U temelje svake države ugrađeni su krv, suze i patnja, a u temelje današnje bosanske države ugrađena je i duša. Ugrađena je duša bošnjačkog naroda koji je stoljećima sanjao slobodu. Jedna od najvećih blagodati koju jedan čovjek ili narod može posjedovati jeste upravo njegova sloboda. Narod koji ne cijeni dovoljno ono što ima rizikuje da bez toga ostane. Sloboda bošnjačkog naroda skupo je plaćena, zato je neophodno često isticati njenu vrlo visoku cijenu.
Jedan od načina da se to postigne jeste podizanje spomenika koji čuvaju sjećanja na ljude i događaje. Na Dan državnosti Bosne i Hercegovine u bosanskokrupskom naselju Ljusina, zaselak Redak, otkriveno je spomen-obilježje za šest mještana, šehida, među kojima su četiri poginula pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i dvije civilne žrtve koje su poginule uslijed srpskog granatiranja ovog naselja.
Najstarija žrtva bio je osamdesettrogodišnji Mehmed Huskić, dok je najmlađa žrtva bila dvadesetsedmogodišnja Halida Mašinović, iza koje je ostalo šestero nejake djece. Zločinci koji su odgovorni za smrt ovih ljudi do danas nisu kažnjeni, iako pravda nalaže njihovo procesuiranje zarad sigurnije i ljepše budućnosti. Za tjeskobu vremena u kojem živimo, najvećim dijelom, odgovorni su upravo zločinci. Još prije dva i po milenija slavni atenski dramski pisac Sofoklo rekao je: “Država u kojoj nasilje i nasilnici ostaju nekažnjeni završit će u dubokoj tami.” Mudrost ove misli dokazana je bezbroj puta.
Od šest palih šehida, njih trojica jesu braća, sinovi majke Hasnije Suljić. Tuga do neba. Braća Suljić poginula su u razmaku od godinu i po. Srce majke Hasnije podnijelo je preveliku bol, toliko veliku i jaku da smrvi planinu. Zahvaljujući vjeri u Svevišnjeg, majka Hasnija sve je izdržala. Danas, 29 godina od smrti svojih sinova, bosanskih gazija, dočekala je trenutak da na Dan državnosti naše domovine svojim rukama otkrije spomen-obilježje podignuto u čast njenih sinova i ostalih šehida Ljusine.
Suze majke Hasnije i drugih majki, suze bosanskih jetima poput jetima Halide Mašinović ne smiju biti zaboravljene, jer sjećanje je jedan od garanata našeg opstanka na ovim prostorima. Na to je u svom obraćanju prisutnima upozorio i mještanin Hilmija Suljić, penzionisani pukovnik Vojske Federacije BiH, u toku rata načelnik štaba 511. slavne brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Bosanske Krupe i načelnik Odsjeka za planiranje i praćenje borbenih dejstava u komandi 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
“Bošnjački narod nema pravo na zaborav i ne smije se previše opustiti. Mnogo je onih koji nam rade o glavi i, ako se opustimo, to nas može previše koštati. Poslije svega što smo preživjeli, čini se da je među nama previše ležernosti, nesmotrenosti i pasivnosti. Čini se da nismo naučili dovoljno cijeniti državu i slobodu koju imamo. Moramo biti više državotvorni. Ako pratimo zbivanja u okruženju, Balkanu i cijeloj Evropi, pa i šire, vidimo da se suočavamo s globalnim promjenama i vrlo podmuklim politikama, ne samo na Balkanu i državama bivše Jugoslavije nego i u drugim zemljama svijeta. Pogledajte šta se dešava s narodima koji nemaju svoju državu, pogledajte šta se dešava Rohinjama, u Kini, gdje je na sceni tihi genocid nad 10 miliona Ujgura, koji su izgubili svoju državu i koji poput Palestinaca trpe posljedice državnog terorizma.
Ja sam danas iznio nekoliko opasnosti koji prijete nama u Bosni i Hercegovini. Nekako se sve olahko prihvata, prolazi pored tih zbivanja a ne daje se primat realnosti koju živimo. Čini se da je danas, više nego ikad, onih koji rade protiv naše države, a sve se nekako previše blago posmatra. Dotakao sam nešto što je posebno bolno a to je nepostojanje nikakve strategije. Mora postojati strategija. Kod drugih etnosa to ima, ali kod nas Bošnjaka ta strategija se ne nazire. To je nešto što može biti vrlo pogubno i što nas može, ako se ovako nastavi, pretvoriti u Palestinu. Možemo doći u poziciju da budemo nečiji vazali. Možemo biti potlačeni iako smo svoji na svome”, izjavio je za Stav Hilmija Suljić.
Svečanosti povodom otkrivanja spomen-obilježja u naselju Ljusina, Redak, prisustvovalo je dvjestotinjak građana i predstavnika vjerskog i političkog života Bosanske Krupe. Pravda za ubijene i proganjane Bošnjake i njihove porodice spora je i u većini slučajeva daleka i nedokučiva. Ostavljena je za budući vječni i pravedni svijet gdje sudi samo jedan, apsolutno pravedni sudija. Na nama ostaje da, ma kako bilo teško i nemoguće, tražimo pravdu i širimo istinu o onom što nam se dogodilo. I ovo spomen-obilježje s česmom što podsjeća na suze naših jetima i majki ovdje je da širi istinu i bori se protiv zaborava. Natpis na spomeniku koji glasi “Sjećati se znači voljeti, voljeti znači živjeti, zaboraviti znači iznova umirati” upućen je nama i šalje nam poruku da nikada ne smijemo zaboraviti i pristati da iznova umiremo.
