Kunovska legenda priča je o dvojici hrabrih mještana sela Kunovo u fočanskom kraju u Drugom svjetskom ratu i neosvojivoj Trakovoj kuli koju ni četnici ni partizani nisu mogli osvojiti. Priču o njima zapisao je Mujo Trako u knjizi Kunovska legenda. Sam Mujo Trako bio je svjedok događaja, u to vrijeme bio je mladić, sve vrijeme je svjedočio herojskoj odbrani kuće Traka, koju su njihovi neprijatelji nazvali Trakova kula. Sakupljajući dokumentaciju i kazivanja sudionika zbivanja, uglavnom svojih rođaka, i konsultirajući određenu arhivsku građu i literaturu, autor knjige Mujo Trako, inače učesnik NOR-a i penzionirani pravnik, opisao je svoju životnu priču i pojedinačne priče svoje porodice.
Početkom Drugog svjetskog rata fočanski kraj okupirali su italijanski fašisti, ubrzo počevši pljačkati sela i hapsiti i zlostavljati Srbe. Nerijetko su Bošnjaci spašavali komšije Srbe od okupatora i ustaša. Ali ubrzo je počeo jačati četnički pokret.
Tokom ljeta 1941. godine četnički pokret je u susjednom Sandžaku uzimao sve većeg maha, tako da se njegov utjecaj osjećao i u oblasti Čelebića, mjesta kojem je pripadalo i Kunovo. Došlo je do pakta između Italijana i četnika, kojim je malo-pomalo uspostavljana četnička vlast, a četnici su se obavezali boriti protiv partizana i sarađivati sa NDH, te su ubrzo s “četničke teritorije” evakuirani italijanski garnizoni. U isto vrijeme na ovu teritorij dolaze dva veoma sposobna agitatora četničkog vođe Draže Mihailovića major Jezdimir Dangić i kapetan Sergije Mihajlović sa zadatkom organiziranja četničkog pokreta u fočanskom kraju s ciljem fizičkog uništenja Bošnjaka.
“Tokom tih naglih promjena i preokreta, u jesen 1941. godine, među stanovništvo se uvlači nespokoj i uznemirenost”, piše Trako.
Po selima su počele patrolirati četničke jedinice. Uz garanciju bezbjednog života, davanjem “vjere i časne riječi” traženo je od Bošnjaka da predaju oružje. Izuzev Alije i Sulje Trake i nekolicine, koji ga ni pod koju cijenu nisu htjeli predati, ljudi su ostali goloruki.
“Koristeći nemoć, već svih nemoćnih, po selima krstare grupe dželata i redom kolju kamom odrasle muškarce, a kasnije i ostalo stanovništvo, bez obzira na spol i starost.
U načinima uništavanja muslimana zločinačka bratija je primijenila, do tada neviđenu, još jednu, nadasve sadističku metodu. Zapravo, primijenjena je vrlo organizovana totalna pljačka svih materijalnih dobara. U pljačkanje se diglo i malo i veliko, i staro i mlado. Pljačkano je sve: od konja, do jareta – od kašike do metle”, navodi Trako.
Do januara 1942. godine sva bošnjačka sela bila su uništena. Ostalo je bilo još Kunovo. Za njega je sačinjen poseban tajni plan. Napad na Kunovo, po već unaprijed skovanom planu, uz totalno iznenađenje realiziran je na Badnje veče, prvi i drugi dan pravoslavnog Božića 1942. godine. Kako piše Mujo Trako, prije početka pokolja, mjesni pop postrojio je četnike s isukanim kamama, blagoslovio ih i rekao im da za Srbe nema veće svetinje od osmuđenog badnjaka turskim, muslimanskim leševima, da nema svetije slave, nego od klanja “Turaka” na Božić. Uoči pohoda na Kunovo, tačnije 9. januara 1942. godine, organizirano je slavlje u Čelebićima. Cijelu noć, krvoloci su, uz razbuktale vatre, kolali, pjevali, podvriskivali i šenlučili.
“U Kunovu se znalo o masakru u Čelebićima, ali se nije znalo šta mu se priprema sutra u zlojutro. Zabrinutost i pretpostavka da koljačka rulja jednog dana neće poštedjeti ni ovo selo pokazali su punu realnost. Naša slutnja o napadu na Kunovo, obistinila se devetog januara u suton. Naime, naš komšija iz susjednog sela, i pored stroge kontrole vršene od četnika, našao je vrlo smišljen način da nas upozori na sutrašnji koljački pohod u kome niko i ništa u Kunovu nije smjelo preživjeti. Alija (Novalija) Trako, brat mu Suljo, Mušo i Alija Delić sastali su se u Novalinoj kući na dogovor. Trebalo je naći rješenje za nastupajući kobni dan. Očito je bilo da je krvava drama na pomolu i u pitanju su bili samo sati. Odlučeno je: braniti se do posljednje kapi krvi. Iz ostale dvije tračke kuće smo prenijeli posteljinu, meso, suho voće, brašno i bijeli mrs. Stoku smo oslobodili iz staja. O svemu ovome obavijestili smo domaćinstva. Naš položaj bio je idealan za odbranu. Kuća iz koje smo odbranu organizovali bila je locirana na platou brisanog prostora. Zgrada je bila postavljena u pravcu sjever-jug. Bila je građena od kamena i drveta i pokrivena daskom. Na južnoj strani je imala zidani podrum sa dvije puškarnice, u koju se ulazilo s vana kroz vrata i sa sprata kroz poseban otvor sa poklopcem. Nad podrumom je bio sprat sa jednom velikom sobom, ostavom i priručnim kupatilom i odžakom za loženje peći, te dva veća zastakljena prozora. Izlaz u te sobe je bio okrenut u pravcu sjevera i ulazilo se iz nje u hol zemljanog patosa. U njemu se nalazio zidani kamin sa ognjištem, viseća ostava, hatula i prolaz za tavan (potkrovlje). Prema tome, zahvaljujuci idealnoj lokaciji, dosta solidnoj i masivnoj gradnji, taj objekat je pružao braniocima pouzdanu sigurnost. S obzirom na činjenicu da je preglednost i mogućnost za uočavanje ciljeva bila najcjelishodnija iz potkrovlja kuće, problem smo riješili tako što smo grudobrane napravili od kamenih ploča, a puškarnice i osmatračnice smo otvorili kroz krov. Sva ulazna vrata u zgradu (dvoja istočna i jedna zapadna) bila su od masivnog drveta. Pored solidno iskovanih brava, osiguravana su debelim mandalima tako čvrsto da nije postojao način nasilnog ulaska. U momentu upada bande u selo, kuća je bila dupke napunjena od seoskog življa koji je tu našao spas od sigurne smrti. Tako je kuća postala tijesna i pretijesna za boravak u njoj”, zapisao je Mujo Trako.
ČETNIČKI PLAN ZA KUNOVO
Prvo je u selo ušla jedna manja grupa četnika, kao patrola, koja je trebala mirno proći kroz selo, stići pred kuću Traka, zarobiti, vezati Novaliju (Aliju) Traku i živa ga odvesti u komandu u zaseoku Bandovići, a Alijinu čeljad poklati i zapaliti u kući.
“Prvenstveno je trebalo da ga vezanog provedu kroz sva muslimanska i srpska sela i, napokon, u grad Foču i cijelim putem pred narodom ga ponižavati do krajnjih granica niskosti. Također je bilo planirano da se iz Foče dovede u uništeno Kunovo kako bi bio psihički dotučen i doveden do ludila. Poslije tog čina trebalo ga je dovesti u Homarine i klinima zakovati za istu homoru za koju je bio vezan u Prvom svjetskom ratu. Tako zakovanog trebalo ga je podvrgnuti još surovijem mučenju, sve do izdisaja i ostaviti da mu tijelo pojedu gavrani i zvijeri. Zahvaljujući blagovremenom saznanju šta taj dan treba da se desi, trik nije upalio, jer smo pratili tu grupu i pošto smo se uvjerili da idu ka našoj kući, zablindirali smo sva ulazna vrata. Sva čeljad, osim nekolicine, smještena je u malu sobu i tako bila bezbjedna. Zauzet je položaj za odbranu. Vladala je mrtva tišina i neizvjesno iščekivanje. Suljo je zauzeo položaj kod zapadnih vrata, a Alija kod istočnih. U tome je stigla i grupica četnika i zaustavila se na Suljinoj strani odbrane. Jasno ih je osmatrao kroz, za tu priliku probušenu rupicu na vratima. Sve ih je prepoznao, a kako i ne bi kad su mu bili komšije. Nažalost i na veliko iznenađenje, među njima je bila i nekolicina koje je njegov brat Alija prošle 1941. godine spasio od ustaške kame. Jasno je, po njihovom ponašanju zaključio da su im namjere zlokobne. No, stari iskusni ratnik je stajao nepomično kao statua, čvrsto držeći u mirnim rukama svoju otkočenu pušku. Poslije nekoliko trenutaka, očito zbunjen mrtvom tišinom, jedan od njih stisnu šaku u pesnicu i grubo zakuca na vrata. I dalje je vladao muk. Onda skide pušku s ramena i poče mahnito udarati u vrata derući se:
– Otvaraj, jebak vi “tursku” majku!
– Nema domaćina kod kuće – reče moja strina Mejra koja je stajala neposredno uz svog djevera Sulju.
Ponovo se oglasi još jače lupanje i pitanje:
– A, đe vi je Novalija?
– Otiš'o je u mlin – opet će strina.
– Novalija ni dosad nije iš’o u mlin. Otvaraj, da vi ne ždijemo kuću.
Suljo lagano podiže pušku, nanišani kroz rupicu u onog što lupa i viče. Puška planu. Bandit se, bez glasa, stropošta. Dobio je pogodak u srce. Preostali se nadadoše u bjesomučan bijeg.
– Šta bi Suljo? – priupita ga Alija.
– Jedan je gotov, ostali pobjegoše – reče Suljo i nastavi zvati svoju ženu: Vitinka!
Pošto mu dođe, otvori vrata i reče da donese pušku i municiju ubijenog četnika. Ona je taj zadatak izvršila spretno, munjevito i bez pogovora. Jedna druga grupa zaposjela je položaj iza stogova sijena i tu se pritajila. Otkrili smo je tek kad je na kuću otvorena vatra i tako omogućila bezbjednu bježaniju onima ispred kuće.
Nekako, u isto vrijeme Alija je otvorio istočna vrata, istrčao vani i pojurio prema toj otkrivenoj grupi govoreći:
– Zar tako rade komšije, majku vam jebem? Pričekajte me, da vam ja pokažem.
Ali dockan. Tako se otkrio i kompletan izložio ubitačnom plotunu. Pokošen zrnima, kleknuo je na koljena. Preko sebe je zafrljacio pušku i dobacio je pred vrata. Zatim, lagano, kao da klanja, legao je ničice i odmah izdahnuo.
Vidjevši da se javlja panika, da može doći do nepotrebnih žrtava, na scenu stupa Alija Delić. Dokopavši se puške i torbice s municijom poginulog Alije Trake, zatvorio je istočna vrata i zauzeo vatreni položaj u potkrovlju objekta. Sve se to odigralo u nekoliko minuta. Otpočela je uraganska paljba na kuću. Brzo smo zaključili da nas napada velika grupacija. Iz pravca Bandovići – Zaglavica, napadala je Čelebićka, a iz pravca brda – Zabrašnica Vikočka četnička četa. Da bi se spriječilo izvlačenje stanovništva iz sela, zatvoren je i prostor na pravcu Pribisci – Crndovići – Sadići. Dakle, zaseoci Traci (Kujačići) Rujići, Šahbazi, Pribisci, Zaglavica i Crnobovići našli su se u obruču. S osmatračnice Bandovica čula se sasvim jasno i razgovijetno komanda: Kolji i pali sve redom do Trakove kuće. Prva je planula džamija. To je bio novi signal za sve napadače da se ima odmah prići likvidaciji ovih zaselaka i svega živog u njima”, opisuje Mujo Trako prvi dan strave u Kunovu.
Branioci iz Trakove kuće četnicima nisu dali ni blizu. Ali svi drugi zaseoci su nastradali. Poklano je i poubijano sve na što su nailazili, kuće opljačkane i spaljene.
“Jauci, lelek, piska djece, plač žrtava miješao se sa urlanjem zločinaca. Smrad izgorjelog ljudskog mesa, žita, pića, đubreta – širio se na sve strane. Grozota jedna.
Sve što smo mogli pomoći unesrećenim komšijama, svodilo se na to da smo gađali uočljive bandite i pozivali ugrožene komšije da se sklanjaju kod nas u kuću. Mnogi koji su u tome uspjeli i preživjeli su, zajedno s nama. Kad su zaseoci likvidirani na kuću je započeo žestok pritisak. Vodili smo neravnopravnu borbu tri protiv 240 pušaka. Herojski, nema sumnje”, prisjeća se Trako.
Branioci su prvu noć dočekali pod neprekidnom borbom. Tako se nastavilo do jutra, pa onda i sljedećeg dana. Vidjevši da ne mogu osvojiti Trakovu “kulu” četnici su zatražili pomoć. U narednim danima dodavali su jednu po jednu četu. U jednom trenutku Trakovu kuću napadalo je osam četničkih četa.
POKUŠAJ DIVERZIJE
“Osmi dan smo podnosili udarce blizu l.000 pušaka, odnos snaga bio je 1:335 u korist četnika. O četničkom neuspjehu, bolje rečeno porazu kojeg su doživjeli na Tračkoj “kuli’ u Kunovu, vijest se širila poput munje od Kunova do Sarajeva, u Sandžaku, Crnoj Gori i još dalje. Samozvane vojvode i njihova ‘vojska’ su prvi put od izbijanja rata naišli na krvavo koljeno i dobili po nosu. Donesena je odluka da se, do daljnjeg, obustavi akcija istrebljenja muslimana, odnosno dok se ne likvidira tračko uporište. Kao zadnji pokušaj u osvajanju naše neosvojive ‘tvrđave’ četnici – držeći nas u obruču pod neprekidnom vatrom – pribjegli su jednom zaista smišljenom lukavstvu.
Evo o čemu se radilo. Patrolama su hvatali muslimane i dovodili ih na svoj položaj na pravcu Ljeskovik. Tu su na vučne saonice tovarili kudelju u vidu naviljka, a na prednju stranu su montirali grudobran od kamenih ploča. Diverzant, obavezno prisiljeni musliman, imao je zadatak da puzeći gura saonice do kuće i da kudelju zapali, a time i kuću. Ukoliko je diverzant odstupio, dobio je četnički plotun u leđa.
Niti jedan takav pokušaj nije uspio, jer smo uvijek i lako iz potkrovlja otkrivali i osujetili svakog diverzanta. Prvo smo nesretnika pozivali da ostavi saone i uđe u kuću. Koji su nas poslušali i ostali su živi, a oni koji nisu smjeli to učiniti od uperenih cijevi u leđa, završili su smrću, jer smo morali u njih pucati”, piše Trako.
Nakon osam dana neprestane borbe, kada se malo primirilo, iako su četnici u blizini držali, ipak se počelo izlaziti iz kuće. Prvo su poslali jednu grupicu mladića da obiđe selo, da vide ima li koga živoga, kome bi trebalo pomoći... Ubrzo su se četnici skroz povukli. Tračka “kula” nije pala. Nekoliko dana poslije potpunog četničkog povlačenja Suljo Trako i hafiz Alija Delić donijeli su odluku da izdvoje nekolicinu muškaraca i da se stacioniraju u jednu od nekoliko tajnih pećina van sela, za slučaj da se napadači ponovo vrate.
U prvim mjesecima 1942. godine odnos snaga na fočanskoj teritoriji se promijenio. Partizani, predvođeni Titom, preuzeli su vlast u Foči.
Kako je Drina kroz Foču nosila leševe, Tito je naredio da se utvrdi ko su ti ljudi i odakle ih voda donosi. Rečeno mu je da rijeka Ćehotina, koja se uliva u Drinu, donosi leševe muslimana koje ubijaju čelebićki četnici. Tito je pozvao Milana Antončića Velebita, jednog od istaknutih starješina iz Prve proleterske brigade i naredio mu da iz sastava brigade formira specijalni odred koji ima zadatak da po dolasku u rejon Čelebića razbije i po mogućnosti uništiti četničke bande kako bi se prekinulo likvidiranje muslimana, te osvoji kunovsku “tvrđavu” koju brani do zuba naoružanih trideset “ustaša”. Bilo je to 15. februara.
Već 16. februara četnici su bili razbijeni, nakon nekoliko minobacačkih granata razbježali se na sve strane. Naredni dan, 17. februara, trebalo je zauzeti Kunovo po svaku cijenu.
Komandant Velebit je iz zaklona dvogledom osmatrao Kunovo i dugo, dugo tražio “ustašku” neosvojivu tvrđavu. Nigdje nije mogao da je uoči. U vidnom polju dvogleda, kao na dlanu, ocrtavalo se spaljeno Kunovo, osim jedne seoske kuće iz koje se pušio dim. Nastala je dilema oko toga da li je odred zalutao i izbio na pogrešno mjesto. U neposrednoj blizini komandanta Velebita nalazio se vodič iz Čelebića. Velebit ga pita:
– Je l’ bre! Gdje si ti ovo mene doveo? Gdje je ta “ustaška” tvrđava?
Vodič ispruži ruku s kažiprstom, pa će:
– Eno vi je?
– Ma gdje, bre?
– Ja ju viđu golim okom, a ti još tim durbinom, k’o da si bez očnog vida. Eno, viđu kako se iz nje i dim puši.
Velebit je već počeo da sumnja u informacije koje je dobio. O tome je svjedočio Čedomir Minderović, koji je bio u sastavu Velebitovog specijalnog odreda, i koji je kasnije napisao knjigu Za Titom. “Fočani, seljaci, bivši četnici, žene, djeca, partizani, svi su govorili o neosvojivoj ‘ustaškoj’ tvrđavi u selu Kunovu kod Čelebića. O toj tvrđavi govorilo se jetko, govorilo se sa mržnjom, govorilo se sa jezom. O ubistvenoj mitraljeskoj vatri sa svih strana i o brisanom prostoru, o nepristupačnosti toj ‘ustaškoj’ kući-tvrđavi pričale su se i rasle legende. Mnogo sam slušao o Kunovu, bio sam već nestrpljiv da dođemo do tog gnijezda ‘krvoloka’ koji su se noću, tajno, izvlačili iz svoje kućetvrđave tajnim hodnicima ispod zemlje i samo na taj način uspijevali da nabave hranu i vodu”, zapisao je Minderović.
Umjesto da naredi otvaranje vatre, Velebit se odlučio na mirno rješenje. Iz torbice je izvadio blok, napisao pismo i uputio ga u kuću.
No, još uvijek je držao položaje u tajnosti, pa je i datum na pismu datirao kao iz Čelebića, te naslovio na Sulju Traku. U pismu je stajalo: “Verujemo da ste se zabarikadirali iz bojazni od četničkog terora. Mi smo juče izjurili četnike i preuzeli svu vlast u opštini čelebićkoj. Radi reda i mira pozivamo vas sa drugovima da položite oružje partizanima. Vašim životima neće se ništa desiti ukoliko prema prednjem postupite. Ako ne položite oružje mi ćemo biti prinuđeni razrušiti kuću bacačkim minama, jer nikakve oružane snage nećemo trpeti na ovom teritoriju osim partizanskih.”
Iz kuće je ubrzo stigao odgovor: “Mi ne smijemo položiti oružje dok se potpuno ne uvjerimo da je partizanska vlast preuzela svu dužnost, jer smo jednom na vjeru prevareni. A kad se uvjerimo da je vaša vlast, mi nismo protiv toga, nego sad zasad ostavite nas na miru, molimo vas kao drugove, a ako nećete tako vi radite kako hoćete morate samo znati da je puna kuća roblja, pa ako ste došli da uništite možete, roblje je ranjeno, i jadno i čemerno. Samo vas opet molim ostavite nas dok se potpuno uvjerimo da je to partizanska vlast.”
PREGOVORI S VELEBITOM
Velebit nije odustajao. Ponovo ih je upozorio da neće trpjeti nikakve oružane formacije osim partizanskih, te im napisao da im bezbjednost jamči Prva proleterska narodnooslobodilačka brigada. Na kraju pisma, pozvao ih je na pregovore kod “prvih popaljenih kuća”.
Nakon dužeg vijećanja i razmišljanja branioci iz Trakove kuće pristali su na pregovore, jer ipak je na kocki bilo više od 50 života sve odredom civila. Ali još jednom su podsjetili da ne žele predati oružje, jer je ratna sreća varljiva, danas-sutra može zatrebati. Na pregovore su otišli Suljo i Alija, s jedne strane, a s druge strane Velebit s dva partizana i dvije partizanke.
Kada su se Suljo i Alija uvjerili u iskrenost partizana pozvali su ih da uđu i obiđu kuću. Taj ulazak u kuću opisao je Čedomir Minderović: “A kad je uveče došao (Velebit) umoran u štab prva reč, mesto pozdrava, bila mu je:
– Heroji!
Nismo ga razumeli. Uzbuđen, nervozno je opisao pretres kunovske tvrđave:
– Dve puške. Nekoliko stotina metaka. Dva čoveka. Ploče sa bogumilskih grobova – grudobrani. Glad i rane. Strašne dečije rane. Jedna kuća usred popaljenog, opustošenog sela...
Pred nama sedi mladić inteligentnog pogleda, s fesom na glavi, blagih pokreta, blagih očiju, blagog odlučnog glasa. Do njega stariji Musliman, oštrog lica, izbrijanih malih crnih brkova. Kod peći, u uglu, dve žene koje gotovo neprekidno plaču.
– Došli su... Zapalili cijelo selo. Sve živo poubijali. Ono što je uspjelo da se spasi, izbjeglo je u moju kuću. Ranjene, popaljene žene i djeca. To ste trebali da vidite. Nije nam ostajalo drugo. Mog brata, tek je svršio prvi razred osnovne škole, preklali su i ostavili živog. Dvanaest dana gledao sam kako umire to dijete... Najstrašnije je to što nisu poslije kao ljudi, napadali, nego su slali muslimansku djecu iz susjednih sela, djecu koju smo poznavali i voljeli, sa upaljenom slamom, da nam potpale kuću. Ubijali smo tu djecu, morali smo ubijati...
Brat mi je umro dvanaestog dana – ukopao sam ga u snijeg. Kad su dolazili jednom partizani, otkopao sam ga, vidjeli su...
Dva izmučena čoveka sa gomilom ranjenih žena i dece i dvema puškama, držali su mesecima Kunovo. Jednom su izdržali osmodnevnu i osmonoćnu opsadu.
Ljudi su na saslušanju, ali i pitanja muti, sve više, divljenje izmešano sa stravom. Čovek bi hteo da priđe da im stisne ruke. Oni sede mirno. Mladić polako, umorno priča, bez fraza, bez ponosa. Stariji ćuti. Žene u uglu plaču, da na pojedinim mestima glasno zaridaju. Palo je Kunovo. Bez ijednog metka.
Ko će objasniti pad te strašne ‘tvrđave’? Ko će narodu, u kome se već skamenila legenda, dokazati da je ta tvrđava raspolagala samo dvema puškama? Ko će verovati priči mladića blagih pokreta, blagog pogleda, blagog glasa?”
Nakon “pada” Kunova partizani su savjetovali da se narod evakuiše prema Foči, a Sulju Traku odveli su u Foču na ispitivanje. Ratna sreća je varljiva. Ubrzo su partizane iz Foče istjerali četnici. Napravili strašan pokolj. Suljo Trako je u izbjeglištvu umro od tifusa.
Ispovijest Safije Zec iz Kunova
Iznenada su upali u selo. Brzo su nas sakupljali i ugonili u kuću. Svi, koji su pokušali da se spasu bjekstvom, odmah su ubijeni.
Kuća, u koju sam ja bila zatvorena, bila je kao šibica napunjena sa čeljadima. Ušla su njih trojica. Dvojica su nas držali na oku sa uperenim puščanim cijevima. Onaj treći je polako, kao da vrši najobičniji posao, uz zid prislonio pušku, skinuo kaput, zasukao rukave i, sve jedno po jedno, redom klao. Kad bi na red došao koji naočit muškarac, prvo ga je puno puta ubo nožem, a onda kao i ostale preklao od uha do uha.
Onda, u neko doba, onaj što kolje reče:
– Ne mogu više. Umorio sam se. Zamijenite me jedan.
Safija je pričala dalje:
Dok je onaj koljač otiro ruke o jedno zaklano čeljade i dok je onaj drugi skid’o kaput, ja sam iskoristila pogodan trenutak i istrčala van.
Pred kućom me dočeka drugi uperenom puškom u prsi. Poznavala sam ga, a kako i ne bi čoek pozno svog komšiju? Stala sam ko ukopana. Molila sam ga, kumila sam ga da me spasi, a on će ti meni:
Klekni bula, jebak ti “tursku” majku! Drugih nekolicina, stajalo je koji korak po strani i keze se na me ko gladni vuci. A, ja jadna i čemerna, šta ću kud ću, vidim došo zadnji čas i kleknuh. Onda, taj nikogović komšija, meni iz naručja ote dijete, i na moje oči osiječe glavicu, pa je baci, ko glavicu kupusa.
Ja se zabezeknula, došlo mi da presvisnem.
Bio mi je prvijenac-jedinjak. Rodila ga svoja majka! Još mi nije bio navršio ni dvije godine. Rahmet mu duši! Allah će dati Džennet.
Ondar, on – psi mu se mesa najeli – uperi jope u me pušku. I ništa više, nit sam čula, niti viđela.
Kad sam se razabrala, bila je noć. Nisam znala koliko je doba. Niđe nikog. Samo sam čula puške oko Kujačića.
Aman jarrabbi! Studeno mi, hoće hudnici srce ranjeno da mi prepukne! Haljina na meni sva zaleđena ko borova kora. Viđu, mogu sa sobom mrdati. Šćedoh ustati. Aja! Ne more se. Boli me u prsima. I krsta me predbočila, a trbuh mi nesretnici – do zuba.
Te ti ja tako, polahko pobauljke – dovučem se do moje kolibe. Niđe više nijedne zgrade.
E, taman što sam legla, viđu porađam se. Hairli se rastavi. Otkidoh komadić krpe od haljiine, pa svezah djetetu pupak i prekidoh ga.
Je l’ bilo muško, je l’ bilo žensko – Boga mi nisam ni gledala. Maksum poče plakati, a mene spopade strah. Šuti, šuti milo moje – tepam mu ja i povijam ga u moju bluzu. Jok! Dijete cvrči ko uzinat. Privih ga uz prsa da ga zadojim.
Ono prioni za sisu i smiri se. Malo zatim čuh čoječiji avaz:
A, tuj si? Jebak ti majku! Još nisi krepala?
Pogledah, kad ono jope – pred mojim očima stoji onaj naš komšija.
Nale đavole, nale šejtane! Ko, mislim prikazuje mi se. E, daj bogdo tako, ama jok!
– Vidi, vidi! Okotila se kuja – kaže on meni. Više ga nisam molila za milost. Znam, nema fajde. Samo sam šućela i gledala ponovo smrti među oči.
On ti onda isuka nož i pri sisi mi zakla i ovog maksuma. Ondar, o obraz moj obrisa onaj krvav nož i zađe ga za pas. Pa, jope – uperi ume pušku. A, ja kako sam nako ležala nastrance – ni mrdnula nisam. Skupih oči, i ništa ni čuh ni viđeh.
Istom što se razabrah, viđoh ovu đecu. Evo – donijeli su me ovdi, pa ja da selameta.
