Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo da pisanje liči na slikarsko umijeće te zavidim onima što pred sebe mogu staviti model i, gledajući ga, s kistom poput starih majstora, prenositi ono što vide na platno (na prazan papir), detalj po detalj. Ali šta pred sebe staviti kad, recimo, želite naslikati rat?

U šta umočiti pero? Malo metafore, nekoliko citata? Neuspješno? Naravno! Model se pomjera, ostaje neuhvatljiv, a na papiru najčešće samo parole i bezbroj puta ponovljene slike/priče. Ponekad se prisjetimo dana u kojem ima dvadeset priča i ko zna koliko slika.

Ponekad u napisanom ne vidim dovoljno objašnjenja o životu, o postojanju, o hrabrosti i odvažnošću onih najhrabrijih, onih koji su bez ikakvog kalkuliranja u ratu polagali na pijedestal slobode najvažnije od svega što su imali – svoj život. Ponekad zastanem i onda sve krenem ispočetka jer mi se učini da sam izgubio njihov lik, tu sliku o njima. Bojim se da ih čitaoci neće vidjeti onakvim kakvi su uistinu bili.

Soba zamračena ćebetom koje smo okačili na prozor naš je dom već danima na olovskom ratištu. Hladne temperature spuštaju se daleko ispod nule. Nemoguće je da mala pećica i približno ugrije ovu prostoriju bez vrata i prozora. Iako smo otvore začepili dekama, nije nam to naročito pomoglo.

Sinoć smo došli s Mačka, da se odmorimo nakon što smo proveli punih 48 sati gore. Četnička ofanziva trajala je sedam dana i ulazila je u najjaču fazu. Vidjeli smo to po artiljerijskom divljanju i po tri silovita napada jučer predvečer. Hladno je i ovdje i gore. Mene je hvatala neka nervoza od bolova u desnima. Nisam mogao od bola, koji me je nevjerovatno iritirao, jesti tvrđu hranu.

Granate po Solunu padale se skoro danonoćno. Znalo se desiti da od pet granata svih pet pogodi civilne ciljeve. Mi smo se nalazili na donjem spratu velike kuće zaštićene debelim bukovim oblicama. Bilo je jedanaest sati kad sam izašao zapaliti cigaretu. Iako je bila noć, gore na Mačku odjekivale su detonacije i puščana paljba. Na trenutke su se na zimskom oblačnom nebu mogli vidjeti odsjaji.

Dolje ispod ceste začuh galamu. Neko je vikao: “Eto vojske, ide vojska!” Propnem se preko ograde i ugledam dva vojnika kako nekog uvode u avliju ispod kuće u kojoj smo boravili. I dalje su se čuli povici, a onda je utihnulo. Ona dva vojnika odvojiše se od ograde i krenuše uz cestu. Kada su naišli pored mene, nazvaše selam. Upitam ih šta se to dešava, a jedan se od njih nasmija: “Ma to je naš Ibro, on ti je ometen u razvoju i tako reaguje, voli, brate, kad vidi vojsku, osjeća se bezbjedan!” Vojnici zastadoše još nekoliko trenutaka i zatim odoše dalje.

Jaka buka probudila nas je oko četiri sata. Mehmedalija je udarao o vrata uz povike: “Hajmo, momci, idemo, idemo, uzbuna!”

Skočili smo i brzo se spremili. Za nekoliko minuta već smo se postrojavali. Dolje na kapiji, iako nije još bilo svanulo, Ibro je uzvikivao: “Ode vojska, ode vojska, ne boj se, moj narode!” Majka ga je ovaj put nasilu uvela u kuću.

Čekali smo još neku jedinicu iz Tuzle da nam se pridruži. Počelo je svitati, a s Mačka odjeknuše detonacije. Nismo imali vremena više ikoga čekati, dobismo naredbu za pokret.

Brzo smo se kretali uzbrdicom prema položajima na Mačku. Desno, ondje gdje smo trebali stići u ispomoć, položaje je držala jedinica iz Gračanice. Snažne detonacije odjekivale su okolo. Dim nakon pada granata izvijao je iz kratera u snijegu.

Momci su nam ispričali da su, prije nego što smo mi bili stigli, odbili jedan jači četnički napad.

Ponovo su počele detonacije desno od nas. Vidjeli smo da se radi o minobacačkoj baražnoj vatri. Salva granata padala je u liniji po našim položajima. Znali smo da ovom baražnom vatrom pripremaju teren za napad pješadije na naše položaje. Tako je i bilo.

Pedesetak metara desno od nas četnici su krenuli u jak napad. Ni dubina snijega nije ih usporavala u napredovanju. Salva iz pješadijskog naoružanja sasula je s naše strane prema njima. Uz povike i psovke, pucajući su zalijegali i ustajali. Tresak rafala iz brovingera izdvajao se od ostalih zvukova. Pokosio je desno pet ili šest agresorskih vojnika, a onda sasuo rafalno ispred sebe i sasjekao im prvi red.

Tačno ispred nas grupa od pedesetak četnika u plavim maskirnim uniformama krenula je prema našim položajima. Sasuli su iz svih raspoloživih oružja. Do mene su bili Miralem i Suad, a malo dalje, u tranšeji, četiri momka iz Gračanice. Uzvratili smo vatru i uskoro je i ispred nas proključalo.

Dio agresorskih vojnika, koji se povlačio pod vatrom našeg brovinga, krenuo je desno na naše položaje. Našli smo se pod vatrom s dvije strane. Gotovo da nismo mogli proviriti iznad grudobrana.

Pri pokušaju da iz svog puškomitraljeza uzvrati vatru, Miralema je metak pogodio u glavu. Brzo smo ga položili u tranšeju. Dok smo mi ostali pucali, Suad ga je previjao.

Do nas su dotrčali Hasan i još tri momka uzvraćajući vatru. Hasanov mitraljez pogodio je prve agresorske vojnike koji su se našli ispred nas. Jedan je u naletu bacio pušku i uhvatio se za prsa.

Jeka plotuna i pucnjave razlijegala se Mačkom. Javljaju nam telefonom da je uporedo s ovim napadom otpočeo napad i dolje lijevo, nekih 500 metara od nas. U jednom momentu osjetio sam detonacija i vidio blijesak. Uhvatio sam se za glavu i dlanovima prekrio oči. Nisam ništa vidio, a onda se, kao kroz maglu, vid polahko razbistrio. Neko me vukao kroz tranšeju, a zatim prislonio na zid kod vrata zemunice.

Vid mi potpuno bio vratio. Uočio sam da još ljudi leži u tranšeji. I dalje se pucalo, ali ne više onim intenzitetom. Uzeo sam pušku, stavio novi okvir i nekako se podigao na noge. Vidio sam da se četnici povlače. Dolje ispred nas ležalo je na snijegu nekoliko mrtvih agresorskih vojnika.

Suad me povuče za jaknu i reče da Miralem nije preživio. Tad sam ugledao jedno tijelo pokriveno dekom kako leži gore pored zemunice. Poginula su bila i dva momka iz Gračanice.

Ubrzo je došla ispomoć, trebalo je da krenemo dolje u Solun.

Još me je malo žuljalo u očima, ali je s vidom sve bilo kako treba. Natovarili su na volovsku zapregu tijela poginulih i krenuli smo nizbrdo. Zaprega je išla ispred nas. Krećući se, vidjeh tanku crvenu liniju po snijegu. Kapljice krvi kapale su sa sanki i pravile crvenu liniju u bjelini. Šehidska krv bosanskih vojnika ostavljala je trag svjedočeći o njihovom posljednjem putovanju.

Stigli smo u Solun. Rekoše nam da će naši kamioni doći brzo. Sjeo sam pored Hasana na betonske stepenice ruševne kuće. Huktao sam u ruke da pokrenem promrzle prste.

Desno od nas stajala je volovska zaprega. Krv je i dalje kapala praveći krug crvene jarke boje. Dolje, preko ceste, Ibro je trčao oko parkiranog land rovera i vikao: “Evo vojske, nije pao Mačak, evo vojske, ne boj se, narode!”

U grudima me stezalo. Hasan je šutio i gledao negdje dolje preko sela u daljinu. Pahulje, prelijepe, bijele, počele su padati. Okrenem se i vidim da prekrivaju svojom bijelom čistotom deke na zaprezi.

Dok vojska ubrzano ide cestom, na Mačku odjekuju detonacije.