Tog dana u Beogradu, dok je sunce zalazilo, autobusi su se zaustavili ispred Muzeja Jugoslavije, impozantnog objekta iz sredine 20. stoljeća. Pojavila se kolona ljudi, neki su nosili cvijeće, a nekoliko ih je mahalo starom državnom zastavom. Došli su u srpsku prijestonicu da posjete mauzolej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, osnivača socijalističke Jugoslavije.

Mnogi od posjetilaca odrasli su u starom sistemu i došli su da obilježe diktatorov rođendan, koji je bio veliki državni praznik prije raspada Jugoslavije. Neki su bili pripadnici lijevih političkih partija, a nosili su kičaste majice i transparente.

Ipak, bilo je i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred specijalne izložbe na kojoj je Titovo vrijeme prikazano kroz plakate, umjetnička djela, artefakte i snimljena sjećanja "običnih ljudi", srela sam osamnaestogodišnjeg Miloša Tomčića s kapom i maramom “pionira” – jugoslavenskog omladinskog pokreta.

“Želio sam vidjeti sliku tog vremena”, odgovorio je kada sam ga pitala zašto je došao. “Bilo je to sjajno vreme. Svi su se voljeli", rekao mi je. Smatra li sebe Srbinom ili Jugoslavenom? “Jugoslavenom”, odgovorio je bez oklijevanja. "Mama mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baba Hrvatica. Zapravo, moja porodica je iz cijele Jugoslavije", objasnio je Miloš.

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, koju je činilo šest republika – Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, plus tadašnje autonomne oblasti Kosovo – osnovao je Tito 1945. godine.

Titova država je imala za cilj da ujedini različite etničke i vjerske grupe pod sloganom “bratstva i jedinstva”. Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. godine doveo je do ratova devedesetih i raspada zemlje.

Uobičajen narativ tih godina bio je da je Tito skoro pola vijeka tjerao različite narode da žive zajedno protiv njihove volje, ali trideset godina poslije mnogi i dalje gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada.

U Srbiji, 81 posto ljudi vjeruje da je raspad Jugoslavije bio loš za njihovu zemlju. U Bosni, koja je oduvijek bila multikulturalnija od svih drugih republika, 77 posto dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je prva zemlja bivše Jugoslavije koja se pridružila Evropskoj uniji i za koju se smatra da je najuspješnija, 45 posto ljudi i dalje kaže da je raspad nekadašnje države bio štetan. Nije iznenađujuće da samo 10 posto ljudi na Kosovu, koje nije imalo punu nezavisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada.

Naklonost prema nekadašnjem sistemu često se naziva "jugonostalgija". Međutim, Larisa Kurtović, politički antropolog iz Sarajeva, koja proučava postjugoslavenski identitet u Bosni, oprezna je u vezi s tim pojmom.

"Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melanholije ili čežnje", kaže ona. Naravno, to postoji, s brojnim restoranima i pansionima širom regije, kao što je čuveni kafić "Tito" u Sarajevu, koji ukrašen kičastim suvenirima daje ružičasti pogled na to doba. Ipak, Kurtović kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na taj period, procjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.

"Postoji veliko poštovanje za socijalistički period, a to je povezano s ekonomskim rastom i ogromnim poboljšanjem životnog standarda", kaže Kurtovićeva, dodajući da su “propala obećanja” jugoslavenskog projekta blijedjela u poređenju s nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili. Većina bivših jugoslavenskih država doživjela je ogroman ekonomski pad od ratova i još se suočavaju s “odlivom mozgova”.

Bosna i Srbija posebno su opterećene političkim sukobima, a nekada utopistička brutalistička stambena naselja i jugoslavenske željeznice propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija dostigle relativnu stabilnost kao članice Evropske unije, pregovori o pridruživanju drugih zemalja su zastali, ostavljajući mnoge u sumnji da li će se ikada zaista pridružiti evropskom bloku.

U tom kontekstu, neki se pitaju krije li prošlost rješenja za probleme iz budućnosti. Kurtović kao primjer navodi pokrete za radnička prava koji su se pojavili u Bosni i Hercegovini tokom posljednje decenije, a zasnovani su na starom jugoslavenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganiziranja. “Ovaj sistem bio je veoma specifičan za Jugoslaviju”, objašnjava Kurtovićeva, ističući njegovo odstupanje od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.

Iako je Jugoslavija bila jednopartijska država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje iza “željezne zavjese”. Tito je osnovao Pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose sa Zapadom i SSSR-om, a građani Jugoslavije mogli su putovati i na Istok i na Zapad. Snagu starog jugoslavenskog pasoša i danas spominju mnogi od onih koje srećem na Titovom grobu, a kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.

Još jedna uobičajena tema na koju se Kurtović osvrće jeste gubitak statusa i percepcija da su ljudi iz života u relativno velikoj i poštovanoj zemlji prešli u mnogo manje i manje značajne države.

Đorđe Peralok rodio se u Sjevernoj Makedoniji 1989. godine, ali sada živi u Bangkoku. “Kad god moram završiti neku birokratsku obavezu, kao što je otvaranje bankovnog računa, nikada ne mogu da nađu Sjevernu Makedoniju u sistemu, ali mogu da nađu Jugoslaviju. Ako mene pitate, i dalje bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija jer smo sami po sebi tako mali i beznačajni”, žali se Đorđe.

Vjeruje da su slična osjećanja uobičajena među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli pod starim jugoslavenskim sistemom. “Sva naša infrastruktura je iz tog perioda, a sada se raspada”, tvrdi Đorđe.

Postoje i pokreti koji veličaju antifašističko i antinacionalističko naslijeđe, koje su ratovi revidirali ili pokušali izbrisati. Nastali su horovi koji pjevaju stare partizanske pjesme, i na samom Balkanu, i u zajednicama dijaspore.

Tako u Beču, “Hor ‘29. novembar’”, nazvan po datumu osnivanja Jugoslavije, ima članove iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov prvobitni cilj bio je da potisne nacionalizam koji se pojavio u dijaspori tokom ratova i nakon njih. Jugoslavenski radnički klubovi, u kojima su se ljudi ranije sastajali da popiju kahvu, da razgovaraju i igraju šah, postali su tada segregirani po etničkoj pripadnosti.

Članovi hora odijevaju se u crveno-plave jakne s petokrakama, koje podsjećaju na staru jugoslavensku zastavu, ali izbjegavaju pjevati pjesme povezane direktno s Komunističkom partijom ili one koje slave Tita.

"To je svjesna odluka, jer znamo da ima i glorifikacije, što je problematično”, kaže dirigent Jana Dolecki, koja je porijeklom iz Hrvatske, a preselila se u Beč 2013. godine “Također, nisu baš ni imali neku dobru pjesmu”, smije se Jana.

Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti i na aktuelna politička pitanja kao što su rastući nacionalizam i populizam. “Pokušavamo se držati podalje od historijskog revizionizma. Možete se upustiti u slavljenje prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome šta bolje zapravo znači”, kaže Jana.

Hor je pomogao nekim članovima da istraže osjetljiv period historije svoje zemlje. Marko Marković, koji se rodio u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica odbijala da razgovara s njim o ratovima kad je bio dijete.

"Bilo je suviše komplicirano da bi sedmogodišnjak razumio, ili su barem tako mislili. Uvijek sam imao osjećaj da je historija tabu tema ondje odakle dolazim”, priča Marko. Kada je pronašao hor, osjetio je da konačno može “zakrpiti neke rupe”.

Internet također pruža utočište za ljude koji žele otkriti zanemarene aspekte svog naslijeđa. Nekoliko popularnih Instagram naloga podsjeća na namještaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog perioda.

Petar Korčnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je 2020. godine potkast “Sjećanje na Jugoslaviju”. “Odrastajući, Jugoslavija mi se činila kao raj”, kaže, objašnjavajući da su mnogi ljudi od čehoslovačkog režima pobjegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunije iz Čaušeskuovog doba, često su činili isto.

“Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije dok sam ja svjedočio mirnom raspadu svoje zemlje. Počeo sam uspoređivati to dvoje i postao fasciniran tom temom”, kaže Korčnak.

Ističe da je bio zapanjen emocionalnim izljevima nekih slušalaca. “Najbolji komentar koji sam čuo jeste da je potkast kao terapija. Mnogi kažu da ih je dugo bilo sramota i da pomisle na riječ Jugoslavija”, prisjeća se Korčnak.

Smatra da je očigledna naklonost koju mnogi bivši Jugoslaveni imaju prema svom starom sistemu. "Možda ćete čuti starije ljude u Češkoj kako govore da su stvari tada bile jeftinije, ali uglavnom su svi nastavili dalje. U bivšoj Jugoslaviji to je transformirano u nešto potpuno drugo”, ističe Korčnak.

Međutim, neki su kritičniji prema onome što vide kao preveliku romantizaciju tog perioda. Porodica Arnele Išerić je iz Bosne, izbjegla je u SAD, gdje je odrastala tokom rata.

"Dok sam bila dijete, imala sam dojam da je vrijeme Jugoslavije bilo najljepše, da je sve bilo harmonično, ali kada sam odrasla, shvatila sam da postoje stvari koje mi se u vezi s tim ne sviđaju”, naglašava Arnela i navodi nedostatak prava LGBT zajednice i suzbijanje političkog pluralizma. Ipak, kaže da se i dalje može poistovjetiti s "duhom Jugoslavije".

“Kada putujem u druge dijelove regije, kao što su Crna Gora ili Hrvatska, uvijek osjećam da sam povezana s ljudima. Govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu”, ističe Arnela.

Kako vrijeme prolazi, mlađi su ljudi manje direktno pogođeni traumom rata, pa neki smatraju da postaje lakše analizirati period Jugoslavije.

“Skoro svakog dana neko pita može li nas intervjuirati za svoju disertaciju o postjugoslavenskom identitetu”, kaže Jana Dolecki, dirigentkinja bečkog hora. “Dugo je to bila tabu tema”, saglasan je njen kolega Marković.

“Ipak ova generacija ima luksuz da bude dovoljno historijski udaljena da nema predrasuda i trauma. I mislim da će to postajati sve značajnije”, zaključuje Marković.

(Izvor: The Guardian)