Najpopularnija kamera u planinarenju nestala je 1924. godine, a od 1999. godine vjerovalo se da se može naći među ostacima Georgea Mallorija. Ali ne. Stoga bi trebao biti među onima koji pripadaju Andrewu Irvineu, čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni. Stoljeće kasnije, leševi pretendenata na vrh nastavljaju se gomilati u podnožju Everesta, ali banalizacija zastrašujućeg popis nestalih pretvara u statistiku.
Ovog proljeća umrlo je 17 od 500 penjača koji su se popeli na vrh ili pokušali. Kolateralna šteta za one koji se bave penjanjem, gdje se čini da je važan samo jedan smrtni slučaj: Irvine, koji je nestao 1924. godine, a s njim i kamera koja bi mogla riješiti najveću planinarsku misteriju: jesu li Irvine i Mallorie stigli na vrh, jesu li njih dvojica prvi ikad osvojili Everest?
Do 1999. slučaj je možda bio razjašnjen, ali potraga je zbunila istraživače sudbine engleskog dvojca. Conrad Anker jedva je imao 90 minuta da pronađe iglu u plastu sijena na 8200 metara, no, kada se sagnuo da obuče čizmu ugledao je nešto čudno pored sebe. Bilo je malo desno od uobičajene rute Sjeverne ili tibetanske padine Everesta, upravo one na kojoj su bili prvi pokušaji dosezanja vrha Mount Everesta od 1921. do 1924. godine, a u svakom pokušaju učestvovao je Mallorie. Anker i njegov tim uzimali su zdravo za gotovo da su, s obzirom na izvještaj Noela Odella, posljednjeg čovjeka koji je vidio Irvinea i Mallorija kako se penju na visinu od oko 8600 metara, i vjerujući da par nikada ne bi uspio doći do drugog stupnja tadašnjim sredstvima, obojica morali pasti niže ili u manjoj mjeri okomito.
Vjetrovi koji probijaju vrh planine nose snijeg i ostavljaju polje gromada na vidiku, talus koji izlaže sve što snijeg zatrpa tijekom monsuna. I tamo, pored Ankerove čizme, ležalo je mumificirano tijelo, okrenuto naopako i okrenuto leđima prema nebu, jedna bosa noga prekrižena drugom, na kojoj se vidjela kožna čizma. Ostaci lanenog užeta bili su vezani za pojas pokojnika, na kojem je bila stara odjeća. Na glavi mu je bila slamnato plava kosa koja je uvjerila Ankera da je upravo pronašao Irvina, budući da je Mallorie imao nešto tamniju kosu.
Ali kad su Anker i njegovi drugovi pregledali posmrtne ostatke, na etiketi na ovratniku njegove košulje otkrili su da je to Mallorie. Irvine je nestao 1924. godine, a s njim i najveća planinarska misterija.
To bi moglo dokazati da su on i George Mallorie stigli na vrh Everesta. Nakon što su podigli leš, iznenadili su se kad su vidjeli da da nije teško identificirati Mallorija, uspjeli su registrirati šest slojeva odjeće koju je nosio u rancu, pronašli su mali arsenal blaga: kutiju šibica, tri slova, rupčić, nož za brijanje, slomljeni visinomjer, futrolu za šivanje... Nema traga fotoaparatu čiji je izvorni vlasnik bio Hauard Somervell, jedan od penjača britanske ekspedicije 1924. godine, a koji je posudio Mallorie. Također nisu pronašli fotografiju njegove supruge Ruth koju je trebao ostaviti gore. A činjenica da su mu sunčane naočale pronađene u jednom od džepova mogla bi ukazivati na to da ih je skinuo dok se noću vraćao s vrha... ili da ih je popodne skinuo kako bi bolje vidio kad ih je zahvatila oluja.
Tehničari iz A. I.-a uvjerili su Ankerov tim da se film, zamrznut desetljećima, može obnoviti ako tijelo kamere nije oštećeno. A da su otkrili fotografije, možda bi jedna od njih bila fotografija vrha. Potraga se temeljila na izvještaju kineskog penjača Van Hongbaoa, koji je 1975. rekao da je vidio leš na nadmorskoj visini od oko 8100 metara i da je to, kako je rekao, "Englez". U to vrijeme nije bilo poznato da je iko mogao umrijeti na toj visini: to je moralo biti Mallorijevo tijelo ili Irvineovo tijelo. Nalaz i fotografije dospjeli su na naslovnice medija širom svijeta.
Najozbiljniji pokušaji pronalaska engleskog dvojca dogodili su se 2019. godine, kada je Mark Sinnot, također član tima sportista u M. A.-u, kao Anker, odlučio pronaći Irvineove ostatke. Sinnot u svojoj knjizi "Treći pol" prepričava kako ekspedicije koje su mu prethodile nisu uspjele pronaći ni Mallorijeve posmrtne ostatke, unatoč tome što su imale tačan položaj njegovih posmrtnih ostataka: bilo je samo kamenja tamo gdje su trebali biti. Je li neko odnio te ostatke? Sinnot i njegov tim radili su na planini kao fizički nastavak Toma Holzela, starog istraživača Everesta koji je vjerovao da točno zna gdje treba potražiti Irvineove ostatke. Kod kuće je razvio sliku somitalne zone sjeverne padine u visokoj rezoluciji i primijetio neobičnu mrlju crvenkaste boje koja se ističe na pozadini krajolika. Osim toga, Holzel je svoje uvjerenje temeljio na pričama Šerpara Chiringa Dorjea, koji je 1995. tvrdio da je otkrio “vrlo drevni” leš u vojnoj odjeći na visini od 8400 metara. Drugi ključni dokaz došao je od kineskog penjača Hsu Jinga, koji je to primijetio 1960.
No, najveće iznenađuje, kako knjiga pokazuje, bilo je kada je 1965. godine Van Fuzhou, jedan od trojice kineskih penjača koji su se prvi put popeli na vrh sa sjevera 1960. godine (iako nije pružio nikakve dokaze za to), tokom konferencije u Rusiji izjavio da je naišao na 8.600 metara na leš "Europljana koji je nosio tregere", poput onih koje je nosio Irvine. Nije otkrio je li leš bio iznad ili ispod druge faze. Tom Holzel je zacrtao sve moguće rute kojima je Hsu Jing mogao doći do svog visinskog kampa. Isključio je one koji su se protezali duž stijenskih zidova i ostavio sebi mogućnost koju je proučavao pod mikroskopom sve dok se nije zaustavio na crvenkastoj mrlji. Sinnott je otišao tamo.
Od 1938. nitko se nije popeo na Everest s tibetanske strane. Nakon Drugog svjetskog rata, Kina je zatvorila svoje granice, dok ih je Nepal otvorio, pozdravljajući sve pokušaje koji su doveli do prvog priznatog uspona 1953. godine... danas se puno više vjerodostojnosti daje proglašenom prvom usponu na Everest s Tibeta, a Kina ovaj prvi uspon 1960. smatra svojim, uskraćujući Mallorie i Irvine bilo kakve šanse. U službenom govoru izbrisana su svjedočenja Hsu Jinga i Van Fuzhoua. Takav potez Kine mogao bi prikriti nagađanja da je prije 2008. kineski tim uklonio Irvineove ostatke s planine, a s njim i sve tajne koje bi mogao ponuditi, možda čak i one pohranjene u njegovom fotoaparatu.
Noel Odell umro je u dobi od 96 godina, ali bio je uvjeren da su Mallorie i Irvine došli do vrha. 8. juna 1924. vidio je to i opisao ovako: "u 12:50 (...) iznenada se razbistrilo, a cijeli greben i vrh Everesta bili su jasno vidljivi. Oči su mi se zaustavile na sićušnoj crnoj mrlji urezanoj u mali snježni greben ispod kamene stepenice; crna tačka se pomaknula. Još jedna crna tačka postala je očita i popela se na snijeg kako bi se pridružila drugoj na grebenu. Prvi je otišao do velike kamene stepenice i popeo se iznad nje; drugi je učinio isto. Tada je nestala sva očaravajuća vizija, planina je ponovno obavijena oblakom."
Izvor: El Pais
