i ovaj na putu i poruči onom iza živice isto. I ko zna koliko bi tako stajali i nadgornjavali se da se onaj iza živice sakriveni ne dosjeti, ili ga je baš toliko spopalo da više nije mogao trpjeti, pa spuznu čakšire i porad sebe, da prostiš. Nadignu se takav smrad da onaj začepi nos i odmaršira putem, sve uzvikujući da se oni iz hrsumske porodice hrane lešinama.

Drugi put, priča se, desi se tako da obojica, svaki uvjeren da je onog drugog prvi uočio, šmugnuše s puta u živicu. Do podne čekali su i ustezali vratove, čudeći se kako onog još nema pa da ga mimoiđe te da i on može slobodno nastaviti svojim poslom. Čekali su i dalje, do akšama, popušiše sav duhan, ali onaj kojeg onaj drugi čeka ne prolazi, i on čeka da onaj koji njega čeka prođe pored njega. Selo se na ovom dijelu priče cenilo od smijeha i svi se hvataše za trbuhe, a ona dvojica su, tek kada se dobro zanoćalo, i kada su i posljednji ljudi prošli pored njih vraćajući se s jacije, nekako uspjeli da se dokopaju svojih kuća i više niko od njih, ni iz jedne porodice, nije išao putem, već okolo preko njiva i kroz bašče.

Bilo je to u ono doba kada oni koji su se posvađali već davno ležahu na bijenjskom mezarju, a ovi na koje se zavađa prenijela i sami zaboraviše razlog zbog kojeg se njihovi djedovi zamrziše preko svake mjere, ali, eto, nikako da zaborave i to da ne govore, da su u teškoj zavadi i da mrze jedni druge.

I baš kada su svi počeli vjerovati da će jednog dana i to zaboraviti, desi se nešto za šta niko u Bijenji, barem ovoj Donjoj, nikada nije čuo. Obje zavađene porodice, opet kao po dogovoru, zatražiše od hodže da što prije isposluje da se načine još jedna vrata na njihovoj džamiji, jer oni više ne žele ni da prolaze kroz isti ulaz ni kada idu na sedždu pred Boga. Hodža se uhvati za glavu i nasmija se od muke. Do tog dana sve je činio da ih drži što dalje jedne od drugih, pa im bijaše odredio da cijelu sedmicu jedni ulaze prvi u džamiju, a sljedeću drugi, i oni se tako izmjenjivaše godinama. Isto tako jedne sedmice, oni koji bi prvi ulazili u džamiju redali bi se u prvi saf, a druge u posljednji, i tako se smjenjivaše godinama. Ali, ovo, tobejarabum tobestagufirulah, i hodža se zatvori u kuću i tri dana nije izlazio među svijet izuzev što se verao na munaru i učio ezan i predvodio safove pri namazima.

Naravno, niko nije htio ulaziti u raspravu treba li se pored jednog ulaza praviti i drugi na njihovoj džamiji, svi su znali da bi im se cijela Hercegovina smijala kada bi takvo nešto uradili. Još silovitije se ogradiše od zavađenih porodica i sada ih spopade strah, jer prvi put osjetiše da u njihovoj tvrdoglavosti ima nečeg šejtanskog, Bože, Ti sačuvaj. Ali ne osjetiše da u toj tvrdoglavosti ima i nečeg od čega se ne može pobjeći i to nešto ih trgnu jedne noći iz sna i oni čuše lupu nekakvu i nekakve glasove. Kada izađoše, imaju šta vidjeti, jedna od dvije porodice sva se iskupila pred džamijom i već su desno od ulaza probili zid i ravnaju ga i stavljaju dovratke. Prestojali su tako do zore, potpuno zbunjeni, ni da plaču ni da se smiju, a oboje im se čini. A kada ih je hodža pozvao na namaz, šta će, pognuli su glave i ušli u džamiju i gledali ona vrata kroz koja je sada ulazila cijela jedna porodica. I kada završiše s namazom, opet su stajali pred džamijom i posmatrali kako ona porodica izlazi iz džamije na svoja vrata, a najstariji ide zadnji, izvlači ključ iza pasa i zaključava ih. Da su se barem mogli nasmijati.

Mnogo godina kasnije, kada je onim zavađenim porodicama dosadila njihova vlastita tvrdoglavost, pa se jedna od njih, ili obje, odseliše iz Bijenje, ljudi se prihvatiše posla i zazidaše ona vrata. Ali, ma koliko da se trudili, ne uspješe da sasvim izravnaju zid. Kazuje se da su se tragovi tih vrata mogli vidjeti sve do 1992. godine, kada je džamija doživjela sudbinu ostalih nevesinjskih džamija pa je porušiše sljedbenici Radovana Karadžića i ostalih zločinaca koji isplaniraše da u cijeloj istočnoj Hercegovini ne ostane ni jedna munara i na njoj šerefet i ni jedna džamija i na krovu joj alem.

CRTICE IZ POVIJESTI

Pošto smo od legende koja stane u jednu rečenicu skrojili cijelu priču i dali mašti oduška, konačno je vrijeme da se vratimo slovu povijesnom. U slučaju bijenjske džamije ono je škrto kao malo gdje. Zasigurno se zna da je džamija izgrađen u Hadžića mahali, koju poslije prozvaše Ratkovića mahala. Ponad džamijskih vrata, niti igdje drugo, nije bilo nikakvog natpisa pa se ne zna ko ju je niti kada izgradio. Priča se da je zadužbina nekoga od Džaferovića, da je ta porodica davno stanovala u Hadžića mahali, da se odselila negdje na Podromaniju, gdje su sve do Agresije na Bosnu i Hercegovinu, navodno, živjeli njihovi potomci. Još je zovu i Čelebića ili Šurkovića džamija, vjerovatno zbog toga što ih ove porodice obnoviše. Stručnjaci kazuju da se ovakav tip džamija u Hercegovini gradio s kraja 16. i s početka 17. stoljeća, ali im prisustvo elemenata iz 19. stoljeća na ovoj u Donjoj Bijenjoj zadaje glavobolje i ne dozvoljava im da je tačno posade u vrijeme.

Od stručnjaka saznajemo i da se ovakve munare, rađene u kamenu i u kvadrat, mogu naći samo u Hercegovini. U nevesinjskom kraju takvu je imala Pekušića džamija na Vakufu u samom gradu; za nju se govorilo da je najmlađa džamija u ovoj kasabi, u njoj se klanjalo sve do pred Drugi svjetski rat i zadnje namaze predvodio je imam Avdo Kujundžić, srušili su je Italijani 1943. godine prilikom povlačenja iz Nevesinja. Istu munaru ima i džamija u obližnjim Kruševljanima, koja je bila srušena 1992. pa je obnovljena 22 godine kasnije. U ostatku Hercegovine ima ih još osam, pet ih je oko Bileće – Avdića džamija u Plani, Hasan-paše Predojevića u Grabovici i one u Kljunima, Kružnju i Svinjarini – te Talarevića džamija u Bjeljanima kod Stoca, ona u Glavatičevu kod Konjica i džamija Fatima-kadune u Mostaru.

Hivzija Hasandedić nabraja imame i hatibe koji su u ovoj džamiji služili od godine 1874: neki Kujundžić, Ibrahim-efendija Kazazić i njegov sin Husein-efendija, Ali-efendija Ljubović, Murat-efendija Muftić, Sulejman-efendija Redžo, Veis-efendija Imamović, Duran-efendija Maslo, Ali-efendija Jugo, Ahmet-efendija Đuliman, Sulejman-efendija Elezović, Mehmet-efendija Kafadar...

Hasandedić nam u svojoj knjizi ukazuje i na još neka prostrana muslimanska groblja slična ovom pred Donjom Bijenjom. Jedno se nalazi u selu Knežoku, a dva uz put za Ovčiji brod. Sva tri se šire oko nišana ukrašenih ukrasima karakterističnim za stećke i klesanim još s kraja 15. i početka 16. stoljeća. Desetine takvih nišana s početka prihvatanja islama u Bosni nalazi se još na četiri lokaliteta oko Nevesinja i sva četiri nose isti naziv – Nišan. Desetak ih je na Nišanu u Hruštu, dva su Nišana u blizini Ovčijeg broda, a jedan između Trnjaka i Grabovika.