Dana 17. aprila ove godine Darija Vujović primijetila je knjigu s ružičastim hrbatom na koju nikada nije obraćala pažnju. Izdvajala se iz biblioteke od oko 300 primjeraka u porodičnoj kući u Beogradu. Imala je vremena, bila je Uskrsna nedjelja pa ju je odlučila pregledati.

Pod naslovom "Vojnici revolucije", knjiga je prikazala živote četvorice jugoslavenskih generala, uključujući i njenog djeda Ratka Vujovića. Hvalila je njegovu figuru, njegove vojne pobjede i vrijeme provedeno u Španiji u kojoj je ratovao kao pripadnik internackionalne brigade 1936. godine. Bio je to rat koji nikada nije zaboravio i koji je uvijek evocirao u svojim pjesmama o "maloj Juaniti" i "španskim ženama crnih očiju".

Ove dvije aluzije u tekstu oživjele su u Dariji želju da istraži ono što je u njenoj porodici bilo gotovo legenda: Ratkova žena i kćerka Španjolka. Kao da je njen djed, čisti ateista, odabrao upravo taj kršćanski datum da joj pošalje poruku s one strane. Bio je to poticaj da se Vujovići iz Srbije i Španije sretnu nakon 83 godine razdvojeni ratovima u Evropi i nakon desetljeća neuspjelih pokušaja.

Prije sedam dana dogodio se dugo očekivani susret u Madridu. Prisustvovalo mu je više od dvadeset potomaka Juane Ahijona (1919.-2004.) i Ratka Vujovića (1916.-1977.). Članovi triju generacija družili su se nekoliko dana, posjetili su grad u kojem se rodila ljubav, zajedno su gledali utakmicu Real-Barcelona, snimljeno je mnogo fotografija i bilo je mnogo zagrljaja.

Zajedno su pokušali popuniti praznine u priči o mladom pripadniku brigade i djevojci iz Colmenar de Oreja, koji su se vjenčali u maju 1937. godine, dobili malu Maríju i nikad se više nisu vidjeli.

Ratko Vujović, zvani „Čoče“ rođen je u Crnoj Gori u decembru 1916. Španski građanski rat zatekao ga je u glavnom gradu Češke, gdje je studirao agronomiju. Bio je jedan od prvih jugoslovenskih dobrovoljaca koji je zajedno s 14 sunarodnjaka stupio u internacionalne brigade. Poznatiji kao "Praška grupa", u Španiju su stigli vozom preko Francuske. Bili su toliko sigurni da neće odustati od borbe da su bacili ključeve svojih fakultetskih domova na pariškom kolodvoru.

Uz malo vojne obuke, integrirani su u "Bataljon Dimitrov", od oko 800 pripadnika, većinom Bugara, Grka i Jugoslovena. Dvije sedmice kasnije našli su se na frontu Jarama gdje su 77 dana držali republikanske pozicije.

Mladi Vujović je ranjen i završio je u bolnici u mjestu Colmenar de Oreja, gdje je Juana služila kao dobrovoljac. Zaljubili su se. Vjenčali su se i ubrzo dobili Mariju. Kraj rata i pobjeda nacionalista prisilili su internacionalce na odlazak sa španskog tla. Ratko je otišao među posljednjima, bio je zadužen za evakuaciju stotina saputnika kroz luku Valencije. Odlazak će pamtiti kao jedan od najtežih trenutaka u životu, a posebno onaj zadnji trenutak kada je morao ostaviti oružje na granici prije prelaska.

U Francuskoj je uhapšen i prebačen u koncentracioni logor Argelès-sur-Mer, u blizini Perpignana. U Evropi je počinjao Drugi svjetski rat. Pale su Poljska, Francuska i Jugoslavija. U maju 1941. Ratko je poslan u Njemačku na rad u rudnik u blizini Leipziga. Nekoliko mjeseci kasnije uspio se vratiti u svoju zemlju zahvaljujući kontaktima s visokopozicioniranim članovima Komunističke partije, između ostalih i sa onim koji će kasnije postati predsjednik Jugoslavije. Josipom Brozom Titom.

Ništa bolje sreće nije bila ni Juana u mjesecima nakon završetka građanskog rata. Ona je supruga stranog borca ​​u gradu u kojem se znalo ko je ko, unuci joj pričaju da nije htjela salutirati Francovim snagama kada su ušli u njen grad. Obrijala je glavu a nekoliko je sedmica hodala po Colmenaru de Oreja s crvenom mahramom svezanom oko glave.

Juanina i Ratkova ljubavna priča prekinuta je 1939. godine. Njih dvoje će se ponovno vjenčati i imati djecu s drugim ljudima, ali su njihovi životi imali nejednake sudbine. Juana, nepismena, imala je težak život, pun patnje. Nije imala izbora nego ostaviti Mariju u gradu sa svojom majkom i početi služiti u kućama u Barceloni i Madridu. Na kraju se udala. Maria je uzela prezime svog novog supruga a njena je kćerka, tek kad se i sama udala i zatražila rodni list, saznala da joj je zapravo prezime Vujović.

Ratko je nakon tajne veze oženio Ajšu, partizanku koju je upoznao u jugoslavenskim rovovima. Godine 1942. raspoređen je na planinu Kozaru, gdje se vodila jedna od najtežih bitaka protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Čoče, narodni heroj, pola života proveo je ratujući. Bio je na različitim frontovima sve do Balkanskog pakta 1953 . Potom se nastanio u Beogradu i nastavio se penjati vojnom hijerahijom sve dok nije postao jedan od najmlađih generala u zemlji. Strast prema sportu i fudbalu dovela ga je do toga da zajedno s ostalim suborcima 1945. godine osnujeFudbalski  klub Partizan, čiji će postati predsjednik. Bio je i jedan od prvih čelnika Saveza izviđača Jugoslavije.

Kako je moguće da se Ratko nikada nije vratio da potraži svoju "dušu", kako je nazvao Joanu? Vujovići su to pitanje postavljali godinama i na kraju zaključili da su historija ali i splet okolnosti bili protiv njih. U to vrijeme bilo bi potpuno nezamislivo da Titiov general ode u Francovu Španiju u potragu za svojom voljenom. Ono što su kasnije saznali je da je Ratko poslao osobu od povjerenja u Colmenar de Oreja da se raspita za Juanu, koja je već otišla iz grada i živjela u Madridu s prezimenom svog supruga. Čoče je umro 1977. godine, samo dvije godine nakon Franca i nije imao šasne da sazna više.

María i Mladen, brat i sestra sa očeve strane, sada su najstarije žive osobe iz te sage. Pamćenje im je oslabilo pa su njihovi potomci tokom susreta u Madridu pokušali posložiti priču. Izvukli su i međusobne sličnosti te ispričali jedni drugima kakvi su bili njihovi pokušaji kontaktiranja u ove 83 godine. Kažu da je María, kada se udala za Paca, pokušala otići na medeni mjesec u Crnu Goru kako bi doznala nešto više o svom porijeklu, ali ipak nije uspjela.

Kasnije su njena djeca kontaktirala ambasadu koja im nije puno pomogla zbog zakona o zaštiti podataka, pisali su beogradskim novinama i objavili molbu na Facebook stranici Izviđača.

Beogradski Vujovići se sjećaju vremena kada je djed Ratko pjevao španske pjesme poput "Aj, Karmela!" i plesao flamenko. Kastanjete su uvijek zvonile na porodičnim proslavama na kojima im je, s vremena na vrijeme, ganuto pričao o svojim dogodovštinama u Španskom ratu. Ali nikada nije želio govoriti o svojoj prvoj ženi i uvijek su vjerovali da je María poginula u prometnoj nesreći.

Iako se niko ne sjeća tačno odakle im to, bila je to najraširenija teorija u porodici sve dok Darija prošle uskrsne nedjelje nije prelistala onu knjigu. Ona i njeni rođaci poduzeli su novu potragu na internetu i pronašli Facebook objavu iz 2017. godine, već zaboravljeni apel koji je doveo do prvog kontakta između dva ogranka porodice Vujović.