Obruč naših snaga sve se više stezao kako smo se približavali Varešu. S desne strane čule su se potmule detonacije, a gore, prema Zvijezdi, cijeli su dan odjekivali i detonacije i pucnjava pješadijskog oružja. Mi smo, pri ulasku u ovo popaljeno bošnjačko selo, imali problema s nekoliko agresorskih snajperista i jednom većom četom razbijenog bataljona HVO-a. Brzo smo ih natjerali na povlačenje prema Varešu. Komanda je naredila da se ulogorimo u ovom selu jer trebalo je da nam stigne još MTS-a (materijalno-tehničkih sredstava). Te smo večeri dobili naredbu da krenemo dalje, da se neće čekati jutro. Hamza i Mirsad mrzovoljno su mrmljali jer su već bili spremili mjesto za odmor.

Brzo smo stigli do susjednog sela. Odmah na ulazu došlo je do kontakta i otpočela je pucnjava. Fikret nam je naredio da krenemo lijevo, prema četama iz Srebrenika i Lukavca.

Krećemo. Kolona. Sumrak. Skoro mrak. Meci zvižde na sve strane. Oko nas spaljene kuće. Ruševine. Crni otvori zjape... Kad čovjek malo bolje pogleda, sve one imaju i oči i nos. Bez usta. Bez kose. Sve su to lica. Hodamo. Teče priča. Tiha. Smijemo pušiti. Zezamo se. Odmaknuli smo malo od pucnjave, ali je još čujemo.

– Teško ovo? – reče Mehmed tegleći pred nama zajedno s Nihadom veliki sanduk.

Nosili su sanduk municije za moj mitraljez. Plus svako od nas po dva redenika. Mogao sam ratovati cijeli mjesec. Čučimo. Kacige duboko na očima. Šutimo. Svi. Povremeno zasja cigareta. Nijaza boli zub još od sinoć, vidimo da je veoma nervozan pa ga puštamo na miru.

Krećemo dalje. Nema cigareta dok ne stignemo. A baš bih zapalio, iako sam je malo prije ugasio.

Opet kuće. Ruševine. Nova lica. Na kraju smo sela.

– Tamo lijevo – reče Nihad šapatom, pokazujući rukom u mrak.

Hodamo. Ispred nas lanac ljudi. Razmaknuti. Gdje su ostali – pitam Suada, koji je stigao s drugim vodom prije nas.

– Imali smo dvojicu poginulih – priča nam trljajući rukom nervozno po čelu. – Ustaše su postavile zasjedu u mraku pored puta, tu je počela borba. Njih je pet poginulo, a mi smo imali i trojicu ranjenih. Pobjegli su dalje, dolje prema Varešu.

– Gdje je ostatak drugog voda – priupita ga Nihad.

– Spavaju – reče Suad. I ova prokleta ledena kiša mrzne na nama. Nadam se da će se ovo sve završiti do vikenda.

– Neki se suše ondje kod vatre, hajdemo i mi – pozva Nihad.

Među ruševinama vidimo poznata lica. Sjede oko vatre. Puše. Puši se i njihova odjeća. Šute. Neki stoje. Prišli smo i stali. Bez riječi. Pušim se i ja. Okrećem se kao na roštilju. Treba ugrijati i leđa. Tišina je. Pucketanje vatre. Paljenje upaljača. Šuškanje odjeće. Poneka tiha mrzovoljna naklapanja promrzlog ratnika.

– Idemo nazad – reče Nihad.

Šutke smo se pokupili i otišli u garažu u koju smo bili smjestili naše stvari. Jutarnji su sati, izmaglica svuda po brdima. Kiša ponovo počinje. Krećemo se cestom s obje strane omeđenom visokim stoljetnim borovima. Prelijepa idilična slika.

– E, još da nije rat, bilo bi i lijepo – skakućući pored nas, dobacivao je Mirza.

Linija je dolje, naprijed. Javljaju nam da imaju kontakt s agresorima. Pucnjava odjekuje šumom. Spuštamo se cestom i ulazimo u naselje u kojem nema više od dvadesetak kuća. HVO je dočekao naše momke nasred sela. Koriste svaku moguću poziciju ne bi li nas usporili.

Odnekle dolijeću granate, detonacije odjekuju selom. Bacili smo se u kanal. Začula se strašna eksplozija. Granata je pala odmah iza nas. Krikovi. Zapomaganje. Trčali smo kao ludi.

– Mirsade, Mirsade – čuli su se glasovi vojnika.

Crni dim još se izvijao u nebo na mjestu na kojem je pala granata. Nismo ni stigli do njih kada je druga, uz prodoran zvižduk, udarila direktno u asfalt. Geleri i komadi asfalta letjeli su na sve strane. Dolje, iza nas, odjekivala je pucnjava iz pušaka, ali mi smo morali pomoći ljudima iza sebe.

Miris baruta dizao se s mjesta na koje je udarila granata. Sanitetlija je već bio ondje. Pregledao ih je, ocjenjivao koga prvog treba zbrinuti, odnijeti. Počele su padati granate i oko nas. Sada su to bile minobacačke, kalibra 82 mm. Čuli smo ih kako dolijeću.

Naši su prelazili preko ceste kada je pala druga granata. Pogođeni ratnici samo su položeni na hladnu i blatnjavu zemlju. Njih četverica. Kao da spavaju. Prilazio sam bliže. Vidio sam plavu kosu. Kaciga izrešetana od gelera. Ležao je na boku. Zgrčen. Crvena mahrama s cvjetićima.

Bio je to Ahmed, momak iz jedne druge čete. S nama je stajao sinoć pored vatre. Mirno dječačko lice. Ne znam jeste li ikad imali priliku vidjeti kožu čovjeka nakon eksplozije? Blijedožuta. Nekako prozirna, čudna. Kad se bolje zagleda, vidi se da je blijedosiva. Blijeda zbog pritiska eksplozije, koja tjera krv iz najmanjih kapilara, a mrtvački siva od barutnih čestica. A dlačice na bradi... Kao da nisu rasle s tog lica već su na njega nasađene.

Pucnjava nije prestajala, sanitetlija reče da ih vučemo preko puta prema štali.

– On je gotov, nosite ga... dajte mi zavoje – govorio je sanitetlija.

Nesvjesno sam posegnuo rukom u lijevi džep na nogavici i izvadio zavoj. Nekad, činilo mi se davno, a bilo je to prije samo sedam-osam dana, dogovorili smo se da svi držimo zavoje u lijevom džepu nogavice. Svi. Isteturao sam van. Šokiran. Svuda pored ceste ostali su krvavi tragovi na mjestima po kojima smo vukli ranjene.

Krenuli smo dolje, prema naselju. Nihad je uzeo mitraljez i u nekoliko koraka smo iz kuće, koja je bila u plamenu, izašli na cestu. Odjekivala je pucnjava na sve strane. Dio vojnika HVO-a povlačio se niz cestu. Naš prvi vod krenuo je za njima. Mi smo im mitraljezom davali podršku. Stisnuli smo ih i za nekoliko minuta potpuno protjerali iz sela. Za sobom su ostavili sedam mrtvih. Osman nam reče da moramo naprijed, da izađemo na Greben skupa s prvom četom.

Dok smo spremali mitraljez i redenike, uočih potpuno krvave svoje i Nihadove ruke. Brzo nastavimo, da pokupimo opremu i krenemo dalje. Do prijevoja na Grebenu nema više od kilometar. Kratak dogovor onih naprijed pokazuju nam da krenemo polahko za njima.

Stiže poruka s početka kolone da idemo tiho i da držimo veliko odstojanje. Razgledamo svuda oko sebe. Opasnost od snajperiste ili nekih zaostalih njihovih jedinica vreba sa svih strana.

Prenio sam poruku dalje. Nemam pojma koliko je sati! Nikad nisam nosio sat u životu. A sad me ni nije zanimalo vrijeme. Magla se polahko povlačila.

Opet se negdje penjemo. Da poludiš! Zastoj. Čučimo. Čita se karta. Pokret rukom. Hod. Nizbrdo lagahno. Nema zaklona. Hodamo po strani brda koje je skoro golo. Nema stabala. Blaga je padina. Srećom nije osunčana, ali se i ovako vidimo na kilometre. Vijugamo niz padinu. Polahko.

– Stoj! – čuo se glas.

Stali smo. Vidim, ovi ispred nas nešto pokazuju rukom. Guram se kroz njih i dolazim na sami vrh brijega. Dolje, u magli, na ne većoj udaljenosti od tri ili četiri kilometra, nazirao se Vareš. Skinuo sam šljem s glave i čučnuo. Putovanje se približilo kraju, treba samo još danas ostati živ, samo još danas. Sutra smo sigurno već u gradu.