Dvije su ekonomske sile, prve su u svemirskoj utrci do Mjeseca, imaju opasan vojni potencijal i, iznad svega, dvije su najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Ali nisu sposobne dati gol, a još manje pobijediti važnu utakmicu. Veliki međunarodni neuspjeh Indije i Kine nije ni politički, ni ekonomski ni vojni. On je fudbalski. Te dvije zemlje skupa imaju milijarde stanovnmika, u njima je rođeno više od trećine stanovnika planete, a samim tim i, slijedom omjera, brojne potencijalne fudbalske zvijezde.

Ali „plavi tigrovi“, kako je nadimak indijske reprezentacije ili „zmajevi“, što je nadimak kineske ekipe, nikoga ne plaše. Zapravo, na Azijskom fudbalskom kupu obje su ekipe eliminirane u prvoj fazi takmičenja. Bezopasne indijske mačke izgubile su sve tri utakmice i nisu uspjele zabiti gol. Ni zmajevi nisu prošli puno bolje, s dva remija 0:0 i jednim porazom.

U slučaju Kine, slabost njenih reprezentativnih napadača u suprotnosti je sa strahom koji je proizvela njezina vojska, u stalnom stanju pripravnosti s nakanom da Tajvan pripoji sebi, osobito nakon posljednjih izbora na tom otoku i sa stalnim prijetnjama u Kineskom moru .

Što se Indije tiče, ona je osim pomodne ekonomije i nuklearna sila s nestabilnim susjedstvom u kojme je također atomski Pakistan. Najnoviji izazov koji je proizvela nacionalistička vlada Narendre Modija bila je inauguracija kontroverznog hrama posvećenog hinduističkom božanstvu Ramu u Ayodhyi na istom mjestu gdje je prethodno bila srušena džamija.

 

Zašto ove dvije velesile u najpopularnijem sportu na svijetu gomilaju neuspjeh za neuspjehom?

U slučaju Indije (koja nije igrala niti na jednom Svjetskom prvenstvu i bila je samo jednom drugoplasirana na Azijskom kupu), stručnjaci ističu tri faktora: nedovoljno ulaganja, nedostatak takmičarskog ritma i stroge zakone koji sprječavaju rast ovog sporta.

Najmnogoljudnija država svijeta zauzima 102. mjesto na FIFA-inoj tabeli, što obeshrabruje domaće fudbalske vlasti koje izbjegavaju organizirati utakmice određene razine kako bi izbjegle poniženja. Drugi problem je to što indijski savez odbija nacionalizaciju igrača, uobičajenu praksu u drugim zemljama, odnosno pozivanjeigrača  indijskog porijekla, a rođenih u drugim zemljama. Konačno, fudbal, kralj sporta u svijetu, nije kralj u Indiji, gdje vlada kriket, pa je očit problem nedostatka ulaganja.

U slučaju Kine, pokušalo se stvoriti, uz ogromna ulaganja, konkurentnu domaću fudbalsku ligu, onako kakmo to sada radi Saudijska Arabija. Priča je brzo propala, kao i velike firme koje su je finansirale, velike zvijezde otišle su negdje drugo a kineska je liga sada, u odnosu na Evropu, trećerazredno takmičenje.

Drugi hendikep kineskog fudbala je sportski mentalitet vlasti u zemlji, koja radije promovira individualne sportove nego timske. Zapravo, fudbal nije iznimka i rijetkost je pronaći kineske reprezentacije na prvim pozicijama.

Umjesto toga, promoviraju se gimnastičari, plivanje, badminton, dizanje tegova, atletika, streljaštvo, boks ili biciklizam, specijalnosti u kojima ima mnogo kategorija i šanse za osvajanje medalje su puno veće. Za istu investiciju postižu se bolji rezultati. Od 88 medalja osvojenih na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021., samo je jedna (košarka 3x3) bila iz ekipnih sportova.