Sari Saltuk (ili Saltik) uživao je nepodijeljeni ugled i poštovanje ne samo na Balkanu nego i u cijeloj Istočnoj Europi, dijelovima Srednjeg Istoka pa i dalje. Sari Saltuk ostaje i jedna od najzagonetnijih ličnosti od vremena njegovog prvog literarnog spomena do danas. Misteriju pojačava i znakovit broj njegovih mezara širom Evrope, pa i svijeta. Priče o njemu unekoliko se razlikuju ovisno o dijelu svijeta u kojem se prepričavaju i bez sumnje miješaju se s narodnim predajama te ponekad zadobivaju elemente fantastičnosti.
Sari Saltuk je, prema predajama, ukopan u svome mezaru ili na nekom ispupčenju, ili pak skriven u nekoj pećini i udaljenom i zabačenom kraju Balkana koji predstavlja onovremene krajnje domete islama, naprimjer Blagaju u Hercegovini (Tekija na Buni), Svetom Naumu u Makedoniji ili Peći (Peje) na Kosovu... Čini se da je naročito povezivan sa svim krajevima i svetim mjestima koja su predstavljala neku znakovitost za bektašijski sufijski red.
Priče o Sari Saltuku imaju još jednu zajedničku karakteristiku, naime, kao prvi i najraniji izvor svih priča slovi arapski putopisac Ibn Battuta; zabilježio ih je u svom znamenitom marokanskom putopisu (rihla) o putovanju iz jula 1332. ili 1334. godine. Donosimo jedan odjeljak u prijevodu H. A. R. Gibba:
„Ovo je činjenica oko koje se svi slažu, iako tradicija mezara u mjestima poput Gdanska u Poljskoj još uvijek čeka na objašnjenje. Babadag u Rumuniji jedinstveno je mjesto u usporedbi sa svim ostalim. To je originalno turbe iz starina i vezano je za lokalnu historiju Dobruđe, a ne za širenje i dolazak tarikat-i bektašije. Stigli smo u grad po imenu Baba Saltuk. Baba na njihovom jeziku ima identično značenje kao i među Berberima (‘otac), ali oni glas b izgovaraju s mnogo više uživljavanja. Oni pripovijedaju da je ovaj Saltuk bio ekstatički posvećenik, iako stvari koje se o njemu prepričavaju ustvari dokazuju potpuno poštivanje Božijeg Zakona s njegove strane. Ovaj grad posljednji je od svih gradova koje su Turci osvojili i između njega i teritorije koja pripada Grcima je osamnaest dana (putovanja) kroz nenaseljenu pustoš, od kojih se osam dana putuje kroz predio bez ikakvih znakova vode.“
Obalska Bugarska i mjesto koje se do danas zove Babadag u Dobruđi u Rumuniji ustvari su teritorij za koji se vezuje najveći broj aktivnosti ovog svetog čovjeka. Jezidžioglu ‘Ali, koji je pisao i djelovao u vrijeme sultana Murata II (1404–1451) piše da su sazvani predstavnici svih turskih plemena sa Sari Saltukom kao zajedničkim prvakom i zapovjednikom te prešli Uskudar, a potom produžili prema Dobruđi.
Priče o putovanje Sari Saltuka i islamskom misionarstvu njegovih sljedbenika kombinirana su isječcima iz Ibn Battutinih zapažanja o njemu i njegovom izgubljenom gradu u stepama Rusije, ili Rumunije, ili Bugarske, a istraživanje profesora Paula Witteka potvrđuju teoriju da je Sari Saltuk Bospor prešao 1263. s narodom Gagaouzi.
Jezidžioglu ‘Ali u Oguznami, djelu završenom 1451, spominje duhovno vodstvo i čudesne podvige Sari Saltuka, osobito u vezi s oslobađanjem Izzedina Kajka’usa iz zarobljeništva. Sari Saltuk je zatražio njegovo oslobađanje, a patrijarh se osobno složio s tim zbog ogromnog ugleda koji je Sari Saltuk uživao kao sveti čovjek, čak i među pravoslavnim vjernicima. Princ je kasnije postao derviš, i to, predaja kaže, nakon što je progutao Sari Saltukovu lokmu koja je posjedovala nadnaravne moći, zahvaljujući tajni koju je Sari Saltuku podario (otkrio) šejh Mahmud Hajrani iz Akşehira.
Dakle, Sari Saltuk se s jedne strane pojavljuje kao duhovni vođa muslimana, turskih nomada, a s druge strane patrijarh ga smatra svecem kojem bez oklijevanja povjerava i predaje netom pokrštenog princa. Taj Sari Saltukov kršćanski aspekt jasno je reorganiziran fetvom koju je izdao Ebu Su’ud, učenjak i šejhul-islam iz šesnaestog stoljeća, koji Sari Saltuka opisuje i naziva „kršćanskim“ monahom (kešiš) koji je zbog ustrajnog asketizma ličio na skelet.
Sari Saltuka i predaje o njemu karakteriziraju osobenosti koje karakteriziraju junačke podvige ratnika za vjeru u drugim epskim pričama i legendama arapskog i turskog svijeta, zasnovane na osvajanjima najprije Poslanikovih Drugova (r. a.), a potom i arapskih i perzijskih junaka. Tako Sari Saltuk jaše legendarnu pticu Simurg, koja, pomazana mašću daždevnjaka, preuzima formu krilatog vatrenog konja kojem vatra i toplota ne nanose nikakvu štetu, prelazi Vatrenu Planinu i sa svojim jahačem stiže do najudaljenije zemlje tame, to jest Ahrimanovog kraljevstva, personifikacije zla. U perzijskoj mitologiji on preuzima formu zmajoglavog diva; on leti na svojoj postekiji, prevodi gruzijskog princa na islam, odsijeca glave sedmoglavom zmaju u Kalgariji (Kilgra blizu Varne u Bugarskoj) i živi na teško nabrojivom mnoštvu lokacija.
Podvizi Sari Saltuka protegli su se preko granica svetih mjesta islama do Balkana, a odatle do samog srca katoličanstva, čak i dalje prema sjeveru Evrope, a njegovi podvizi okončavaju se pričom o posljednjoj volji i oporuci, posljednjoj uputi koju je ostavio neposredno prije preseljenja svome sinu i svojim gazijama. Prema toj predaji trebali su pripremiti sedam sanduka, a u svakom od njih pojavit će se po jedno njegovo tijelo. Odnosno, prije svoje smrti ovaj evlija je zapovjedio da njegovo tijelo bude stavljeno u sedam sanduka, budući da je trebalo zadovoljiti zahtjeve sedmerice kraljeva da svaki od njih bude domaćin njegovog mezara. Tako se i dogodilo te je svaki od kraljeva uzeo po jedan sanduk, a kada su, svaki od njih, otvorili sanduk koji je njemu pripao, vidjeli su da u njemu leži tijelo.
Sedam kraljevstva počašćeno je domaćinstvom posmrtnih ostataka ovog svetog čovjeka: (1) Rusija, gdje se ovaj sveti čovjek povzuje sa Svetim Nikolom; (2) Poljsku, gdje je njegov mezar u Gdanjsku jedno od najposjećenijih mjesta u cijeloj zemlji; (3) Bohemiu (Češku), gdje se njegov sanduk pokazuje u Pezzunijjahu; (4) Švedsku, gdje se njegov mezar nalazi u Bivanijahu; (5) Adrianopolj, u čijoj se okolini (u Baba Eskiju) nalazi još jedan mezar; (6) Moldovu (Moldavija), gdje je njegov mezar u Baba Dagu; i (7) Dobruđu, gdje se u oblasti Kaliakra nalazi sedmi mezar.
U Saltuknamama broj vladara i mezara penje se do brojke dvanaest, u šta se ubraja i njegov mezar u Tekiji na Buni. Nije isključeno da je ovaj prošireni broj u neposrednoj vezi s dvanaest Imama iz Poslanikovog Potomstva, dvanaest slova (po)svjedočenja vjere i Muhammedovog poslanstva.
Dakle, uz desnu obalu Bune, upravo kraj samog njenog izvora, nalazi se tekija s turbetom, musafirhanom i drugim zgradama. Prema navodima Evlije Čelebije, tekiju je utemeljio Zijauddin Ahmed ibn Mustafa, koji je rođen u Mostaru, a studirao u Istanbulu. Bio je murid (učenik) šejha Muslihuddina Užičanina i njegovih sinova Hasana i Isaa. Današnja zgrada potječe iz 1851. godine, a podigao ju je u baroknom stilu Omer-paša Latas, na molbu tadašnjeg šejha ove tekije Ačik-baše. Nije poznato kada je prvotno na ovom mjestu sagrađena tekija, međutim, Evlija Čelebi spominje da je jednu halvetijsku tekiju na tom mjestu podigao mostarski muftija, pa Hazim Šabanović, temeljem tog podatka, smatra da je tekiju dao sagraditi onovremeni mostarski muftija, savremenik Evlije Čelebija, Ahmed Zijauddin, koji je preselio 1697. godine.
Uz tekiju se nalazi i jedno turbe s dva sanduka (kubure). Iako nedostaje pisanih tragova, za jedan se mezar zna da tu leži šejh Ačik-baša, koji je preselio 1860. godine, dok se drugi mezar pripisuje upravo čuvenom šejhu Sari Saltuk-babi i predstavlja jedan od njegovih mezara – makama rasijanih po cijelom svijetu. Sveta historija Bošnjaka muslimana donosi predaju da će na koncu ostati samo jedan njegov mezar, onaj u Tekiji na Buni.
