Još od formiranja 505. viteške brdske brigade (ranije 105. bužimska krajiška pješadijska brigada) bužimski branioci na čelu s komandantom Izetom Nanićem predstavljali su neopisivo velik problem agresorskoj vojsci i izdajnicima Fikreta Abdića. Od početka rata, zajedno s drugim jedinicama Petog korpusa, bili su nesavladiva prepreka neprijatelju i respektabilna snaga koja je na svim poljima nizala uspjehe.

Kako bi zadao smrtni udarac 505. viteškoj brigadi, a potom i Petom korpusu, čiju je kičmu predstavljala upravo ova brigada, komandant Vojske RS general Ratko Mladić odlučio je pokrenuti opsežnu ofanzivu da bi skršio otpor krajiških branitelja.

Ova akcija kodnog naziva “Breza '94” otpočela je 4. septembra 1994. godine na bužimskom i manjim dijelom na bosanskokrupskom ratištu. Kako se može zaključiti iz zarobljene Mladićeve dokumentacije, cilj ove ofanzive bio je zauzimanje Bužima i eliminacija 505. viteške brigade, presijecanje slobodne teritorije na dva dijela i spoj sa srpskom vojskom na Željavama kod Bihaća.

U cilju realizacije svojih zamisli, Ratko Mladić angažirao je, kako je i sam priznao, “sve najbolje što srpstvo trenutno ima”. To potvrđuje i činjenica da je na bužimskom ratištu između 4. i 12. septembra 1994. godine bilo raspoređeno 11.600 četnika, među kojima 3 generala, 12 pukovnika, 10 potpukovnika i 20 majora. Na glavni pravac angažirano je 4.500 vojnika, a u samom fokusu napada između 1.500 i 2.000. Napadom na pripadnike Petog korpusa Armije RBiH lično je rukovodio Ratko Mladić, a pomagao mu je još jedan srpski ratni zločinac, general Momir Talić. Na komandnom mjestu 505. bužimske tada je bio jedan brigadir (Izet Nanić), uz dva majora i šest kapetana, koji su se napadima neprijatelja odupirali sa svega 450 boraca.

Hiljade granata ispaljene su prvih dana, pokušano je desetine pješadijskih prodora, ali bužimski borci su sve izdržali. Svakoga dana Mladić je pratio tok operacije s osmatračnice na granici Bosne i Hrvatske. Napadi srpskih vojnika svakim danom postajali su sve žešći, a 505. viteška brigada, osim s umorom i velikim brojem ranjenih boraca, suočavala se i s nedostatkom municije svih kalibara.

Iako se to činilo nemogućim u uvjetima ogromne koncentracije srpskih vojnika i ratne tehnike, sedmog dana svakodnevnih srpskih napada komandant 505. viteške brigade Izet Nanić odlučio je da bužimski borci krenu u kontranapad 12. septembra u jutarnjim satima. Određen je pravac napada Ćorkovača – Jelovski Potok – Ćulumak – Makarovača. U ponedjeljak 12. septembra 1994. godine, nekoliko sati prije zore, najelitnije jedinice 505. viteške brigade “Gazije”, “Tajfun”, “Hamze” i jedinice Drugog jurišnog bataljona neopaženo su ubačene u neprijateljsku dubinu.

Kontraudar koji je pripremao komandant Izet Nanić s najbližim saradnicima, među kojima je bio i Edhem Eminić, tada zamjenik komandanta 3. bataljona 505. viteške brigade, izveden je iznenadno i veoma uspješno.

Najkritičniji trenutak tog 12. septembra bio je rano ujutro, kada su neprijateljski tenkovi probili ključnu liniju odbrane na Sipu. Neprijatelj prodire, a linija odbrane se još drži. Vodi se ogorčena borba. Elitne jedinice koje su prošle iza leđa neprijatelju kasne s napadom. Preko radioveze čuju glas komandanta Izeta Nanića, koji se uzbuđeno obraća komandiru ČSN “Hamze” Muharemu Šahinoviću: “Hari, napadajte, ode Bužim!”

Prema svjedočenjima saboraca koji su tada bili uz komandanta Nanića na komandnom mjestu u podnožju Radoča, to je izgovorio u trenucima kada je četnički tenk probio liniju odbrane 505. bužimske. Nakon ove kratke i direktne naredbe, hrabri komandant bacio je radiouređaj, zgrabio pušku i krenuo ka Sipu da se bori prsa u prsa s neprijateljem.

Iako hiljade četnika napada, a osam tenkova prodire do položaja branilaca, hrabri bužimski borci ne uzmiču. S posljednjim mecima dočekuju neprijatelja. Ali još nije sve gotovo. Bog voli hrabre, odane i pravedne i On daje pobjedu kome hoće.

Dok se odvijala silovita borba na Sipu, artiljerci 505. iz protivoklopnog topa ZIS-a ispaljuju projektil na Makarovaču koji pada u blizini mjesta odakle je general Mladić vršio osmatranje i davao naredbe i upute. Ponovo eksplozija i… “General Mladić je ranjen, brzo ovamo!”, začuše se glasovi četnika.

U tom udariše i elitne bužimske jedinice. Približavaju se ranjenom Mladiću, koji je i prije nego mu je ukazana adekvatna prva pomoć počeo bježati kroz šumu, u Ladi Nivi, s obzirom na to da mu je njegov Puch terenac već bio u rukama bužimskih boraca.

“Veliki srpski đeneral” pobjegao je glavom bez obzira i ostavio svoje vojnike da se spašavaju kako znaju i umiju. U svoj toj gužvi najbolji vojnici koje je srpstvo imalo padali su kao jesenje lišće. Po obroncima Makarovače, Ćulumka i Šajrovače ležalo je 80 poginulih četnika, a više od 300 ranjenih, u velikom strahu i zaboravljajući na rane, nastojalo je umaći Nanićevim ratnicima. Stotine izgubljenih u strahu je lutalo šumama. Deset vojnika VRS palo je u zarobljeništvo. Kasnije su razmijenjeni. Pobjeda Nanićevih lavova bila je potpuna. Četnički dvoglavi orao vratio se očerupan i polomljenih krila. Jedva je izvukao živu glavu.