Veliki bosanskohercegovački likovni umjetnik Halil Tikveša s dozom tuge nam je rekao, u godini kada proslavlja 60. godišnjicu rada, da je u poziciji nekovrsnog apatrida. Naime, Beograd, gdje se ostvario i proslavio tokom perioda bivše Jugoslavije, kao da mu nikada nije oprostio njegov snažan umjetnički antiratni angažman tokom ratnih devedesetih godina. Kazna je – ignoriranje. A naš je dojam da je Tikveša u Sarajevu naišao na jednu uspavanost pa nije problem u ignoriranju veličajnog djela Halila Tikveše nego općenito u zapostavljenosti kulture i umjetnosti. Međutim, nismo dobili osjećaj da je zbog toga ogorčen i za svoju adresu u osamdesetim godinama života odabrao je Sarajevo.
U konačnici, posve se ostvario kao umjetnik i zadovoljan je postignutim. S druge strane Tikveša nije od onih slikara koji bi se bavio samopromocijom, koji bi se prepuštao snobovskim frazama o uzvišenosti umjetnosti, niti bi svoje umjetničko djelo podređivao potrošnom ukusu komercijale. Imponira njegova skromnost te nas još jednom upućuje da se veličina krije u jednostavnosti, a ne u razmetljivosti. Poznata je sudbina mnogih umjetnika rodom iz Bosne i Hercegovine koji su svoje karijere ostvarivali u susjednim zemljama. Potom se našli u nekoj vrsti međuprostora. No, budimo iskreni, nije li upravo taj međuprostor, ta nigdina, ono plodno mjesto sakriveno od posvemašnjeg kolektivnog imbecilizma i mediokritetstva, neka vrst dvosmjernog puta na kojemu obogaćujemo i jedne i druge?
Halil Tikveša izlaže od 1962. godine, a nekima bi moglo upasti u oko da se ostvario u Beogradu, kasnije kao uvaženi profesor emeritus na akademiji u Novom Sadu i gostujući profesor na akademiji u Sarajevu, da je izlagao i nagrađivan širom bivše Jugoslavije, da je sudjelovao na međunarodnim izložbama i bijenalima od Sao Paola do Kjota, a da ustvari nikada nije napustio svoju rodnu Hercegovinu. U biti ne postoji način da se u Bosni i Hercegovini nagradi Halil Tikveša jer njegovo djelo je samo po sebi nagrada ovoj zemlji. I zato stručni žiri nagradom „25. novembar“ za životno djelo nije nagradio Halila Tikvešu nego je on svojim djelom nagradio sve nas.
STAV: Ako bismo sudili prema onome što je prevladavajući kolorit Vašeg slikarstva, rekli bismo da iz djetinjstva, iz mediteranskog ugođaja rodnih Šurmanaca, nosite lepršavu zaigranost. No, vi odrastate u periodu 2. svjetskog rata na prostoru gdje su činjeni stravični zločini. Koje su prve slike koje pamtite iz djetinjstva i jesu li Vas one obilježile?
TIKVEŠA: Sa zlom rata susreo sam se 1941. u svojoj šestoj godini. U našem selu ima čuvena jama Golubinka, u koju su ustaše i domaći pomagači, tog julskog dana bacili preko sto nedužnih žitelja sela Prebilovci: djece, žena i staraca. Ta jama je u podnožju golog, kamenitog brda Crnica, udaljena od Tikvešine mahale oko kilometar i po zračne linije. Sa svojim sedamnaestogodišnjim bratom Hasanom gledao sam iza jednog baštenskog zida, pored naše kuće taj događaj. Slika tog događaja mi se urezala u pamćenje najjače u životu. Bili su svečano odjeveni u crno-bijelo ruho i to se isticalo na sivom golom kamenjaru. Dopirali su do nas krici, zapomaganje i plač. Poslije sedamnaest godina, bio sam na drugoj godini fakulteta u Beogradu kada je u Mostaru bilo suđenje nekima od aktera tog zločina. Danima se u novinama, na pola naslovne strane, pisalo o tome. Ja bih ranije, ujutro, kupovao novine i skrivajući se čitao o tome u strahu da moji drugovi iz klase, ne otkriju da je ta Golubinka iz mog sela. Ta trauma me pratila dugo godina.
STAV: Može li se reći da upravo bratu Hilmiji dugujete prepoznavanje Vašeg talenta? No, malo je poznato u javnosti da je Vaš brat Hilmija bio darovit slikar, akvarelist, a nakon smrti posvetili ste mu čitav likovni ciklus.
TIKVEŠA: Moj brat Hilmija, stariji devet godina, imao je dara za slikarstvo još u srednjoj školi. Postao je učitelj 1946. pa kako škola nije imala učila i drugih pomagala u nastavi on ih je pravio za sebe i kolege. Tada su bile u modi parole, zidne novine, pa portreti revolucionarnih vođa itd.
STAV: Vjerujem da je postojao razlog zašto ste školovanje započeli u Školi za primjenjenu umjetnost u Sarajevu, da ste ispoljili svoj talent već tokom školovanja u rodnom kraju. Kako je tekao Vaš put do Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu?
TIKVEŠA: Ja sam pošao u školu sa punih devet godina. Škola je bila u selu Bijakovići – Međugorje, tri kilometra od Tikvešine mahale. Učitelj nam je bio divan čovjek, Pavo Ančić. I ta škola je trebala učila, parole i zidne novine, te sam ja stupio u akciju podražavajući Hilmiju i kako se pokazalo to je bilo cijenjeno, i ja sam već tu bio iznad mojih drugova, „razmaženi genije“. Nas dvojica, tako rezonujem, naslijedili smo dar za ručni rad od roditelja. Moja majka je bila vješta tkalja, a otac je bio poznat klesar i zidar. Popravljao bi i samare i mene šišao na nulu tupom mašinom, čim bi malo zakosatio. Poslije osnovne škole pohađao sam tri razreda gimnazije u Mostaru – mala matura – i tu sam za našeg profesora srpskohrvatskog crtao uveličane portrete naših jugo književnika, i to je sve bilo zakucano, na sva četiri zida u našem razredu. Radio sam i za našu profesoricu zoologije, Preković Perku.
Tu me je zapazio naš profesor crtanja Karlo Afan-Derivera i forsirao me sa izdvojenim zadacima, stalno govoreći da moram ići u Sarajevo na umjetničku školu. Toj ideji se pridružio i moj brat Hilmija koji me je finansijski pomagao do kraja mog školovanja. Tako sam ja 1951. započeo školovanje na Srednjoj školi za primjenjenu umjetnost. Iz tog petogodišnjeg školovanja i boravka u Sarajevu najviše pamtim gladovanje i hladnu zimu. Pet godina u toj školi, danas osjećam kao izgubljeno vrijeme, gdje su nas stariji profesori poput Petra Šaina učili nekakvom zanatu, a nismo znali ništa o stvaranju. Nešto se promjenilo na bolje kada su došla dva mlada profesora iz Beograda Risimović i Subotić.
Naša škola je imala svoj orkestar pa je omladinska organizacija svake subote organizirala igranke, a ja sam pravio reklamne plakate za te igranke koje su u to vrijeme, pored korza bile jedina zabava mladeži. Ti plakati, svake subote su bili ukucani sa obadvije strane ulaznih vrata. Bili su velikog formata 100×70 cm i uvijek su na plakatima bile naslikana temperom muška i ženska figura u plesnoj pozi. Ženska figura je bila dominantna, stilizirana ala Modiljani, i taj me likovni rukopis pratio sve do prvih godina studija u Beogradu, kada sam morao da zadovoljim korekture profesora i da crtam bliže objektivnoj interpretaciji modela. Ali je ta ekspresija i ta potreba za naglašavanjem pojedinih dijelova tijela ostala do danas.
STAV: Što presudno utječe na Vas tokom studiranja u Beogradu? Jeste li se opirali socrealističkim tendencijama i revolucionarnim nabojima. Kada prepoznajte, u kojem trenutku pronalazite svoju poetiku?
TIKVEŠA: Moram naglasiti da tokom školovanja, ni u Srednjoj školi, ni na Akademiji, a ni kasnije, nikada, nisam osjetio nekakav pritisak da se mora poštovati soc-realizam. Na Akademiji je vladala sloboda stvaralaštva – svi smo se trudili da budemo originalni i svoji. Biblioteka je bila sa velikim brojem umjetničkih monografija i ja tu nalazim najviše informacija i saznanja šta je to što je srodno mojoj emociji. Družim se sa reprodukcijama slika Đota, Đorđona, Rubensa, Van Goga, Šagala i Ležea. U svom slikarskom radu imao sam emotivnu potrebu da u tom stranom ambijentu imam nacrtan-naslikan zavičaj. Volio sam doći kod roditelja, već u decembru, kad se kolje pastrva, i onda bi produžio zimske ferije više od dva mjeseca. Bio sam opsjednut prizorima ubogih seljačkih enterijera naseljenim s ovcama i tek rođenim janjcima pored šporeta i lampom gaznjačom, mladom nevjestom koja se češlja pred ogledalom prije spavanja. Radio sam to u nekoj vrsti ekstaze i mislio na reakciju mojih kolega i profesora u Beogradu. Sve te teme s izvrsnim zanatom sam radio za svoj emotivni opstanak u tuđem svijetu.
STAV: Likovni kritičari su u vašem djelu prepoznavali lirsku zavičajnost, a zatim se mnogo pisali o Vašoj utemeljenosti u mediteranski ambijent ističući da je slavljenje ženskih atributa u biti poveznica sa antičkim svijetom, bogom Erosa itd. U našim razgovorima prije ovog intervju učinilo mi se da ste Vi to posve pojednostavili, sveli na jedinstvo iskonskih emocija, da ne pridajete važnost birokratskim određenjima u pozicioniranju Vašeg djela. Šta je eros, šta tanatos, šta je Neretva, šta je nimfa Kalipso u Vašem prepoznatljivom čamcu, jeste li vi Odisej u tom čamcu i kojoj to zemlji hrlite, koji ste to dom dozivali na svojim platnima?
TIKVEŠA: Potkraj studija, možda 1960, otkrivam sasvim drugačiji ambijent i pejsaž na ušću Neretve. Odlazim veslajući trupicom ili vozom za Ploče. Boravim u Kominu ili Rogotinu, crtam od jutra do mraka, opčinjen fantastičnim krajolikom, širokom vodom, oblim valovitim brdima u daljini i plavim nebom. Septembar je, vrijeme sakupljanja plodova ljeta, lađe su pune grožđa, badnji i bačvi, stasite Neretvanke veslaju, nogama gnječe grožđe u badnjima, podignutim kotulama iznad koljena, a raskošno poprsje slobodno visi do pupka. To je za mene idealna inspiracija za Odiseja koji odlazi u avanturu gdje će možda sresti pretilu Kalipso ili neku drugu debelguz nimfu.
STAV: Preokret u Vašem umjetničkom prosedeu se događa početkom devedesetih. Sa čime se suočavate u Beogradu? Šta su značile za tamošnju umjetničku scenu Vaše dvije izložbe iz 1993. i 1997. kada započinjete kolažiranjem aplicirati presskliping na simbol križa? Uostalom, šta za Vas predstavlja križ? Postavili ste patrijarha uz Arkana, šta ste poručivali svojim angažmanom?
TIKVEŠA: Ali to maštarenje, opsjednutost hedonizmom i mediteranom prekida raspad države, krvavi rat u Bosni. Televizija i štampani mediji su puni lažnih vijesti i agresivne propagande. Kupujem svaki dan sve novine, inače sam ovisnik o štampi, a sada sam super štampoman, te zbog nekog inata i potrebe za odbranom, možda osvetom, borim se protiv te laži, praveći od novinskih izrezaka, tekstova, naslova i fotografija velike kolaže od dva metra u obliku krsta na crnoj podlozi – krsta zato što je to bio krstaški rat protiv Bosne, pa su ugrađeni u taj krst junaci tog vremena – srpski akademici, pjesnici, profesori, Dobrica Ćosić uz naslov „Oštrio je noževe za klanje“, patrijarh pored Arkana obilaze ratišta u Istočnoj Bosni, Pavle s krstom, a Arkan s puškom i krstom.
Te sam kolaže izlagao uz veliki otpor, ali i podršku već od 1993, da bi 1997. napravio izložbu tih 25 kolaža u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, pod nazivom Iz dnevnika jednog štampomana, sa sjajnim predgovorom Mirjane Miočinović u katalogu, pod naslovom Crno na belom. To su bile godine kad je u Beogradu bio jaki otpor ratu i Miloševiću. Danas u Beogradu takvu izložbu ne bih smio napraviti, jer je u međuvremenu, šovinizam i kleronacionalizam restauriran kao najvažnija ideologija nacije i države.
STAV: Šta se događa u Vašem prvom susretu sa rodnim zavičajem, dakle nakon rata? Svijet kojega ste utkali u svoju umjetnost više ne postoji, srušen je do temelja, a meni se čini da je Vaš nepobjedivi duh našao odgovor, da se niste prepustili očaju. S kolažiranja prelazite u gradnju, sakupljate nagorjele daske, eksere, ćizme, brave… šivate, lijepite, kujete, zamotavate.
TIKVEŠA: Dolazim u Mostar u jesen 1996. i zimu 1997. Crtam na formatima 70×100 cm kredom, tušem i sepijom klasičnim rukopisom; srušene džamije, Stari most, Kujundžiluk, Gimnaziju, hotel Neretvu, hotel Ružu, Muzičku školu na Musali. Te crteže izlažem iste godine u proljeće u Novom Sadu i Beogradu, pa najesen u Sarajevu, Mostaru i Ljubljani, pod naslovom Pozdrav iz Mostara. Taj moj angažman, kao i izložba 1998. onih mega kolaža u Galeriji Bosne i Hercegovine, uglavnom je mlako primljena. Jedna obrazovana gospođa mi je na izložbi tih kolaža rekla ovako: „Moj Halile, nemaju ti Sarajlije živaca da to čitaju“.
Poslije akcije Pozdrav iz Mostara hoću da naslikam i spaljeni Stolac. Dvije godine obilazim ga sa mojim prijateljima iz Opuzena sa materijalom za crtanje, ali se ne usuđujem započeti akciju. Tek u februaru 2000. uz podršku ministra za kulturu Fahrudina Rizvanbegovića, koji mi je obezbijedio mjesec dana plaćenog boravka u Mostaru i šofera koji me je svaki dan vozio u Stolac, uz diskretnu pažnju jednog policajca, nacrtao sam desetak studija spaljenog Stoca na formatu 70×100 cm. Tada sam shvatio da klasičnim rukopisom imam slab domet da izrazim jaku emociju doživljaja spaljenog grada koji je prije rata bio najočuvanija i najuređenija nastamba – bosanska Sevilja. Tako sam počeo graditi asamblaže od ostataka nekadašnjeg života grada i ti su uradci davali jači emotivni i vizuelni sadržaj nego crteži čije su emotivno vizuelne mogućnosti ograničene. Tih deset crteža i deset asamblaža sam izlagao u jesen 2000. u galeriji „Preporod“ u Sarajevu, potom 2003. u Zagrebu u galeriji „Klovićevi dvori“.
STAV: Rekli ste da se u zadnjim ciklusima vraćate starim motivima, s dozom ekspresivnosti. Zašto nikada niste iznevjerili motiv, već mu se stalno vraćate?
TIKVEŠA: Što se tiče pitanja kako je došlo do promjena u mom radu, pa došlo je do promjena i u životu, a kako ja radim na emotivni pogon prirodno je da su se događaji odrazili i na moj rad. Danas kad uživamo u blagodetima mira i rahatluka (uprkos koroni) vraćam se mojim hedonističkim temama.
