Tri puta u ovom ratu majka Haša Mršo prekrivala je svoju kosu. Prvi put 25. maja 92, kada su joj četnici u Vogošći zaklali muža Asima, drugi put 28. decembra iste godine, kada joj je na Žuči poginuo sin Hakija i posljednji put 3. februara 94. kada je na vareškom bojištu poginuo njen najstariji sin Suad. Sada u Sarajevu živi s najmlađim i jedinim preživjelim sinom Seadom, za koga je takođe mislila da je poginuo zajedno sa Hakijom na Žuči. Ali, Sejo je tada bio samo teže ranjen.

„Ta majčina mahrama, kojom se uvijek prekrivala kad bi neko iz porodice poginuo, pogađala me koliko i te tragedije“. veli Sead Sejo Mršo. „Kad sam, poslije Suadove smrti, vidio kako majka treći put uzima onu istu mahramu, mislio sam...“ Suze koje nisu potekle, nego mu ovlažile oči, završile su tu misao. On nije. „Kada je poginuo Hakija, pročulo se da sam i ja podlegao ranama“, nastavlja on. „Kad sam to čuo, sutradan sam, iako teže ranjen, iz bolnice otišao kuci da me vidi majka. Rekla mi je da je mislila da sam i ja poginuo, ali da neće da joj kažu. Rekli su joj samo za Hakiju. A oni, moji ratni drugovi, koji su išli majci da joj saopšte vijest o Hakijinoj pogibiji, mislili su da sam i ja podlegao. Ali, odlucili su da odmah ne kažu za obojicu...“

Pogibija Hakije Mrše u bici za Kotu 772 na Žuči, jedna je od najpotresnijih scena kojoj sam bio svjedok u ovom ratu. Vodena je nova bitka za tu kotu, poznatu i kao Mujkića brdo. Dan ranije naši borci su je bili gotovo oslobodili. Hakija se čak bio popeo na Kotu, ali ona sasvim nije bila očišćena. U noći su, međutim, četnici vratili izgubljene položaje i valjalo je sve iz početka.

„Sutra ću se ponovo popeti na Kotu ili poginuti“, rekao je Hakija kada su naši krenuli ponovo u bitku na Mujkića brdo. Sve do dva sata popodne vođen je artiljerijski dvoboj na Žuči. Enver Šehović je komandovao operacijom, a zajedno s njim nalazio se i Meho Košarić, komandant združenog vogošćanskog odreda. U blizini četnickih položaja na Koti 772 nalazili su se vogošćanski diverzanti sa Hakijom Mršom na čelu i njegovim bratom Sejom.

Hakija je davao koordinate našoj artiljeriji. On je imao svoju šifru, Sejo, Košarić i komandant jednog bataljona Vogošcana, Remzija Vejo, takode su imali svoje šifre. Odjednom je razgovor prekinut u pola riječi. Hakija Mršo je samo izustio: »Aaa...« Slutnje su se, nažalost, obistinile. Ubrzo se motorolom javio Hakijin brat Sejo i dramaticnirn glasom pozvao Košarićevu šifru: »Moramo se vidjeti, moramo se vidjeti! Hitno!«

Gdje je »Nora«?, pitao je Košarica Hakiju. Kraj mene! oglasio se uzbuđeni Sejo. Potom je otvoreno rekao: „Izgubio sam brata!“ Onda je pozvao sve borce da krenu prema Koti, da zajedno osvete Hakiju. Hoću da poginemo zajedno. Košarić i Vejo su smirivali Seju, ubjeđivali ga da ne ide dalje, da ostane tu gdje je. Drama je dostigla vrhunac kada je Sejo javio da je i on ranjen i da ide na Kotu »na jednoj nozi.« Prema njemu je krenuo Remzija Vejo. Ali, je veza s njim brzo prekinuta. I on je poginuo...

Tako je ova drama izgledala na komandnom mjestu na Žuči. A kako na licu mjesta, u podnožju Kote 772? Kako je Hakija poginuo?

„Do dva popodne Hakija je uspio da iz jedne zgrade ručnim bacačem uništi četnički rov“, priča Sejo. „Jedan od naših boraca je već bio ranjen kad je krenuo da baci bombu u četnički rov i moj brat ga je izvukao do svog zaklona. Tražio je od mene motorolom da krenem sa diverzantima, ali mu nisam otvoreno mogao da kažem da ne mogu jer me pokriva četnicki »sijač smrti«. Požurio sam do njega da mu to neposredno kažem. Zatekao sam ga kako motorolom razgovara sa Košarićem. Ja sam mu govorio da ne možemo krenuti na tom pravcu, nego na drugom, ali me on nije slušao. Zadnje što je rekao bilo je: »Odradio sam ovaj dio posla!«

Tada je tenkovska granata pogodila zgradu ispred koje smo bili. Kad sam došao svijesti, vidim Hakiju kraj mene, izdiše... Tad sam se javio motorolom Košariću... Vejo je onda krenuo prema meni, ali ga je gađao četnički tenkista i pogodio granatom pod njegove noge. lako je i sam bio teško ranjen (imao je šest gelera u tijelu), Sejo je krenuo uz Mujkića brdo... Puzio je, ići nije mogao...

O tome priča: „Čuo sam Košarica i Veju kako mi govore da stanem, da ne idem, ali ja sam išao. Iz zaklona mi je pritrčao borac Emir Kahriman i bacio se na mene, jer sam već bio na čistini. Rekao sam mu: »Pusti me, hoću da idemo svi gore. Inače, aktiviraću bombu«.

»Hocu da poginemo zajedno«, odgovorio je Kahriman i ipak me izvukao do zaklona, odnosno do zgrade pred kojom je ležao mrtav Hakija, a umirao onaj ranjeni borac koga je on izvukao... Tu smo bili do noći, kada su nas naši izvukli, prvo ranjene, pa mrtve...

„A kako vam je poginuo otac?“, pitam Seada Mršu. „Njega su četnici zaklali u našem selu Uglješići kod Vogošće 25. maja '92. Kada su postavili ultimatum da svi napuste selo, svi su mještani pobjegli, a on je ostao sa četvoricom komšija. Rekao je: »Ja neću da idem od kuće. Sačekaću ih i ubiti bar dvojicu, pa neka onda oni mene ubiju«. Imao je pušku, sačmaricu, koju je Hakija napravio u »Pretisu«.

»Ali, četnici su ih svu petoricu zarobili. Mi smo saznali za to, pa smo Hakija i ja sa grupom boraca upali u selo gdje su četnici Iješkarili“, kaže Sead. Nisu uspjeli da oslobode oca i zarobljene komšije ali su pobili oko četrdeset četnika. Šta se potom dogodilo? „Četnici su zaklali našeg oca i cetvoricu zarobljenih komšija“, veli Sejo. “Kad su tijela razmijenjena, očeve glave nije bilo. Tako smo ga sahranili bez glave.“

Poznato je da je ta potresna scena — sahrana oca bez glave — žestoko motivisala bracu Mršo, koji su neprekidno ratovali na Žuči, oko Vogošće, pravili diverzije, čuda cinili. Hakija je bio strah i trepet za četnike. Sejo se od njega nije odvajao... Trećeg brata Suada četnici su zarobili u Svrakama i držali ga u logoru »Kod Sonje.« Kad su ga sa grupom zarobljenika poveli na strijeljanje, uspio je pobjeći. Ratovao je u 126. brdskoj brigadi.

Iz jedne se akcije ni on nije vratio. „Naime, ja sam bio u Ratnoj oficirskoj školi u Zenici i krenuo sam za Sarajevo. Svratio sam u Brezu do brata i mislio da noćim. Ali, on je krenuo u akciju. Mogao je da ostane, ali nije htio. Ja sam mu predlagao da ne ide te noći, da se ispričamo... Ali, kakvi, nije mogao da ostavi saborce.“

Tek što je stigao u Sarajevo, Seju su pozvali u Komandu Prvog korpusa i saopštili mu da je Suadova grupa naišla na četničku zasjedu i da je Suad poginuo. „Sa mnom je pošao i ljekar da pomogne majci kad joj budemo saopštili tu treću tragičnu vijest. Ali, majka je odbila njegovu pomoc Uzela je samo onu svoju mahramu. Treći put.

Hakija je dobitnik "Zlatnog ljiljana, a i Suada su predlagali njegovi saborci. Otac Asim je imao 55, Suad 31, a Hakija 29 godina. Imali su do maja '92. godine tri porodične kuće i lijepo živjeli. Hakija i Sejo su zajedno igrali fudbal u vo- gošćanskom »Unisu«. Onda zajedno ratovali...

Iza Hakije su ostali supruga Mina, te dvije djevojčice, Mirela i Amela, iza Suada supruga Fikreta, jedanaestogodišnja kćerka Suada i četverogodišnji sin Edin. Sead Sejo je jedina odrasla muška glava u tri porodice...

„Živimo i imamo snage da živimo. Trudimo se da mislimo o lijepim stvarima, a pokušavamo da ne mislimo o onom što nam se ružno dogodilo. Mene su povukli sa prve linije poslije ranjavanja. Ali, ja bih tako rado ponovo u borbu“, kaže Sejo.

Prije mjesec dana oženio se  a na Dan šehida, drugi dan Ramazanskog bajrama, sva se porodica okupila kraj Hakijinog mezara na Kovačima. Kad bude prilika, otići će i na Suadov mezar u Brezi. Na mezar oca Asima ne mogu otići. Još su tamo četnici.