Danas se navršava 30 godina od otmice u Štrpcima, selu nedaleko od Priboja 1993. godine, kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom ratnog zločinca Milana Lukića, u mjestu Štrpci, oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd-Bar. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Z
Zarobljenici, uglavnom Bošnjaci, oteti su iz voza u Štrpcima i odvedeni u školu u Prelovu, gdje su pretučeni. Potom su odvedeni u spaljenu kuću u selu Musići, gdje su i pogubljeni. Njihova tiela potom su bačena u Drinu. Bili su državljani SR Jugoslavije, uglavnom iz Priboja, Prijepolja, Beograda i Podgorice. Među njima je bilo i državljana Bosne i Hercegovine.
Viši sud u Beogradu osudio je početkom godine četvero bivših vojnika srpskih snaga zbog tog ratnog zločina. Sud je osudio Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca na po deset godina zatvora, te Draganu Đekić na pet godina.
Još desetorica vojnika srpskih snaga već je osuđena u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Državni sud BiH osudio je bivšeg komandanta Interventne čete Višegradske brigade VTS-a Bobana Inđića na 15 godina zatvora. U oktobru 2022. Sud BiH je takođe proglasio sedam bivših pripadnika Druge podrinjske brigade VRS-a krivim za učešće u otmicama i ubistvima. Sudija u tom sudskom procesu je kazao da je Milan Lukić učestvovao u egzekuciji 18 zarobljenih civila.
Dobrovoljac iz Srbije Mićo Jovičić osuđen je na pet godina zatvora od strane Suda BiH nakon postizanja sporazuma o priznanju krivice 2016. godine. Još jedan dobrovoljac, Nebojša Ranisavljević, osuđen je na 15 godina zatvora za zločin u Štrpcima od strane suda u Crnoj Gori.
U Prijepolju, pored starog mosta na Limu, 2009 je otkriveno spomen obilježje žrtvama otmice. Na bijelom mermernom kamenu u obliku nišana ispisana je poruka "Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti." U Bijelom Polju, u februaru 2016. postavljen je spomenik u obliku nišana posvećen žrtvama ove otmice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.
Žrtve zločina u Štrpcima su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.
Zločinci, pripadnici specijalne jedinice Vojske Republike Srpske "Osvetnici" pod komandom Milana Lukića, znali su koga da odvedu jer je policija Srbije na početku putovanja legitimisala sve putnike i upisala im imena na vozne karte.
Koviljka Buzov je udovica kapetana prve klase Jugoslovenske narodne armije Tome Buzova, jednog od dvojice ubijenih koji nisu bili Bošnjaci. Svjedoci su ispričali da je Buzov, koji je putovao u Podgoricu da posjeti sina koji je tamo služio vojsku, pokušao da spriječi izvođenje Bošnjaka iz voza, a kad su ga legitimisali i utvrdili da je Hrvat, poveli su i njega.
Buzovljevo tijelo, kao ni leševi većine pobijenih, nikada nije nađeno. "Krenuo je jutarnjim vozom i javio mi sa stanice da voz kasni u polasku. Rekao je da će se vratiti sutra i da mu spremim paprikaš i salčiće", pričala je Koviljka za beogradsko Vreme.
Sa sinom, snahom i unukom još od 1976. živi u malom stanu u jednom od vojnih blokova na Novom Beogradu. "Spremila sam ih, ali kad se nije vratio, dala sam ih komšinici sa jedanaestog sprata. Od tada ni salčiće ni paprikaš više nijednom nisam napravila."
Kada se Tomo do uveče nije javio iz Podgorice, i nakon što je rodbina kod koje je trebalo da prespava potvrdila da je voz stigao u Podgoricu bez njega, prvo je zvala bolnice u Užicu i Prijepolju i pitala da li je neko primljen kao hitan slučaj. "Uveče na vestima u deset su rekli da je bila otmica u Štrpcima i da su neki naoružani vojnici odveli ljude", prisjećala se.
Pozvala je policiju, a oni su joj rekli da se obrati beogradskoj vojnoj komandi. Tamo joj je dežurni oficir odbrusio da ima pametnija posla nego da traži odbjegle muževe i spustio joj slušalicu. Sutra se javio da se izvini, jer to veče nije gledao vijesti, ali nije mogao da joj kaže ništa konkretno.
Od tada počinje Koviljkin dugi marš kroz institucije, u koji je krenula sa komšijama iz bloka koji su, kao i njen muž, uglavnom bili vojna lica. "Iz svake familije u zgradi je bio poneko", priča. "Išli smo prvo u mesnu zajednicu, pa u opštinu i na kraju smo došli pred vladu Srbije." Tražili su susret sa tadašnjim saveznim vicepremijerom Nikolom Šainovićem, ali prvog dana niko nije htio da ih primi. "Tek drugog dana, kad sam počela da vičem, jer sam bila van sebe, i kad sam im rekla da sam spremna da prenoćim na stepenicama, rekli su da mogu da uđu dvoje." Šainović ih nije primio, nego njegov šef kabineta, koji im je osorno rekao da u Vladi ništa ne znaju i da idu kući. Ministar policije Zoran Sokolović nije htio ni da čuje za njih. Poslije mjesec dana je iz Prijepolja i Bijelog Polja stigla rodbina ostalih žrtava. Odlučili su da traže prijem kod Slobodana Miloševića.
"Njih negde oko pedeset je došlo u ovaj stan. Napravili smo plakate i krenuli prema Skupštini. Na mom plakatu je pisalo ‘Karadžiću, sin mi je vojnik, a muž kod tebe talac’", kazala je novinrau Vremena Koviljka. Kada su stigli pred Skupštinu, opet niko nije htio da ih primi. Bilo je već kasno popodne kad im je rečeno da mogu da uđu, ali samo dvoje. Na kraju su ušli svi.
"Bio je Šainović, bio je Sokolović, Pavle Bulatović (ministar odbrane), mnoge druge ne znam", kaže Koviljka. Pitali su ih šta hoće, a oni su rekli da hoće da znaju šta se dogodilo sa njihovim najmilijima, da ih primi Milošević i da neće odustati dok se to ne dogodi. Bulatović je kazao da je još rano suditi da li su oteti putnici živi. Koviljka se razljutila. "Rekla sam mu da sam dosad za svojim mužem više suza prolila nego što je on vinjaka popio u svom kabinetu. Sad mi je žao, znam da nije mislio loše, ali rekla sam mu." Na kraju im je saopšteno da dođu u Miloševićev kabinet.
Stavio mi je ruku preko ramena, stvarno je bio ljubazan i fini, ali on tada nije mogao ništa da mi kaže, osim da će da vidi sa Karadžićem i Mladićem." Sa bivšim predsjednikom Srbije Koviljka i njeni sapatnici sreli su se još nekoliko puta, ali jasan odgovor nikad nisu dobili, mada je Milošević do tada morao znati da su oteti putnici mrtvi. "Bilo mu je teško da nam kaže, ali ja sam to tek posle shvatila. Čula sam naknadno od nekih drugih ljudi da je tražio od Karadžića i Mladića da izvuku tela iz reke, ali oni nisu hteli da mu pomognu."
Prilikom jednog od susreta sa Miloševićem, Sokolović je u njenom prisustvu počeo da priča stvari koje, kako Koviljka kaže, nisu imale veze sa istinom. "Ja sam se naljutila i rekla: ‘Druže predsedniče, ministar vam ne govori istinu’." Onda je dala Miloševiću kasetu do koje je nešto ranije došla, sa pričom jednog od svjedoka iz voza. Na snimku je svjedok detaljno opisao Lukićevu vojsku i način na koji su putnici odvedeni, uključujući i priču o tome kako je Tomo Buzov pokušao da zaštiti saputnike, kako je pitao "Čija ste vi to vojska?" i kako je tri puta odbio naredbu da sjedi, šuti i gleda svoja posla.
Milošević je traku odnio u susjednu prostoriju, a kad se vratio ništa nije komentarisao, ali je naknadno čula da je, valjda poznavajući narav svog ministra policije, rekao Sokoloviću da će biti lično odgovoran ako se Koviljki nešto desi. Sokolović je, nakon što je optužen za ratne zločine pred Međunarodnim sudom u Haagu, 2001. godine ispalio sebi metak u glavu na stepenicama savezne skupštine.
Na suđenju jednom od "Osvetnika", Nebojši Ranisavljeviću, koje je počelo 1998. u Bijelom Polju, Koviljka je saznala da su njen muž i ostalih devetnaest putnika, od kojih je jedan bio Crnac ili Azijat i ni danas mu se ne zna ni ime ni grob, odvedeni do sela Mušići kod Višegrada, opljačkani i ubijeni. Lukić je jednog lično zaklao. On je tokom većeg dijela suđenja bio nedostupan organima gonjenja, iako je, ne skrivajući se, živio u Beogradu. Tek kada je protiv njega podignuta optužnica u Haagu, nestao je u pravcu Južne Amerike, gdje je kasnije uhapšen i prebačen u Haag.
